Velika je stvar u ovim vremenima biti daidža, doslovno: biti izdajnik hrvatstva kojega zagovaraju Filipović i slični. No, nije jednostavno biti ujak, biti blizak svome narodu i doista orati tešku “bosansku brazdu”
Četvrti tekst u serijalu “Ahdnamaši, daidže i udbaši”, kao odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja.
*
Iz već uobičajenog arsenala kleveta nekih bosanskih franjevaca Ivan Filipović izvlači i onu da su oni “daidže”. Ne treba pojašnjavati značenje ove riječi kojom su se, bez imalo ustezanja i stida, stoljećima služili svi Ramljaci u svojim obiteljskim odnosima. No, budući da riječi dobivaju značenje koje im se dadne, pogotovo kako im nametne dnevna politika, tako i naš “daidža” nije ostao samo hrvatski časnik Nijaz Batlak (Mate Šarlija), nego i omraženi bosanski franjevci.
Da ne bi bilo zabune, autor ove poruge i kletve, njezin raspršivač u javnost, bosanski je franjevac koji se, nezadovoljan mukom svoga društvenog (ne)značenja i financijskom neunosnošću vlastitoga poslanja “ujaka” u Bosni, ostrvio na neke svoje franjevce, članove Bosne Srebrene, koji su se, prema njegovom vrlom mišljenju, stavili na stranu Bošnjaka i bošnjačke (muslimanske) politike. Postali su prema njegovu otkriću “izdajnici”, “plaćenici” i kakve ne sluge neprijatelja hrvatskoga naroda, a to su, uz soroše i masone, zna se, uvijek muslimani. Time je termin daidža upao u javni prostor, pa su se odmah sve medijske hercegbosanske muhe zujare navadile na taj za njih smrad-termin.
I kod pojma daidža/ujak trebalo bi više vremena za njegovu povijesnu analizu i terminološko razlikovanje. Kleveta daidža je postala neodvojiva od termina ahdnamaši. Filipović “ne griješi” u klevetanju. Dostatno je za ovu priliku ukazati na nekoliko stvari. Uza sva povijesna nesnalaženja i zastranjenja samih bosanskih franjevaca, Filipovićeva poruga i poruga sličnih njemu s terminom daidža, oslikava upravo mizernu razinu ljudskosti. Ima nešto u psihologiji nekarakternih ljudi da kod drugih napadaju ono što je u njihovih protivnika najvrjednije. Ako se napadne najbolje, tako misle oni koje je fasciniralo zlo i osnažila strast da sruše dobre, onda se time pokazuje njihova veličina, oni rastu i u svojim i u tuđim očima. Sebeljublje kao ulagivanje sebi je beskonačno.
Transformirati dobroga čovjeka u lošega, difamirati ga, postupak je, dakle, svih onih koji su prešli obratan put: od dobroga do lošega, od pristojna do zavidnika, od skromna do fukare, od moralno načelna do hedonističkog kolebljivca. Ta preobrazba je sveprisutna, kušnja je to svakog čovjeka. O tome kako se ljudi naglo prozliju, i kad se za to ne mogu naći dostatni razlozi, pisali su s posebnim darom i nijansama veliki pisci, na primjer, Dostojevski ili naš Andrić. Radi se o tome da neki ljudi ako uvide da ne mogu ustrajati u dobru, da se ne isplati biti dobar, skreću u zlo. A pakt sa zlom teško završava, nema mu kraja, zlo uvijek traži novi gubitak sebe, ne smiruje se, neumorno je, sije svoje sjeme i dok dobri odmaraju.
Tako se dva različita Filipovića, Ivan i Muhamed, opsjednuta svojom glupošću kao najvišim znanjem, posve slažu u difamaciji bosanskih franjevaca, daidža i ujaka, u njihovom povijesnom neznačenju i u pogledu na njihove žene i djecu
Sličan je put i onih koji u nedostatku argumenata, a posebno niječući istinu, neke bosanske franjevce označavaju daidžama i stranim ili muslimanskim plaćenicima. A dobro znaju, da svi ti koje su oni tako okarakterizirali upravo nemaju one moći koju im on pripisuju, niti su plaćenici bošnjačke politike, niti su baš toliko halapljivi za novcem, dakle ne rade za pare. Razlikovati, naravno, treba srebroljublje od slavohleplja, iako redovito ove mane idu zajedno. Zapravo, za plaćenički rad daidža, bilo bi dovoljno izvršiti provjeru njihova imanja i računa.
