Jačanja krajnje desnice diljem Europe
Mnoge ankete predviđaju kako će stranke krajnje desnice ostvariti velike napretke u vrijeme idućih europskih izbora. Značajno je primijetiti kako ovaj “trend” nije vezan samo uz jednu ili dvije države, već se javlja gotovo u cijeloj Europi. To ne može biti slučajnost te stoga možemo doći do samo dva moguća zaključka: ili je krajnja desnica pan-europski vrhunski organizirana ili su se u Europi dogodile stvari koje su simultano ojačale njen položaj u gotovo svim državama. Odgovor je, naravno, teorija pod rednim brojem dva.
Jačanje krajnje desnice otkriva svu nesposobnost i neučinkovitost socijal-demokracije koja obično, gotovo po ključu, prethodi jačanju krajnje desnice. Zapravo, ovo je pogrešna uporaba riječi – ne možemo konstatirati kako je socijal-demokracija “nesposobna” ili “neučinkovita”, nije, ona je itekako sposobna u svojem radu te upravo zato i svjedočimo ili reinkarnaciji ili bujanju krajnje desnice.
Pro-kapitalistička socijal-demokracija dolazi na scenu uvijek kao lažni spasitelj te za vrijeme svoje vladavine pojačava antagonizme, eksploataciju i tenzije u društvu. Njena uloga je izuzetno perfidna jer svojim nastupom nanosi niz udaraca radničkoj klasi – u prvom redu radnike drži paraliziranima, dok s druge strane – predstavljajući se kao “lijeva” opcija – neminovno društvo okreće u jednom “alternativnom” pravcu, krajnjoj desnici.
U tom procesu događa se, mogli bismo to tako nazvati, razvoj neke vrste “ograničene kolektivne svijesti” u kojoj široke narodne mase počinju uviđati kako su razlike između socijal-demokratskog lijevog centra i konzervativnog desnog centra – gotovo nikakve. Taj zaključak je i više nego točan jer politika i ekonomija stranaka centra se zaista ne razlikuje, razlikuju se eventualno u tome da socijal-demokracija često vrši još i veći napad na radničku klasu jer očekuje da može i smije, dok se konzervativci pribojavaju masovnih prosvjeda koji često buknu upravo dok su oni na vlasti.
Zapravo, to je proces kojim socijal-demokrati i dolaze na vlast – nakon vala nezadovoljstva zbog korupcije i nepotizma, “vrline” u kojima konzervativna srednja struja gotovo svugdje prednjači, “štafetu” preuzimaju socijal-demokrati koji možda neće biti drski i bahati u svojoj krađi, ali će prouzročiti možda još i veću štetu. Na kraju bilance, obje struje nanijeti će više-manje istu količinu štete.
U vremenima relativne ekonomske stabilnosti (prava ekonomska stabilnost u kapitalizmu ne postoji, govorimo samo o relativnoj stabilnosti tzv. srednje klase) biračko tijelo će na temelju zamora okrenuti se desnom centru, ili ako je na vlasti desni centar, lijevom centru, jer su njihov sitan populizam i prazne parole često dovoljne za provedbu ovih minornih zaokreta. Problem nastaje u vremenima znatne ekonomske nestabilnosti, a u njima se itekako nalazimo. Kao što je u stabilna vremena “preriskantno” koketirati s krajnjom desnicom (ili ljevicom), u teška vremena davanje povjerenja u ruke centra nameće se kao opasni nastavak aktualnog tragičnog stanja – naime, to je spontani način na koji jedno društvo neminovno počinje promišljati.
Krajnja desnica u ovim trenucima već ima svoju publika koja je željna poslušati “argumente” iz njihovog tabora, ta publika se sada već okuplja pred njihovim vratima, što u neka stabilnija vremena ne bi bilo moguće. Da ne bismo “diskriminirali” politički kompas – ista stvar se događa i na lijevom frontu, mnogi će osluhnuti što krajnja ljevica misli o svemu ovome. No, kada je riječ o krajnjoj ljevici – dakle, govorimo o militantnom anti-kapitalizmu, revolucionarnom Marksizmu-Lenjinizmu, anarhizmu i drugim sličnim tendencijama – ona ili jednostavno ne postoji, ili je zaokupljena svojim unutarnjim teoretskim dijalozima (monolozima), ili jednostavno nema adekvatnih sredstva da se eksponira.
