-TopSLIDEKultura

Anđelko Vuletić, I ja sam ovdje ubijao

Ivan Lovrenović piše: “Ima jedna velika hrvatska pjesma koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato, što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi! Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta”.

Teško je, zapravo nemoguće, nešto dodati ili oduzeti ovome. Treba pročitati pjesmu.

Anđelko VuletićI ja sam ovdje ubijao

Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled

Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.

Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.

Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).

I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.

Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.

(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.

(Križaljka za čitanje sudbine, Sarajevo 1985)


Izvor: jergovic.com

Foto: Wikipedia

2017.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close