Ti klevetnici ovom transformacijom ujaka u daidže ustvari odslikavaju sami sebe. Oni ne mogu podnijeti istinu povijesnoga značenja franjevaca/ujaka u Bosni i Hercegovini jer je po istom onom projektu: Bosna bez Hrvata, nužno odvojiti bosanske franjevce od njihova naroda i društva, omraziti ih u narodu, oklevetati ih, ušutkati i skinuti Bosnu Srebrenu s povijesne scene. Da su neki današnji ujaci ispod razine svoje franjevačke baštine, da nisu na tragu svojih starih franjevaca, pa i oni koje Filipović i slični nazivaju daidžama, bilo bi neprimjereno i lažno osporavati. Ali ne stoji da je itko od proskribiranih daidža nečiji plaćenik ili izdajnik svoga naroda.
Koliko je teško podnijeti povijesnu istinu, povijest časnih bosanskih ujaka, možda će nam biti još jasnije iz jednog drugoga primjera, koji dolazi iz Filipoviću posve suprotnog miljea, muslimanskog/bošnjačkog, onoga u kojem je daidža nešto posve blisko i milo, a na što se Filipović i slični samo grste i mršte.
Ima, naime, jedan drugi Filipović, Muhamed, akademik, koji također nije izdržao povijesno značenje bosanskih franjevca, njihovu pomirujuću i dijalogu okrenutu službu u bh. društvu, pa iz svojih sebeljubivih visina i plitkih dnevno-političkih razloga termin ujak izvodi iz seksualnog nemorala bosanskih franjevaca. Prema ovom najvećem bosanskom lenjinologu, kreatoru novog bosanskoga duha i zavodniku novog nebosanskog bošnjaštva, bosanske su franjevce pred svijetom nazivali ujacima nitko drugi nego njihova vlastita djeca, dakle djeca koja su fratri “pravili” u konkubinatu s vlastitim domaćicama i kuharicama.
Istina je da se lažovi i klevetnici s različitih pozicija nađu na istoj žrtvi. Uvijek se iznova pokazuje da su najbliže oni ljudi koji ne mogu podnijeti dobro. Oni se nađu udruženi kao preziratelji poštenih ljudi. Tako se dva različita Filipovića, opsjednuta svojom glupošću kao najvišim znanjem, posve slažu u difamaciji bosanskih franjevaca, daidža i ujaka, u njihovom povijesnom neznačenju i u pogledu na njihove žene i djece. I Filipović Proslapski ni da se počeše iza uha dok vatrenim riječima, zabrinut za vjeru i moral franjevaca, bez navođenja imena, sije otrov kleveta o tome kako daidže, eto, imaju i žene i djecu, kako pljačkaju i troše tuđe pare i tome u nedogled.
Nisu bosanski franjevci nikakva mistificirana svetinja ni bezgrešna bića koje ne treba podvrći najstrožoj kritici. Ima među nama i sitnih i krupnijih kradljivaca, nemoralnika i bezočnika. Ipak, ovaj spoj i sličnost “akademizma” akademika Muhameda Filipovića i “vulgarizma” Ivana Filipovića Proslapskog očituje da glupost kao manjak ljudskosti, narcisoidna retorička sofisterija pogađaju jednako sve ljude, bili oni gipkog ili tromog duha, bili intelektualci ili neuki i obrušava se paušalno i drsko na nedužne.
Kvislinzi i opsjednuti
Kad smo kod daidža, nezaobilazno mjesto u variranju ovoga termina i njegova sadržaja pripada dr. Nini Raspudiću. Nezadovoljan već izlizanim pojmom “daidža”, kao neumorni novinarski prerađivač staroga željeza, skovao je, odnosno povukao je Raspudić za njega najadekvatniji termin iz mračne riznice nacističke neljudskosti i nazvao Filipovićeve daidže i Filipovićeve ujake, ni manje ni više nego “kvislinzima”. I to nigdje drugo nego na katoličkom radiju “Mir Međugorje”, u emisiji fra Marija Knezovića koja se ne zove nikako drukčije nego najuzvišenijim grčkim imenom za evanđeosku i kršćansku ljubav – “Agape”.