Prije nego nastavimo moramo se zadržati i na problematici “sredstava” – krajnja ljevica ih danas u Europi očito nema, a bez konkretnih sredstava ne može učiniti gotovo ništa, naročito danas kada se do širokih masa još uvijek primarno dolazi putem glasnih poruka, tj. medija. S druge strane kompasa, krajnja desnica treba samo pružiti ruku i njoj se nude brojne interesne skupine – od konzervativnih udruga, stranaka desnog centra koje žele spasiti svoj položaj oslanjajući se na radikalno krilo, vjerskih institucija i – što je daleko najvažnije – ugroženih kapitalista.
Kapitalistička klasa, za koju je politički kompas samo “igračka”, svjesna je kako će joj krajnja desnica produžiti rok trajanja ukoliko dođe do ozbiljnih socijalnih previranja. No, u mnogim zemljama današnje Europe imamo specifičnu situaciju u kojoj desnica ne hrli ka trijumfu zahvaljujući polarizaciji u društvu, već primarno zbog potpunog izostanka svog, nazovimo to tako, “prirodnog neprijatelja”.
Razloga je više, a “krajnja” ljevica proizvela je mnoge sama za sebe. Pad Berlinskog zida je, izgleda, toliko dobro “ošamutio” ljevicu da ona jednostavno više ne može pronaći sebe, izoštriti fokus i adaptirati se na moderna vremena. Radničku klasu, koja je danas na rubu, nije gotovo nimalo briga za beskrajne debate o tome koje su zasluge, a koji propusti jednog Staljina, Lenjina, Tita, Hoxhe, pa u konačnici i Marxa i Engelsa. Teško je dati odgovor na pitanje da li je moguće da ljevica toga nije svjesna ili ipak je, ali se svojim unutarnjim debatama podsvjesno nastoji distancirati od “okrutnog” svijeta u kojem mnogi preferiraju materijalizam, potrošnju i privatno vlasništvo (plus: gomilanje istog)?
Tko god prati rad krajnje ili autentične (naziv nije bitan) ljevice u Europi znati će da su upravo ovo neki od njenih ključnih problema. Kada se ideologija slijedi radi ideologije, a ne razumom, tada dolazi i do agresivne samoobrane. Tipični predstavnik “ove” ljevice je sposoban na dugo i široko argumentirati zašto je danas “bitno” danima analizirati neki sitni detalj vezan uz Oktobar, socijalizam u Njemačkoj, Parišku Komunu itd.
S druge strane, krajnja desnica se adaptirala (ne možemo reći “evoluirala” jer bi to bilo nakaradno), itekako se adaptirala – ona danas izvrsno barata modernim načinima komunikacije. Krajnja desnica je naučila kako put do pobjede više nije sila nego obmana, eksploatacija upravo onih temelja koje im je tako prigodno postavila socijal-demokracija i pro-kapitalistička liberalna ljevica.
Pamfletima, trabunjanjem o povijesti i gomilanjem teorije, ideologija krajnje desnice bila bi u startu osuđena na propast. Znajući to, danas se ona već na globalnoj razini koristi drugim načinima plasiranja poruke i ideje. I nije jedina, samo je zadnja koja je stigla u tu arenu i sada će se boriti istim sredstvima. Krajnje ljevica, primjerice, do tog stadija nije došla jer očito ne želi ni sudjelovati.
Plasiranje ideoloških i političkih poruka, zapravo jednom riječju “propagande”, do savršenstva je doveo liberalni kapitalizam. Mediji ove ideološke skupine funkcioniraju po poprilično jednostavnom, ali izuzetno uspješnom, ključu. Publiku se zatrpava trivijalnošću – od “najdeblje žene na svijetu koja je smršavila 200 kilograma” do “zvijezda kojima je pri nastupu ‘ispala’ stražnjica”. Publika reagira na ovaj sadržaj stihijski i nagonski. Takav sadržaj “mami” čitateljstvo ciljajući njegove, nazovimo ih tako, “sirove strasti”. U tome ne bi bilo ništa “nužno” loše kada govorimo o jeftinim tabloidima kojima je jedini cilj masovnom tiražom zgrnuti što veći novac. “Problem” nastaje u trenutku kada se kroz isti sadržaj sporadično “uvaljuju” političke poruke, ne samo poruke, već i cijele agende, ideologije, pa čak i navodne svrhe življenja, rada, djelovanja i egzistencije.
