Franjo Šarčević: U Bosni su zbog politike ljetos padale mrtve glave, i to male djece

Kada prosvjednike u Sarajevu pitam gdje su sindikati, uredno dobivam odgovor: “Koji sindikati?” Što se događa s njima?

Ne znam šta se događa sa sindikatima, nisam nikoga od njihovih predstavnika vidio ovdje, ni čuo da su se oglasili. Ne znam koliko su oni doista nezavisni, niti što oni žele, kako misle napraviti promjene.

Ako sindikata nema na radničkom prosvjedu, tko je onda ovdje?

Ovdje su pripadnici različitih organizacija civilnog društva, ljudi različitih motivacija i pobuda. Najvećim dijelom to su ljudi kojima je dosta ovakvog stanja, a dovoljno su socijalno osviješteni da vide da se nešto mora promijeniti. Čak 75 posto mladih u ovoj zemlji nema priliku za zaposlenje, a da ne govorimo koliko ih ima priliku raditi u struci. Ogroman broj mladih želi napustiti ovu zemlju, jer ne mogu zamisliti da ovdje žive i da imaju djecu. Imati djecu ovdje je naučna fantastika! S pravom su se pobunili i nadam se da ih kriminalne političke elite neće odvratiti od toga. Bojim se, jer postoji opasnost da im po tko zna koji put na ovim prostorima prodaju staru nacionalističku priču.

Je li po tvom mišljenju ukidanje kantonâ, što se među Hrvatima pronosi kao dominantan zahtjev prosvjeda, usmjeren direktno protiv Hrvata u BiH?

U Mostaru je već dobar dio ljudi nasjeo na tu priču, da se radi o udaru jedne nacije na drugu. Zlatko Lagumdžija otprilike kaže: “Protestima žele doći do trećeg entiteta”. U jednom islamskom glasilu čitam da su protesti počeli iz njemačkih i prohrvatskih krugova s ciljem da se destabilizira Federacija i da se stvori treći entitet. Onda Milorad Dodik kaže da u Republici Srpskoj sve funkcionira i da nema potrebe da se prosvjeduje, i da se prosvjedima želi destabilizirati RS, ta inače sjajna država, kako on to voli prodavat’. Dragan Čović, pak, govori da je cilj destabilizacija Federacije, ali s ciljem ukidanja kantona, koji su posljednji jamac konstitutivnosti naroda. Ja sam siguran da te kompradorske, kriminalne političke elite djeluju jedna uz drugu.

U Bijeljini smo ovih dana vidjeli jedinstvo svih lokalnih stranaka koje su se sastale i onda pozvale članstvo da ne sudjeluju u prosvjedima. Događa li se to i po drugim bosanskim institucijama?

Pretpostavljam da ima toga sto posto. Prateći dešavanja na društvenim mrežama vidim kako se pojedine skupine ljudi odnose prema protestima. Oni koji su bliski partijama protiv su ovoga, zato što ne žele da se zamjere sa svojim moćnicima od kojih nešto očekuju. Ljudi su dobrim dijelom vođeni devizom: “Srbuj, hrvatuj, bošnjakuj, makar slamu jeo”. Dakle, bitno je sačuvati nacionalističke, nacionalne pozicije, a nama kako bude. Vidite li paradoks? Imate političku elitu koja je od ljudi napravila sirotinju, koja ih je ponizila, pogazila, obespravila i uvjerila te iste ljude da je upravo to ono najbolje što su mogli napraviti za njih. I ljudi su zato sretni i oni štite one koji su ih doveli na rub egzistencije, nasjedajući na tvrdnje da je političar druge nacionalnosti kriv. Evo, Komšić i Izetbegović gostovali su na televiziji u nedjelju i pitali su ih tko je kriv. Izetbegović je odgovorio da su krivi političari, on nije. A nije odgovoran, jer se borio i bori se za ovu državu i krivi su oni koji to ne rade. A što znači boriti se za ovu državu? Država je stvar ugovora između ljudi, to nije apstraktna tvorevina. Što znači boriti se ako činiš sve da građanima bude gore?

Prosvjednicima se zamjera razaranje koje se dogodilo 7. veljače. Kako ste vi to doživjeli?