O fra Mariju Knezoviću, hercegovačkom franjevcu, koji kao zaljubljenik pred svojom ljubavi ni trepnuo nije na tu milozvučnu Raspudićevu riječ, nego ju je slasno progutao, dakle prešutio je ono što u nebo vapije za riječju, dok se istodobno, u svojoj estradnoj pomami, samopredstavlja da nikada “nije šutio”, ne bih sada. Ne bih ni o samom sadržaju Raspudićeve riječi kvislinzi niti koliko je njezin kontekst nastanka moguće primijeniti na bosanske franjevce, nego o njegovoj novinarskoj metodologiji, odnosno neistini kao metodi.
Nedavno je, naime, ovaj zagrebački profesor talijanskoga jezika i kulture – inače mostarskoga podrijetla, koji se po starom obrascu karakterne metamorfoze iz socijalno osjetljivoga (Bruce Lee) preobrazio u nacionalno preosjetljivoga intelektualca – s potpunim pravom zamjerio hrvatskom esdepeovcu Siniši Hajdašu Dončiću zato što je dr. Zlatka Hasanbegovića nečasno etiketirao “poturicom”. Toliko se Raspudić raspisao da je za argument potegao razne primjere, a među ostalima čak i političko “prevjeravanje” nikoga drugoga nego omiljenoga lika mnogih hrvatsko-katoličkih demonstracija, dr. Zdravka Tomca, s kojim je, barem prema temama i sadržajima njihovih napisa, Raspudić dijelio slične stavove prema bosanskim kvislinzima.
Raspudić je veliki majstor zamagljivanja. Njegova novinska građevina uvijek djeluje besprijekorno salivena. On je usporediv s Isusovim ljudima koji grade kuću na pijesku, pa mnogi njegovi tekstovi ne posjeduju moralno utemeljenje, a u sebi su kao gromada. Uostalom, talijanska a i šira kultura poznaje i novinarski makijavelizam. Nije, dakle, samo u pitanju kako je moguće da Raspudić drugome zamjera što dijeli neprimjerenu etiketu “poturice”, a zaboravlja da je nekoga nazvao “kvislingom”. Ako već razotkriva demonsko-rasističku stereotipizaciju drugoga, konkretno spomenutog Dončića, ako Raspudić neće priznati da je i sam Tomcu sličan obraćenik koji još nije našao svoju matičnu “katoličku” zajednicu, župu djelovanja, nego slično Tomcu šparta po “hrvatskim” župama i samostanima, crkvama i medijima, izgleda nam važnije pitanje zašto ne obrazloži tipični fenomen nacionalističke hrvatske, a posebno herceg-bosanske politike. Zašto konkretno ne odgovori ni on ni oni koji dijele slično mišljenje o hrvatskom povjesničaru i političaru dr. Hasanbegoviću na tako urgentno pitanje: Zašto toliki Hrvati vole Hasanbegovića, a preziru/mrze muslimane?
Majstor je Raspudić, ali je u pitanju temeljna metodologija, ona koja, što se tiče odnosa prema bosanskim muslimanima i dijelu bosanskih franjevaca, u sebi nema ni epistemološkog, ni etičkog ni etničkog altruizma, pa je nužno da proizvodi laži. Čini mi se da je malo ljudi poput Raspudića opčarano likom i djelom jednog od najvećih suvremenih talijanskih, pa i europskih pripovjedača i publicista, Umbertom Ecom. O tome je oduševljeno i sam pisao. Eco je za naše vrijeme uveo novu metodu u stvaranje narativnog a i novinskog teksta. Raspudić je usavršio Ecovu narativnu metodologiju ali izgleda u obrnutom, izopačenom smislu. Metodom abdukcije umjesto da piše i djeluje s “vjerojatnoćom” i vlastitoga zla, te da ustane protiv hrvatskog nacionalizma (fašizma), kako je to Eco činio sa svojim talijanskim, da kao krim-inspektor narator/publicist sagledava sve mogućnosti, te dođe do istine i spasi dobro, spasi ljudsko zajedništvo, mir među narodima, da individualizira dobro, spasi smijeh i istinu, on stalno špijunski podvlači kukavičja jaja i učitava zlo u najboljem i najboljima.