Zašto bi to bio “problem”? Ako netko koristi ovu taktiku za plasiranje pozitivnih (ili prema njihovom viđenju, pozitivnih) ideja, zar nije to onda plemenit čin? Nipošto, a uskoro ćemo vidjeti i zašto. Naime, trivijalizacijom (mahom medijskog) sadržaja postepeno dobivamo široku masu koja je spremna odlučno prihvatiti, podržati, uključiti se, dati svoje vrijeme, za što jednostavniju “stvar”, što “plitkiju” ideju koja im se u trenutku može učiniti kao potencijalno rješenje, ali rješenje o kojem ne trebaju previše razmišljati, kako o implementaciji tako ni o eventualnim dalekosežnim posljedicama.
Liberalna socijal-demokracija i mediji koje čvrsto drže pod kontrolom time ni ne shvaćaju (ili shvaćaju, ali ih nije briga) da su široke mase “pripremili” za upijanje ne samo (iz njihove perspektive) pozitivnog političkog sadržaja, već svakog sadržaja koji im se nametne na podjednako trivijalan, bazičan i raščlanjen način – u stilu: lakše je popiti tabletu za glavobolju nego odmoriti par sati.
Kao takvi, pojedinci su transformirani u nešto što se pogrdno naziva “ovce”, ali “ovce” koje nisu pretjerano odane samo jednom “pastiru”. Desnica tu može kapitalizirati na niz načina i to i čini izuzetno dobro. Njen uspjeh leži u tome koliko će uspjeti sama sebe kontrolirati, koliko će se ubaciti u taj proces bez da otkriva detalje o svojoj ulozi. Pa tako imamo brojne teorije kroz koje se često provlače ideje mržnje, straha, paranoje, ali se primjerice jako rijetko (ili nikada) spominje klasno izrabljivanje – to jednostavno nije dio žargona.
Kapitalizacija u takvom trenutku je itekako moguća jer je društvo već unaprijed pripremljeno za podilaženje raznim spinovima kojih nije niti svjesno. Primjerice, na temelju običnog vulgarizma i senzacionalističkog populizma ogromnom broju ljudi se mogu progurati razne ideje, od klasičnih prevarantskih “piramida” do opasnih ekstremističkih ideologija. Ponekad je dovoljno u svoju “anti-establišment” poruku ukomponirati adekvatan broj uskličnika (štampana slova također pomažu) da bi se “popalio” poprilično zastrašujuć broj ljudi.
Sukob s krajnjom desnicom postati će intenzivan diljem Europe jer je krajnja desnica sazrijela za borbi na istoj razini. U tom sukobu, u ovoj fazi, će se sve svoditi na količinu buke koju pojedine strane uspiju proizvesti.
Koje su strane u pitanju? U pitanju je tzv. “establišment” ili nomenklatura koja je kod naroda do sada već izazvala gađenje i otpor, dok se s druge strane krajnja desnica nameće kao “anti-establišment” formacija koja je spremna istom snagom (naizgled) udariti po oba centristička tabora. Zašto je to značajno? Zato jer narod upravo to želi – želi da “netko, negdje” udari po političkoj klasi za koju su do sada izgubili svo povjerenje. I ne samo to, taj isti narod sada više ne tolerira nikakve “nijanse sive”, on sve što nije striktno crno ili bijelo odbacuje s gnušanjem. U tom procesu odmah padamo u situaciju “ili si s nama, ili si protiv nas”. Drugim riječima, kritika krajnje desnice smatra se – od strane spomenutih “crno/bijelih” – obranom srednje struje, pro-establišment pisanjem ili “plaćenim pamfletom”.
Poziv na dijalog je često kontraproduktivan pucanj u prazno. U trenutku tenzije, koja je već do danas zahvatila znatan dio Europe, već i prosječni promatrač odmahuje rukom i traži deklaraciju: “Na čijoj si strani? Priznaj!”. Kada dođemo u tu fazu, a vjerojatno smo došli, svaki poziv na dijalog, kompromis i debatu završiti će napadom s obje strane. To je već neka vrsta ratnog stanja u stilu “ni zrno žita okupatoru”.
“Rat”, koji je sada još uvijek samo rat riječima, vodi se snagom decibela – ona strana koja uspije stvoriti veću buku imati će veći utjecaj na narod, a samim time i na ishod cijelog procesa. Narod pak, zbog dugogodišnjeg privikavanja na takav način “komunikacije”, sada i prepoznaje samo buku. Što je “buka” koju spominjemo? Upravo to što i jest – glasnoća, decibeli, širina propagande, medijski utjecaj, poruke lišene svakog konteksta i značaja, često svedene na samo jednu ili tek nekoliko riječi.