Volio bih da do nekih razaranja nije došlo i osobno ne bih učestvovao u paleži. Ali mogu razumjeti zašto su to ljudi radili. Međutim, prevelika se važnost daje tome. Što je jedna zgrada u odnosu na bilo čiji konkretan život? Ovdje je uništeno u zadnjih 20 godina, ma samo zadnjih pet dana, mnoštvo porodica tako što nisu mogli dobiti posao ili su izgubili posao. I nitko ne žali za tim. I onda se uništi neka zgrada, tvorevina koja niti misli, nit’ osjeća, niti ima ljudske karakteristike. Ljetos smo vidjeli i da su neka djeca umrla zbog njihovog vođenja politike. Dakle, padale su mrtve glave. A koliko djece u ovoj zemlji nema priliku za školovanje, jer im roditelji nemaju para? Procjenjuju štetu na zgradama na 25 milijuna eura, a što je to u odnosu na jedan život? Koliko ih je uništeno?

Tuzla je pokazala da je osmislila i korak dalje od prosvjeda, organiziranjem plenuma koji su se kasnije počeli organizirati i u drugim gradovima. Kako ti se čini ta ideja?

To je dobra stvar i to bi trebalo organizirati u svim gradovima gdje dolazi do pobuna, da se sazove plenum građana i da ljudi razmisle o tome kako treba voditi politiku, kakvi profili ljudi trebaju obnašati javne funkcije. Nino Raspudić i slični prodani intelektualci koji pričaju tako kako pričaju, a za to imaju nekoliko tisuća razloga mjesečno, nastoje ovo prikazati kao da je došlo do bošnjačke pobune, da Srbi i Hrvati u tome ne sudjeluju. Već je jasno da to nije istina, a kad se pobune u većinskim hrvatskim gradovima bit će još jasnije, iako očekujem da će smisliti već neko objašnjenje u skladu s njihovom političkom i ideološkom pozicijom. Žalosno je što je i Zoltan Kabok, izvjestitelj HTV-a iz Sarajeva ponovio te stavove.

Vi se bunite. Da niste možda Bošnjak?

Etnički sam Hrvat, a nacionalno nisam ništa, hvala bogu.

Jedan od bizarnijih momenata cijele ove gungule sigurno je bio pljesak koji je Zoran Milanović zaradio ispred spaljene zgrade HDZ-a u Mostaru. Kako vi to objašnjavate?

Naježio sam se kad sam to vidio. Najprije zato što sam po političkom uvjerenju socijalista, a u blažem obliku socijaldemokrat. Kad sam izgubio nadu u SDP u ovoj zemlji, SDP u Hrvatskoj mi se činio kao snaga koja još uvijek vrijedi i može potaknuti promjene. Sada im se afere vežu jedna na drugu pa mi se čini da ih je HDZ itekako naučio kako se krade. Čisto sumnjam, iako se još uvijek ne znam mogu li pokrenuti stvari na bolje na unutrašnjem planu. No, kada je u pitanju vanjska politika, Milanović pokazuje da tu promjena zapravo i nema – vodi je onako kako ju je definirao Franjo Tuđman. Nemojte me preradikalno shvatiti, ne mogu Milanovića izjednačiti sa zločincem poput Tuđmana, ali on je u nekim segmentima otprilike na tragu te politike. Zbog načina kako interpretira događanja u BiH, vidi se da ne razumije kako funkcionira BiH i da ne vidi kako je BiH, kakva je da je, samostalna država. Što on ima dolaziti u Mostar? To je kao da Merkel ide u Švedsku smirivati strasti podignute zbog prosvjeda imigranata ili u Francusku kad su bili protesti sirotinje.

Došao je pružiti podršku, samo nije najjasnije kome točno. 

Pokazao je solidarnost sa vodećim političkim elitama Hrvata u BiH. Solidarnost sa Draganom Čovićem, Ljubom Bešlićem i Vjekoslavom Bevandom, koji su direktni krivci za to što nama jest ovako kako jest, a pogotovo za to što će BiH ostati bez Hrvata. Solidaran je s takvim ljudima! Ne znam što je time htio postići. Poznajući kako razmišljaju ljudi u našim krajevima – porijeklom sam iz Hercegovačko neretvanskog kantona – oni Milanoviću neće dati glas ne znam što da uradi. Neće dobiti njihov glas, koliko god da im se uvlači. Mogu mu dati pljesak, mogu ga podržati, ali zato što im to tada odgovara, zato što ga mogu iskoristiti protiv drugih, protiv Bošnjaka i bosanskohercegovačkog SDP-a. Ali ti ljudi neće prestati mrziti socijaldemokraciju i SDP kakav god da jest. Mislio sam glasati za njega, što imam pravo kao hrvatski državljanin, ali sad neću. Izgubio je moj glas i ovakvih ljudi, a od onakvih ga nikad neće dobiti.

Lupiga.Com