Fra Miro Jelečević: Pred ponorom graditi drukčiji svijet

Iz povijesti se može puno naučiti, osobito kako da relativiziramo svoje sadašnje gluposti i zloće, kao i kako da prepoznamo hranjenje strahova i ugroženosti koji samo što nisu posegnuli za oružjem. Moramo objašnjavati mlađima, svojoj djeci što je dobro, a što zlo. Ne smijemo ostaviti misionarima mržnje da žanju duše naših mladih

(Maja Nikolić – Hrvatski glasnik iz Tuzle)
Prometej.ba

S fra Mirom Jelečevićem, profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u novom broju Hrvatskog glasnika iz Tuzle razgovarala je Maja Nikolić.

Fra Miro, imamo li mi uopće danas kulturu sjećanja ili smo zapravo robovi prošlosti? Nosimo li i dalje breme zamjeranja jednih prema drugima?

Danas se općenito govori o gubitku kulture sjećanja u našem civilizacijskom krugu. S jedne strane on počinje s velikim tehničko-spoznajnim napretkom u zadnjih dvjesto godina – u naše vrijeme u najširem smislu informatičkog napretka – koji rezultira brzinom kao jednom od osnovnih i najvažnijih oznaka ljudskog življenja. A brzina ne ostavlja puno vremena za sabranost kao preduvjet sjećanja. Osobito ne za kultiviranje sjećanja, što je vrlo važan proces. Tu dolazimo do drugog dijela problema: kod nas se često čini da prošlost predstavlja jedinu dimenziju postojanja, kao da joj žrtvujemo ne samo sadašnjost, nego i budućnost. A ipak ništa manje ni mi ne zaboravljamo svoju prošlost, jer iz nje jedva da išta učimo, neprestance je ideologiziramo i njome se služimo za održavanje naših mržnja i njegovanje autoviktimizacija. Polazeći od takvog poimanja prošlosti uvijek imamo apsolutiziranu, jednobojnu i jednodimenzionalnu prošlost i sjećanje.

Prošlost i sjećanje prepuni su zla drugih, a naših žrtava. U njima nema naše odgovornosti, pa čak u pravom smislu ni odgovornosti počinitelja. Na koncu, problem sa sjećanjem i prošlošću jest problem instance ili referentne osobe pred kojom stojimo u svom sjećanju na prošlost, pred kojom odgovaramo, u smislu pred kojom polažemo račun ili odgovornost za svoje djelovanje. Jedino ona instanca ili osoba koja nas nadilazi, prosuđuje i ujedno potvrđuje može biti polazište i kriterij kultiviranja sjećanja. Pod tom instancom mislim na Boga, ali i na našu ljudskost. Bez toga tereti krivnje i zamjeranja se samo prebacuju s jednih na druge, a zlopamćenje metastazira u krvave osvete.

Ovdje su ljudi još uvijek jugonostalgičari, stalno čeznu za tim vremenima naglašavajući kako je prije bilo bolje. Slažete li se uopće s tim, odnosno što to govori o nama ako živimo veličajući prošla vremena, bez jasne vizije za budućnost?

Protegnuo bih raspon nostalgije i rekao bih da smo inače veliki nostalgičari: jedni za Jugoslavijom, ali drugi za Enedhazijom, treći za Četničijom a četvrti za „zlatnim“ vremenima tobožnje turske tolerancije i dobrih Bošnjana. Paradigmatična nostalgija je ona koju su osjećali Izraelci dok su lutali pustinjom nakon izlaska iz egipatskog sužanjstva. Suočeni s oskudicom i egzistencijalnom ugroženošću nostalgično su se sjećali vremena robovanja – s kruhom i vodom u izobilju – kao idealnog vremena.

Nostalgija se temelji na ostvarenju nekog parcijalnog aspekta postojanja (hrana, posao, sigurnost, zdravstveno osiguranje, obdržavanje tradicije, prakticiranje vjere, država…), koje se doživljava kao dobro ostvarenje, bez obaziranja kako je bilo drugima u tom vremenu i režimu. Činjenica da dio ljudi osjeća nostalgiju za Jugoslavijom nije nikakva nepojmljiva stvar. Ljudi su tada objektivno gledano živjeli sigurnije i socijalno zaštićenije. Danas je ta priča prilično izlizana, i često se iza upozoravanja na jugonostalgiju krije nešto što ljudi ne trebaju vidjeti u sadašnjem trenutku. Konkretno, ukazivanjem na jugonostalgiju skrivaju zlo današnjih režima: danas nacionalistima, velikim dijelom bivšim „jugoslovenima“, optužba za jugonostalgičarstvo služi kao paravan za skrivanje svoga koristoljublja i bogaćenja. Iako živimo u kakvom takvom demokratskom okviru – nismo pod stegom sistema u negdašnjem smislu – ipak bolujemo od istih bolesti kao i u Jugoslaviji.