Što može zaustaviti tu buku? Malo toga – kada buka pređe crtu bez povrataka više je ništa neće moći zaustaviti, a prije ili kasnije će decibele zamijeniti otvoreni fizički sukob. Naravno, povratak “ekonomske stabilnosti” bi brzo eliminirao potrebu za konfrontacijama, ali takav scenarij u današnjoj Europi uopće nije na vidiku.
Ekonomska kriza nema znakove oporavka i vjerojatno ih neće niti imati zato jer kriza u Europi nije kriza nekog određenog segmenta ekonomije već cjelokupnog sistema kojeg nazivamo kapitalizam. “Popravci” ovog modela mogu samo ubrzati dolazak krajnje desnice – pogledajmo primjerice Francusku, najveće socijal-demokratsko razočarenje, Francois Hollande, čuva leđa krupnom kapitalu i žestoko udara na donju i srednju klasu (porezi). Donja, radnička, klasa ne može ništa jer nije organizirana, nema je tko ni organizirati, sindikati su mahom na platnoj listi gornje klase. “Problem” je ona utjecajnija klasa, srednja klasa, tzv. “sitna buržoazija”, koja je snažna, povezanija, utjecajnija – ona će širom otvoriti vrata krajnjoj desnici da spasi svoje vlastito, nedopustivo, propadanje u proletarijat.
No, kad sagledamo sve ove perspektive, opet se vraćamo na prvotno pitanje – tko je kriv? Zar je moguće ikog drugog kriviti za ovo stanje do socijal-demokraciju? Kada je izbila europska kriza, birači su im diljem starog kontinenta povjerili mandat, zapravo vlastitu sudbinu, da nešto učine. Oni su učinili “nešto”, nastavili s još većim, još barbarskijim i silovitijim udarcima po leđima radničke klase. Mjere štednje, porezi, odricanja, deložacije, hiper eksploatacija. Drugim riječima – socijal-demokracija je, po tko zna koji put, izdala radničku klasu i bacila je na milost i nemilost bičevanju kapitalizma, istog onog kapitalizma od kojeg je radnička klasa u socijal-demokratima tražila spas.
Krajnja desnica koja propagandistički i senzacionalistički socijal-demokrate i njihove liberalne podanike naziva “komunistima” može biti presretna što jedan takav politički pravac kao što je socijal-demokracija uopće postoji. Bez njih nikada ne bi dospjeli do ovdje gdje su danas. Štoviše, ako socijal-demokracija nastavi po istom pravcu (a hoće), biti će odgovorna ne samo za jačanje krajnje desnice već i za njen mogući trijumf.
Desnica je žestoki, najveći, protivnik Europske Unije (ali će bez problema pristati na položaje unutar iste, podrazumijeva se), a EU jest jedan od najvećih neprijatelja radničke klase. Zar je tako teško ovdje zbrojiti 2 i 2? Radikalna ljevica je također kontra EU, ali njen internacionalistički karakter (pojačan zdravom dozom utopizma) uvijek će stremiti reformiranju takve zajednice naspram povlačenju natrag u nacionalne granice.
Za neke veći “šarm” danas ima desnica jer će ona u taj koktel ubaciti domoljublje, nacionalizam, patriotizam, religiju i sve što joj bude dostupno, pa – ako zatreba – može i anti-kapitalizam, zašto ne? Opet se vraćamo na gore spomenut problem trivijaliziranja informacija – primjer: većina ljudi shvaćaju da “nacizam” zvuči loše, no nekima će možda “Nacionalna Socijalistička Njemačka Radnička Partija” zvučati baš zgodno, ne znajući kako se zapravo radi o jednoj te istoj organizaciji (NSDAP).
Malo i ništa radnička klasa danas poznaje o ideologiji fašizma i nacizma. Kako i bi? Fašizmom i nacizmom se mase straše kao babarogama, bez da im je itko ikada rekao kako su te ideje uopće stasale u Europi, zašto su one neprihvatljive itd.
