AUTOR: IVO KOMŠIĆ
Nedavno je u jednom intervjuu reis-ulema Kavazović ”nacrtao” BiH kao kuću liberalne i građanske demokracije s evropskim vrijednostima, na kojima su izgrađene evropske države i na kojima su postale poželjne za život. Da ta poželjnost nije plod iluzija ili propagande pokazuju svjetski trendovi kretanja stanovništva, pa i našeg.
Cijeli svijet hrli u Evropu. S prostora bivše Jugoslavije, iz one ”mrske države” od koje su se oslobodile tadašnje republike i postale države, također svi hrle u Evropu. Napuštaju se sanjane i konačno dočekane samostalne i suverene države, davnašnje nade generacija ”zbratimljenih naroda”.
Iz one ”mrske” i ”nenarodne države” odlazili su samo oni koji u njoj nisu mogli naći posao, uglavnom nekvalificirana ili u najbolju ruku zanatska radna snaga. Ljudi su odlazili za poslom, zarađivali i štedili da bi u domovini izdržavali familije i gradili nove domove.
Danas odlaze svi, i neškolovani i školovani, i oni s poslom i bez posla. Odlasci više liče na bježanje od države i politike, od suverene i nezavisne, nego na nuždu i traženje posla koga ovdje nema. Odlaze i prodaju porodična imanja ne da bi ovdje poboljšali svoj život, nego da bi negdje u svijetu započeli novi život bez povratka.
Kako bi trebala izgledati država i društvo iz kojih se ne bi bježalo opisao je lider jedne vjerske zajednice u BiH, niti jedan političar. Uz sve raznolikosti bosanske zajedničke kuće, poželjne za život, dodao je ”plavu evropsku boju”, simbol zajedničkih evropskih vrijednosti, zajednički svod pod kojim sunce grije sve njene ukućane jednako. Reis-ulema je opisao kuću.
Gostujući u jednoj tv emisiji, a u povodu Dana nezavisnosti BiH, fra Mirko Majdančić, bosanski franjevac s trenutnom službom u župi Vareš, tajnik Provincije Bosne srebrene u ratu i prvi suradnik pokojnog fra Petra Anđelovića, tadašnjeg provincijala, opisao je kakva bi duša trebala naseliti tu bosansku kuću, čime bi trebao odisati život u toj kući, onaj svakodnevni, obični.
Kao što je inače jednostavnost vrlina teško dostižna, tako je i jednostavnost te duše i njenog odisanja teško dostižna, iako na prvi pogled izgleda lako.
Fra Mirko je govorio o franjevačkim vrijednostima na kojima su franjevci opstali u BiH i djelovali preko 700 godina. Te vrijednosti su vrijednosti života, vrijednosti na kojima je opstojalo beha društvo i država. Franjevci su taj život gradili i živjeli zajedno sa pukom bosanskim i nikada se od njega nisu odvajali.
Fra Mirko je u laganom, opuštenom, jednostavnom, ali sažetom i osmišljenom razgovoru opisao taj život, opisao vrijednosti tog života na kojima je BiH trajala.
Prvo, objasnio je kako su franjevci uopće opstali tolike godine u BiH, koja je imala burnu povijest, koja je mijenjala kulturne i vjerske obrasce, u kojoj je stjecajem okolnosti formalno nastala i njihova Provincija.
Obnavljala se i trajala zahvaljujući tome što je svoju sudbinu uvijek vezivala za BiH i za njen puk, ma koje vjere bio.
Treba imati srce za ovu zemlju, tako je rekao fra Mirko. – To je obrazac opstanka. Srcem se daje i srcem se prima.
To nije obični interes, to je predanost, to je založenost do kraja, vezivanje sudbina (a ne zastava).
Svi ljudi imaju isto srce i ako je ono ispunjeno ljubavlju prema zemlji, svi ljudi su povezani tom svezom. Zemlja veže ljude. Ljubav se može različito ispoljavati, može dobivati različite forme, ali se one ne smiju gradirati.
Ljubav drugoga prema zajedničkoj domovini može se razumjeti samo ako se ne poredi. Ljudi koji žive u ovoj zemlji nisu različiti, oni su raznoliki. Po franjevačkom svjetonazoru sve ih je stvorio Bog na isti način. Moramo omogućiti da se ta raznolikost ispolji, a da se ne poredi, jer se u poređenju vrednuje.
Mora se pustiti drugoga da se iskaže u svojoj raznolikosti, mora se dopustiti da se osjeća dobro u zajedničkoj domovini. Zadaća ljudi je da se takmiče u činjenju dobra drugima, na tome su opstali franjevci, na tome je jedino mogla opstati zajednička kuća.
U najtežim povijesnim okolnostima djelovalo je dobro u ljudima, kuća je mogla biti i razorena izvana, ali je opstajala iznutra. – Ono vanjsko se moglo lako obnavljati ako je postojalo ono unatarnje što je vezivalo ukućane, ako je postojala ljubav prema domovini.
Franjevački princip je ”mir i dobro”, to je stari njihov pozdrav. To nije vjerski pozdrav, to nije slavljenje niti jednog posebnog boga, mesije ili sveca, to je slavljenje Boga uopće jer On hoće mir i dobro, samo na njima opstaje čovjek i njegova zajednica.
Franjevci su ovaj pozdrav pretvorili u princip opstojnosti društva i države u kojoj djeluju stoljećima i svjedoče da je to jedini istinski princip opstojnosti. Taj princip ne dijeli ljude na većine i manjine, na ovu ili onu vjeru ili svjetonazor. Današnji Papa koji nosi ime po utemeljitelju franjevaca je izjavio kako su vredniji pred Bogom agnostici nego vjernici licemjeri.