Problem gore spomenute kulture sjećanja jest i u tome: ne sagledavamo ozbiljno i kritički to vrijeme, nego ga koristimo kao izliku za naše današnje neuspjehe i manipulacije. Da iskoristim spomenuto lutanje Izraelaca: nismo još došli dotle da pravo vrednujemo „obilje“ koje smo imali u bivšim sistemima. Nostalgija je u tom smislu oznaka romantičarskih i nezrelih kolektiva i pojedinaca, jer nema modela prošlosti koji bi bio potpuno prikladan za naše vrijeme.

Vrlo često će analitičari reći da, kada BiH osigura ekonomski prosperitet, sve će krenuti na bolje i ljudi će se odmaknuti od prošlosti i početi graditi neku ljepšu budućnost. Po Vama, imamo li mi dovoljno duhovnog bogatstva da bismo prošlost ostavili iza sebe i pružili ruku jedni drugima?

Slažem se da je ekonomija jako važna. Samo onaj tko se lažljivo prenemaže može prigovarati ljudima iz Bosne što odlaze iz nje tražeći boljitak. Da ekonomija nije sve: i to je dobro poznata priča. Ona polazi od tih naših duhovnih bogatstava. Ona su velika, ali nisam više siguran jesmo li ih uopće ispravno investirali. Duhovno bogatstvo nije nešto zaštićeno staklenim zvonom. I ono se može pokvariti, iskriviti. Tako recimo, može se čak destruirati društvo i zajedništvo, pozivajući se baš na duhovne tradicije ili sadržaje. Kod nas su više manje svi vjernici, baštinici i korisnici tih duhovnih potencijala, a ipak su nam društvo i država rastočena kriminalom, korupcijom, mržnjom i neodgovornošću.

Autentično duhovno bogatstvo ovo pomirenje i zajedničko nastojanje oko dobra naprosto podrazumijeva. Ako to kod nas nedostaje ili izostaje, onda se možemo upitati iz kakvih duhovnih izvora hranimo svoj osobni i zajednički život. Čini mi se da su ti izvori primitivizam i hipokrizija, s kojih se obilno napaja upravo „elita“ na svim područjima društveno-kulturnog života.

U BiH, ali i zemljama regije imamo brojna spomen obilježja. Ni o jednom ne postoji jedinstven stav. U izgradnji kulture sjećanja, kakva bi trebala biti uloga upravo spomen obilježja?

Spomen obilježja su prije svega mjesta stradanja i tuge. Podignuta su na mjestima ili u blizini stradanja konkretnih ljudi, s imenom i prezimenom, poviješću, obiteljima. Ona su zato mjesta pijeteta, ako smo sačuvali još išta od svoje ljudskosti. No, upravo je tu stvar do pucanja napeta i ozbiljna: ta su mjesta kod nas obilježja jednog još strašnijeg stradanja. Srebrenica, Prijedor, Vukovar, Jasenovac i mnoga druga koja bi unedogled nastavila tu makabrističnu kompoziciju, sve su to mjesta-ponori ljudskosti.

Čini mi se da ih u našem društvu ne doživljavamo tako. Uglavnom, nažalost, manipuliramo žrtvama. Rijetko nas obuzima tuga i jeza zbog bešćutnosti zločinaca. Ta mjesta sjećanja, spomena i pomena, za nas su previše rijetko mjesta opomene. Dolazeći na bilo koje od spomen obilježja ljudskih stradanja, spominjemo se tih ljudskih života i ljudskog zla, ali bismo trebali opominjati sebe da smo pred ponorom dužni graditi drukčiji svijet, opominjati sebe da se zla namisao vrlo brzo operacionalizira. Toga kod nas kao da uopće nema. Malobrojni koji govore o tome, redovito se proglašavaju izdajnicima. A od tih mjesta upravo počinje naša budućnost, moguća jedino iz osjetljive,suosjećajne ljudskosti.

U društveno političkim govorima, ali i nerijetko i s oltara sve je prisutnija tema prošlosti. Različiti su povodi. Jedni veličaju ta vremena dok drugi naglašavaju njihovu pogubnost u svim segmentima. Bit i jednih i drugih je napraviti podjele i još više zaoštriti odnose među ljudima. Gdje smo zapravo danas u procjepu između prošlosti i sadašnjosti?

Kod nas je postalo društveno i religiozno poželjno pa i institucionalizirano da se nikad ne suočavamo s prošlošću kao relativnom veličinom. Mi je uvijek apsolutiziramo: tako je pojedino vremensko razdoblje ovisno jesu li dominirali „naši“ ili „njihovi“ apsolutno dobro ili apsolutno zlo. To je odlika mitski orijentiranih plemena i skupina. Iz povijesti se može puno naučiti, osobito kako da relativiziramo svoje sadašnje gluposti i zloće, kao i kako da prepoznamo hranjenje strahova i ugroženosti koji samo što nisu posegnuli za oružjem.

Kod nas se u bavljenju prošlošću uvijek zaboravljaju drugi: kad se govori o turskom vremenu, zaboravlja se kršćanski svijet kojem baš i nije bilo – najblaže rečeno – uvijek dobro. Govoreći o vremenu Jugoslavije, zaboravlja se patnja, progon i ubijanje kritičara i neprijatelja sustava ili jednostavno pripadnika nepoćudne skupine. Govoreći od NDH danas – naglašavam – danas se zaboravlja, kao da nije ni postojala i kao da je izmišljena, strahota stradanja Srba, Židova, Roma, komunista ili kritičara režima.