Što je anti-kapitalizam sam po sebi bez ikakve ideološke osnove? Ništa, samo tendencija obespravljenih i ugnjetavanih koji će se, ako treba, boriti protiv istog pod bilo čijom zastavom. Nacistički propagandni posteri najviše su se lijepili po radničkim četvrtima, u njima se osuđivala međunarodna financijska elita kao i dominacija nad ekonomijom od strane velikih korporacija. Evo teksta jednog postera nacističke partije: “Održavanje trulog industrijskog sistema nema nikakve veze s nacionalizmom. Mogu voljeti Njemačku i mrziti kapitalizam”. Zamijenite riječ “industrijskog” s riječi “bankarskog” (jer je stadij kapitalizma danas uznapredovao iz industrijske u financijsku sferu), a riječ “Njemačka” s imenom svoje zemlje.
Adolf Hitler prezirao je kapitalizam, tvrdio je kako su nacije ucjenjivanje od strane “kozmopolitske kreditorske klase”, a protivio se i slobodnom tržištu. “Poslovno buržoazija ne poznaje ništa osim profita. ‘Domovina’ je za njih samo riječ”, rekao je jednom prilikom njemački “Führer”.
I što sad? Najbolje takve citate sakriti kako ne bismo slučajno, kao Dr. Frankenstein, stvorili novu legiju Hitlerjungena? Nema se tu što skrivati, jer upravo tu opasnu taktiku će već sutra upotrijebiti krajnja desnica diljem Europe, a narodi – naročito narodi koje se sistematski, desetljećima, otupljivalo do razine mentalno zaostalih konzumenata mass medija – klicati će joj poput jedinom spasitelju.
I opet, kada se sve jednom desi i prođe, netko će negdje morati postaviti pitanje: tko je bio kriv? Krivnje se kroz povijest zaboravljaju, a povijest pišu pobjednici, pa tako mnogima ni danas nije jasno što je dovelo do fašističkog mraka u Europi sredinom prošlog stoljeća – dovele su, više-manje, iste okolnosti koje su na snazi danas.
Desnica će opet vikati kako parazitskoj buržujskoj poslovnoj klasi riječ “domovina” ne znači ništa, a narod će zaključiti kako je zaista tako (jer i jest). No, u toj situaciji niti je narod kriv što je narod, niti je krajnja desnica “kriva” što je krajnja desnica, primarna krivica opet leži na onim elementima koji su omogućili, dopustili, da do svega ovoga dođe.
Tada dolazimo do pitanja, zašto bi to itko dopustio? Nije valjda da su socijal-demokrati postali kolaboracionisti modernim verzijama fašizma? Naravno da nisu, ali nije isključeno da im neki oblici ovog sraza idu na ruku. Primjerice, možemo izabrati bilo koju državu unutar Europe gdje se trenutačno vode ovakvi konflikti, a ima ih mnogo, no nema potrebe tražiti dalje od Hrvatske jer ovdje upravo imamo cijeli proces “kao na dlanu”.
Hrvatski “konzervativniji” dnevni list, Večernji List, objavio je jučer zanimljiv tekst pod naslovom: “Hoće li se u Hrvatskoj uskoro, osim ploča, razbijati i glave“. Pritom su istaknule neke od tema pod nazivom “O čemu se sporimo”, a one su: brak u Ustav, ćirilica, spolni odgoj, ustaše i partizani, Lex Perković. Također je istaknut popis tema pod nazivom “Kojim bismo se problemima trebali baviti”: nezaposlenost, korupcija, standard, obrazovanje, zdravstvo.
Što je zanimljivo kod ovog popisa, koji je sasvim točno posložen? Zanimljivo je to što su “teme kojima bismo se trebali baviti” zapravo teme na kojima bi trebala intenzivno, neumorno, raditi domaća vlada. Radi li? Nezaposlenost stalno raste, korupcija je po svuda, a pad nekoliko “velikih riba” je samo igrokaz za mase, standard je sve lošiji, obrazovanje ima tipične probleme komercijalizacije, zdravstvo je također prožeto brojnim problemima. S druge strane, “najsočnije” teme kao što je spolni odgoj, ćirilica, brak u Ustavu, itd. nemaju nikakve veze sa najvećim problemima u zemlji. Stvar je jasna – dok se priča o “sočnim” temama, pravi problemi se marginaliziraju, oni padaju u drugi plan. To ne znači da kontroverzne teme nisu “problemi” koje bismo trebali rješavati, naravno da bismo trebali, ali one nisu od egzistencijalne važnosti i u ovom trenutku poprilično dobro dolaze vladajućoj garnituri da iza njih krije svoju nesposobnost – tj., kako smo istaknuli i u samom uvodu ovog teksta, svoju “sposobnost” u prevari radničke klase.