U tom ozračju gledano, neovisnost države nije samostalnost i neuvjetovanost, nego je vezanost društvenih zajednica koje žive u državi.
Neovisnost nije društveni položaj u kome ne ovisimo o drugima, u kome jedino želimo da nam drugi ne smetaju u neovisnom životu koji provodimo kao većina. Takvo stanje neovisnost pretvara u podčinjavanje manjine, u dominaciju.
Danas, u aktuelnoj političkoj situaciji, želi se većinska dominacija pretvoriti u zakon tako da stanje podčinjenih bude legalno, da se lakše trpi. – To nije franjevačka Bosna, to nije BiH. Njihov princip je suprotan tome.
On nije izmišljen, nije ideologiziran, on je plod sedamstogodišnjeg iskustva. Drugoga moraš činiti sretnim, to je uvjet opstanka zajedničkog života.
Tako je u obitelji, tako je u društvu, velikoj obitelji. To nije udvaranje, laskanje, pretvaranje. To je život u kome svaki dan drugoga treba činiti sretnim. Na tome se gradi zajednički život, i među ljudima i među zajednicama. Ako toga nema, život propada.
Zajednica se ne može održavati ugovorom, zajedničke veze moraju biti životno čvrste. Svaka čast T. Hobsu, ali po njegovoj ugovornoj teoriji franjevci ne bi opstali – oni su opstali na zavjetima. Ne bi opstala ni BiH jer je uvijek bila vezana nepovoljnim ugovorima, od Pariških iz 1919. god., do Dejtonskog iz 1995.
Dobro na kome franjevci temelje život i vežu živote međusobno nije ono dobro koje se može materijalizirati, platiti i novcem zaraditi. Ako bi bilo to, ljudi bi se lako zadovoljili i malim koje im osigurava život i u tom životu bi nestajali bez traga.
”Dobro je neprijatelj boljeg”, citirao je fra Mirko grčku poslovicu. Potrebno je da ponekad bude loše da bismo se borili za bolje.
To je zaista bosansko iskušenje, to je cijelih sedam stoljeća franjevačko iskušenje. Bolje se ne mjeri materijalnim dijelom života nego cijelim životom. Bolje nije ekonomski rast koji ljude tjera u depresiju, u iscrpljujuće nadmetanje sticanja profita kojim se život mjeri, nego je to kvalitet života koji je nemjerljiv.
Život vrijedi i dobar je ako je opušten, ako je lako podnošljiv i rahatli. – To je franjevačka poruka onima koji odlaze iz BiH i traže bolje i koji to bolje mjere zaradom. Negdje u svijetu život se plaća više, ali nije bolji. Ostavlja se dobro koje su priskrbili preci i koje se nigdje u svijetu ne može zaraditi; da se ne govori o duševnom dobru koje je krasilo zajedničku kuću. – Sve su to političke poruke, ali izrečene jednostavno i razumljivo, bez mudrovanja.
Trka za materijalnim bogatstvima je obezvrijedila rad jer se ona stiču najčešće na nedopustiv način. Iza njih ne stoji rad, nego politička stranka, neka državna institucija, neka makinacija i kriminal.
Vrijednost rada kao temelja života je postala poruga. U tome se odgaja omladina, uzori su joj pogrešni, nade nerealne, bogatstvo je rezultat nekih brzih nečastivih operacija, a ne plod rada generacija. – Sve je dopušteno.
Omladina rad ne shvaća kao žrtvu, kao napor. Žrtvom se zarađuje i stvara. Da bi se nešto imalo ili postiglo, treba se žrtvovati, bez obzira radi li se o materijalnom ili duhovnom dobru. Za duševni mir ljudi su se morali žrtvovati i uz to često gubiti priliku za materijalno dobro ili društveno napredovanje.
I nije to bilo samo u ono davnom ideologiziranom društvu, tako je i danas. Ako se hoće napredovati, mora se biti u vladajućoj partiji, ako se želi duševni mir, treba se pomiriti s nepravdom.
Svi imaju izbor. U bogomolje se onda išlo iz uvjerenja i trpilo. Danas se u bogomolje ide da bi se bilo viđeno. U tome niti ima vjere niti duševnog zadovoljstva. – Sve je laž.
Vjera više ne obvezuje ni na što. Ona je potisnuta licemjerjem. Vjerski ljudi, barem oni koji vjeruju, nemaju utjecaj ni na svoje vjernike. Njih im je preuzela politika, ona ih upravo dijeli po vjerskoj pripadnosti. Uzalud su propovijedi vjerskih ljudi, uzalud govore da smo svi braća u Bogu, da je vjernik druge vjere brat kao i rođeni. Od zaglušujuće političke buke i urlika mržnje to se ne čuje.
Naša bosanska kuća zavisi od nas. Bog ju je stvorio najljepšom. Na sve strane se prostire ta ljepota, od mora, preko čudesnog kamenjara, najljepših planina, dolina, rijeka i šuma, do prelijepih širokih i plodnih polja.
Bog je stvarao lijepo i dao nam lijepu kuću. Sve ostalo je do nas – hoćemo li tu ljepotu sačuvati ili uništiti, hoćemo li je ukrasiti našim lijepim životima poštujući zakone ljepote po kojima je stvarana. Hoćemo li znati izgraditi evropsku kuću i naseliti je franjevačkom dušom?
autograf.hr