Ozbiljno bavljenje poviješću mora biti povezano s jednim humanim i etičkim stavom, inače se sve pretvara u brbljariju koja neprestance daje podlogu za proizvodnju žrtava. Crkve i vjerske zajednice bi također trebale mnogo učiti u tim stvarima. I obraćati se na put istinske ljudskosti pred Bogom, a uklanjati se s puta nacionalističkih i nehumanih, upravo đavolskih orijentacija.

Nerijetko oštre polemike o prošlosti i sjećanju započinju akademici, povjesničari i sl. Pokazuje li to da nemamo jedinstven stav o onome što smo proživjeli ili je to želja za dokazivanjem i prikupljanjem simpatija na jednoj ili drugoj strani?

Povjesničari kao znanstvenici također imaju i moraju u svom bavljenju imati etičku odgovornost. A što se tiče akademika i povjesničara, takvi su nas – uz ponešto generala, starih komunističkih partijaca i „duhovnih“ likova – uglavnom i doveli do ovog „umivenog“ i „rafiniranog“ zla. U takvom stanju glupost i manipuliranje, laž i licemjerje, jednom riječju zlo uzdignuto je na viši stupanj postojanja koje osigurava akademska kasta „vrhunskih“ intelektualaca.

Mnogi su očekivali da bi mlađe generacije mogle premostiti taj jaz. Kakvo je vaše iskustvo kao teologa, jesu li mladi riješeni tog bremena prošlosti ili su se i oni uklopili u politiku zamjeranja?

Moje iskustvo je u tome dvojako: s jedne strane susrećem mlade ljude koji tako slobodno i oslobođeno govore o teškim i osjetljivim temama – ne umanjujući pri tome njihove ozbiljnosti. Mladi ljudi koji ne njeguju nacionalističku viktimologiju, ne prebrajaju i ne iskapaju žrtve kako bi dobili opravdanje za mržnju i zlo, nego odgovorno, ljudski i sućutno uviđaju i patnju drugih. S takvim mladim ljudima imamo izgleda za budućnost. Čini se, ipak, da je većina mladih u našoj zemlji othranjena na obilnim jaslama nacionalizma i opravdavanja zločina učinjenih u ime nacije i neosobne religije. I među mladim teolozima ima ljudi zadojenih tim zlom. A oni koji su nadležni na to neodgovorno šute ili mlako reagiraju.

Kako Vi vidite mogućnost nadilaženja prijepora prošlosti u budućnosti?

Sjećanje na žrtve, spomen ljudskog stradanja mora se kultivirati. Nasuprot selektivnom zaboravu ili izobličenom, nakaradnom i demonskom sjećanju, dijaboličkom radovanju zbog broja onih koje smo uspjeli pobiti, stoji sjećanje koje sve nas stavlja na posebno mjesto odgovornosti. Sve dok tako ne pristupamo mjestima naših ubijenih, ostajemo u začaranom krugu zla. Kao djetetu majka mi je pričala kako su ustaše u blizini kuće njezina oca ubili susjedu, staricu Srpkinju, onako zastrašujuće, iz čista mira, iz obijesti. Majka mi je prenijela u toj priči svijest da se tako nikada ne smije činiti, da je to strašno i nema opravdanja. Ni pred ljudima ni pred Bogom. Naravno, mojoj majci je to objasnio i tako predstavio njezin otac. U tome je velika odgovornost nas s bogatim i teškim životnim iskustvima. Moramo objašnjavati mlađima, svojoj djeci što je dobro, a što zlo. Ne smijemo ostaviti misionarima mržnje da žanju duše naših mladih.

Slučaj Aleksandra Vulina, ministra u Vladi Srbije koji se vrlo negativno iskazao naspram blaženog Alojzija Stepinca pokazao je kako u političkom vrhu postoje jasni planovi izazivanja jedne vrste sukoba. Može li se onda očekivati i pomirenje s takvim postupcima vrha politike jedne zemlje?

Ovaj „slučaj Vulin“ nije nikakva incidentna situacija, nešto što se dogodilo iz „vedra neba“. To je nastavak velikosrpske politike, koja – opravdavajći se iskustvom iz prošlosti – odbija suočiti se s nedavnim zločinima činjenim u njezino ime u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Kako to teško ide očito je na primjeru genocida u Srebrenici. S druge strane, i u Hrvatskoj postoji tendencija „nevinog režima“, a osobito „nevinog naroda“, koja se pokušava osigurati također „dogmatiziranjem“ Stepinca. Pitanje svetosti Stepinca pripada jednoj razini, a pitanje ozbiljnog suočavanja Hrvata sa svojom prošlošću drugoj. Te dvije razine dakako nisu nepovezane. Hrvatska prošlost je vrlo složena,te osim dubokih i bolnih rana, još uvijek nosi otvorena i neodgovorena pitanja odgovornosti.