Nema potrebe stvarati histeriju, ali hipotetički, da cijela ova rabota jednog dana zaista dovede do nekakve prevlasti krajnje desnice, što bi bilo s istim socijal-demokratskim liderima današnjice? Da li bi zajedno s nama čamili u mraku neo-fašizma? Teško, vjerojatno bi situaciju “promatrali” kao i sirijski opozicioni SNC, iz udobnosti hotelskih soba, samo ne iz Istanbula, nego iz Bruxellesa.
Neće krajnja desnica kod nas dospjeti tako daleko, ali u nekim zemljama Europe bi mogla. No,svugdje je čekaju “bolji dani”, jer podloga, teren, je za nju sada idealan. Uzmimo još jedan primjer iz Hrvatske – za one koji ne prate hrvatsku unutarnju scenu – kroz nekoliko dana (1.12.) održati će se referendum o braku. Pitanje koje se postavlja jest da li se slažete da je brak zajednica muškarca i žene. Jasno, ovdje se radi o blokiranju mogućnosti da danas, sutra homoseksualni parovi mogu stupati u brak. Neke prognoze govore kako će referendum po svemu sudeći proći, s kolikim postotkom i s kojom izlaznošću, to će biti zanimljivo vidjeti. No, već sada se može konstatirati kako ovo neće biti samo anti-LGBT referendum, već i anti-establišment referendum, a upravo to bi mu moglo osigurati snažnu prolaznost.
Kampanja po pitanju istog je čisti primjer nekontrolirane buke s obje strane koja više ne prihvaća nikakav razgovor, debatu, promišljanje, samo traži deklaraciju “čiji si?”. Upravo je moj raniji tekst (vidi: Usmjeravanje mržnje i poentiranje u kriznim vremenima: napad na LGBT zajednicu i zašto razumni građani, bez obzira na osobna uvjerenja, moraju reagirati odlučno i civilizacijski) zasut govorom mržnje, prijetnjama i žestokim kritikama mahom od pojedinaca kojima je već davno “udarila krv u glavu” te se nisu uspjeli savladati do te mjere da tekst pročitaju do kraja te tek onda iznesu svoje mišljenje (po mogućnosti uz minimalnu kulturu).
To je zapravo odličan primjer koji pokazuje kako apsolutno ništa nećemo postići referendumom, osim što ćemo na njega baciti velik novac (u pitanju su deseci milijuna kuna (!)) koji u ovom trenutku nipošto nemamo. Zašto je rezultat nebitan? Zato jer će podjele u narodu ostati, bez obzira koja strana prevlada, a te podjele nas zajedno vuku prema dnu, bez obzira kakvih smo svjetonazora. Preko leđa LGBT populacije (a sutra neke druge) vodi se žestoka borba između dva politički oportunistička kampa, s time da sama borba odgovara i jednom i drugom. Pritom se mediji zgražaju agresivnosti jedne (ili druge) skupine, a zapravo cijelo vrijeme – bez dana predaha – potpaljuju vatru unutarnjeg sukoba.
Društvo u kojem će se poštivati prava svih manjina, sklonosti i različitosti mora primarno biti ekonomski stabilno i politički racionalno. Naprosto je nevjerojatno čitati komentare pojedinih autora koji danas tvrde kako će LGBT zajednica ostvariti sva svoja prava zbog toga što će nas “EU europeizirati”. Da, to bi imalo smisla, da je EU nekakva ljevičarska internacionalistička utopija za koju su neki spremni se boriti, ali EU to danas (nažalost) definitivno nije i cijela ova renesansa krajnje desnice događa se upravo zbog ovakve EU i ovakvih EU ekonomskih modela (mjere štednje, rezovi). LGTB zajednica u ovakvoj EU može ostvariti samo fiktivna prava, propagandna prava, jer ta ista EU – dok se kune u njihova prava – indirektno stvara njihovog, nećemo reći samo neprijatelja, “terminatora” bi bila prikladnija riječ.
Opet dolazimo do problema socijal-demokracije, koja je postala omražena koliko i sama Europska Unija, koja je prava LGBT zajednice uzela “pod svoje”. Unatoč činjenici da u stvarnosti to nema nikakve veze jedno s drugim, kako smo rekli ranije, došli smo u fazu kada se gleda isključivo “crno-bijelo”, ništa sivo, ne daj Bože “šareno”. I tako će ljudi reagirati, malo se tu sada može napraviti, u trenutku toliko snažne i zaglušujuće buke. U Hrvatskoj se, primjerice, najsnažnije za prava LGTB zajednice i kontra ovog referenduma zauzela ministrica vanjskih poslova, ista ministrica koja je prije godinu i nešto dana pokrenula priznavanje sirijskih pobunjenika za “jedine predstavnike sirijskog naroda” (!) – drugim riječima, dao se legitimitet jednoj militantnoj skupini koja je još tada (a tek danas se to otvoreno priznaje na Zapadu) bila povezane s terorističkim skupinama kao što je Al-Qaeda.
Kako može ista osoba stajati na braniku LGBT sloboda i podržavati uništenje jedne od zadnjih sekularnih država na Bliskom istoku gdje su najviše od svega proganjanje (i ubijane) – pazite sad ovo – manjine. To su strašne kontradikcije koje nadilaze licemjerje. Takve stvari se u konačnici neminovno obijaju o glavu, a žrtve će ispasti sami LGBT-ovci jer će na referendum kontra njih izaći ne samo oni koji su nužno “kontra njih”, već i kontra njihovih, naizgled, zaštitnika.
“Zaboravite nju, njega, glasajte civilizacijski” – to je jedina ispravna poruka, ali će ona jako teško proći danas.
Naravno, licemjerja ima i u obrnutom kampu. Tako je u Rusiji, pod pritiskom domaće konzervativne javnosti, uveden tzv. “zakon o Gay propagandi”. Predsjednik Putin je jučer izjavio: “Ne smijemo prema nikome u društvu stvarati takvu ksenofobiju, uključujući ni prema ljudima netradicionalne seksualne orijentacije. Kad biste samo znali koliko sam se naslušao kritika usmjerenih na moj račun, ali sve što smo napravili na vladinoj, zakonodavnoj razini bilo je povezano s ograničenjem propagande među maloljetnicima”. Zar je bilo tako teško prognozirati da će se ovi “zakoni” obiti o glavu cijelom sistemu na način da će doći do eskalacije ksenofobije? Napravljena je ogromna, prije svega politička i strateška, pogreška – Rusija je trebala, baš kao i Hrvatska, i sve druge zemlje, poraditi na autohtonom integriranju ove zajednice u društvo. To se moglo učiniti bez problema da je bilo samo malo mudrosti umjesto da se kreće s konfrontacijskim, bilo pro ili anti, stavovima.
U SAD-u su se predstavnici LGBT populacije izborili za prava služenja u vojsci zbog čega ih je odmah prihvatio jedan znatan dio društva koji ranije nije. “Ako može braniti SAD, dobar je”, otprilike tako je zvučao stav. To naravno ne znači da bi sada hrvatski homoseksualci trebali otići razbijati ćirilićne table u Vukovaru – da ne bi nekome slučajno palo na pamet. Razbijanje po Vukovaru još je jedan gotovo identičan primjer eskalacije tenzija u društvu, podjednako nedopustiv, opasan ili još i opasniji.
Mogli bismo na dugo i naširoko govoriti o tome koja su konkretna rješenja za sve ove pojedinačne simptome koji su danas aktualni u našoj zemlji i Europi, ali u ovom trenutku to jednostavno nema smisla jer ni onaj “razumniji” dio nas danas nije pretjerano sklon debati, što je tragično, poražavajuće, ali istinito i odraz opće situacije u kojoj se nalazimo.
Kao pojedinac mogu osjećati odgovornost da izađem na referendum i zaokružim “PROTIV”, što ću svakako i učiniti te sugerirati i drugima da učine, možda pritom na listić dopišem “ovaj glas je apsolutna potpora LGBT zajednici, ali nikako onima koji glume njene zaštitnike”. Šalu na stranu, nemojte vandalizirati glasačke listiće. No,u isto vrijeme sam svjestan kako se tenzije, bez obzira na ishod, neće smanjiti.
Također nema previše koristi niti od navijačkog mentaliteta. Onih “protiv” i oni koji su “za” vjerojatno je danas isti broj kao i pred početak ove kampanje. Referendum iduće nedjelje dati će sliku društva iz koje se može iščitati puno više od toga tko podržava koji svjetonazor.
Ovdje naravno nije riječ samo o pravima spolnih manjina, ista je stvar ako govorimo i o radničkim pravima. EU navodno ima jako razvijen sustav zaštite radnika – borba protiv mobbinga, diskriminacije, izrabljivanja itd. Navodno se EU danonoćno bori da EU radnik bude na sigurnom i dobro zbrinut. Floskula do floskule – 23.5% mladih unutar Europe nema posao. Jesu li ti mladi nositelji nove generacije koja će biti tolerantna, poštena i miroljubiva? Naravno da ne, od njih će prvih krenuti regrutacija za neo-fašizam.
Ako ovo sve skupa zvuči tmurno, onda je to zato što tako i jest, ali – uvijek ima “ali” – nije sve tako crno. Ovo jesu teška vremena i sigurno su pred nama brojni prijelomni trenuci, a status quo je stvar prošlosti, no to ne znači da nam budućnost ne donosi ništa dobroga. Tenzije u društvu su nabijene, dobrim dijelom orkestrirane, zbog političkih ciljeva, ali to ne znači da to isto društvo nije u stanju odbaciti cijelu politčko-oportunističku klasu i posvetiti se svojem vlastitom boljitku. Društvo bi to i u učinilo, možda kroz svega nekoliko mjeseci, da postoji određena struja ili način komunikacije koji ih na to podsjeća. Naravno da to nije lako, jer svaka ideja – pa čak i ona progresivna i oslobodilačka kao što je otpor kapitalizmu – može, i hoće, biti eksploatirana od strane pojedine političke grupacije.
Imajmo to na umu, to je danas od neizmjerne važnosti, imajmo na umu i nacističke “pro-radničke” pamflete koji su se dijelili po siromašnim četvrtima Berlina u prvoj polovici prošlog stoljeća. Pokušajmo se toga prisjetiti i onda kada nam nešto zvuči dobro, pravedno i spasonosno. To ne znači da treba biti na oprezu “samo” od krajnje desnice – mada je ona centralna tema ovog teksta – treba imati na umu kako “crvena buržoazija” nije nikakav mit, već stvarnost koja je progutala i ugasila mnoge autentične revolucionarne, humanističke i oslobodilačke pokrete. Previše ideologije, navijačkog stava i isključivosti zaista će nas dovesti do – kako gore citirani tekst ističe – početka “razbijanja glava”, a kada to krene, obično više nema puta nazad.
Tek tako ponuditi rješenje na ovu razinu kompleksnosti je težak zadatak, pa i nemoguć. Stoga nemojmo rješenja uopće nazivati rješenjima, već sugestijama, temama za promišljanje. Prazne parole, ideološki ekstremizam, zazivanje daljnje ili bližnje povijesti, sve to će nas sigurno odvesti u propast. Rješenje, tj. “sugestija”, je smirivanje tenzija i okretanje aktualnih debata u debatu o klasnoj eksploataciji. Bismo li bili suočeni sa svim ovim problemima kada vlasništvo nad kapitalom i tzv. “sredstvima proizvodnje” ne bi bilo koncentrirano isključivo u rukama sićušne kapitalističke klase? Da li bi problemi iščezli ako ta sredstva iz iste dospiju u ruke “crvene” ili “crne” nove oligarhije? Razmislimo, ne samo o prijetnjama iz povijesti, već i o greškama iz povijesti.
Ako vam je to “otrcano” ili vam je kapitalistički način proizvodnje toliko drag, može se povesti debata o produljenju njegovog životnog vijeka na način da se politički fokus prebaci s “broda koji tone” na onaj gdje su palube još suhe. No, to je odgađanje neminovnog, eventualno s naše generacije na generaciju naše djece. To svakako nije “rješenje”, ali bi bilo rješenje u kontekstu izbjegavanja aktualne eskalacije situacije u kojoj se već spominju razbijene glave.
Nemojmo inzistirati na “najpravijim” pravcima, jer svaka pozitivna alternativa ili naznaka iste u ovom trenutku biti će bolja od aktualnosti – u danima koji dolaze možda se izborite za prava raznospolnih ili istospolnih brakova, možda i demonizirate jedno pismo, srušite još pokoju veliku korumpiranu ribu, izručite bivše udbaše – ali kada ne budete imali što staviti na stol, sve će ovo, odjednom, biti puno manje važno. Tada će mnogi od vas nekome pružiti ruku, jer “ruke” će se itekako nuditi, stoga pripazite kome je dajete, ako već morate dati.