Kamo sreće da se bosanski franjevci što više izjednače s Isusovim grešnicima i neprijateljima onodobnog židovskog establišmenta i poput Isusa postanu izdajnici zlog hrvatstva
Ne znam čini li to Raspudić za plaću, za ugodu, za imidž. To nije ni bitno, pojedinačno je svatko odgovoran. Čini mi se da bi Eco, da je živ, i da je imao mogućnost čitati Raspudićeve uratke, najprije kazao ovom klevetniku franjevaca za kvislinštvo da prostudira iznova njegova djela ili barem njegov razgovor o vjeri s kardinalom Martinijem, ne samo zato što se za razliku od Raspudića Eco distancirao od Crkve i katoličanstva, pa da i Raspudić provjeri svoju vjeru, nego i da bolje razumije djelovanje iz vjere onih koje on naziva kvislinzima. No, tko zna, možda bi i Eco, poput silnog hrvatskoga mnoštva, zalutao u Raspudićevim “narativnim šumama” i možda smišljao da svoje “praško groblje” nekako premjesti u Sarajevo i Bosnu Srebrenu. Za mene je pri čitanju Raspudićevih uradaka uvijek važnije ono što on nije kazao, što je prešutio (spazi bianchi) i ono što on poriče. Ondje ima više istine nego u smrknutoj ozbiljnosti njegova ironiziranja dobra.
Da završim s daidžama. Taj termin, a difamiran sam njime mnogo puta, mislim da nije neizdržljiva poruga, nego je i čast. Čast je pripadati onima koje se tako nepravedno želi oklevetati i isključiti iz vlastitog naroda. Velika je stvar u ovim vremenima biti daidža, doslovno: biti izdajnik hrvatstva kojega zagovaraju Filipović i slični. No, nije jednostavno biti ujak, biti blizak svome narodu i doista orati tešku “bosansku brazdu”, kako Andrić piše o bosanskim fratrima, gdje se “dram radosti dušom plaća”.
Poruge poput ahdnamaša i daidža neodoljivo podsjećaju ne klevete i rugalice koje je Gospodin Isus primao kad su mu pravobranitelji vjere i nacije spočitavali da se druži s carinicima, grešnicima i bludnicama; kada je za primjer milosrđa uzimao nikoga drugoga nego Samarijanca, najvećeg neprijatelj svoga naroda (danas su to za hrvatske fanatike muslimani). Kamo sreće da se bosanski franjevci što više izjednače s Isusovim grešnicima i neprijateljima onodobnog židovskog establišmenta i poput Isusa postanu izdajnici zlog hrvatstva.
Ne poistovjećujem se s Isusom, nipošto, nego samo ukazujem na ono što je iznad i mene i Filipovića i sličnih. Osobito iznad onih koji ne dopuštaju da im humanost, evanđelje i Isus budu ikakva mjera, premda će se kriti iza njega ili s njegovim imenom na usnama, kao što su se Isusovi protivnici skrivali iza Zakona, Boga i Božje volje, te nastavljali unesrećivati ljude. Nemali broj puta razgovarao sam s onima koji blate bosanske franjevce, koji ih nazivaju daidžama, soroševcima, masonima, crvenim, zelenim i kakvim sve ne fratrima, i s onima koji su dio moje vlastite zajednice, a povijesno su nesigurni, novčano nezasitni i religiozno nekompetentni pa izruguju zapravo sami sebe.
Iz tih osobnih razgovara ili onih u manjim skupinama ne želim bježati, ali priznajem ništa se tu posebno ne pomiče nabolje. U tim razgovorima mojim sugovornicima najteže je podnositi ako ih se poziva na evanđelje i Isusa. Ne bježe oni od evanđelja zbog toga što bi pred sobom poštivali nekoga tko od njih te stvari zna bolje. Ne! Znaju oni jednako i evanđelje i ono što Isus traži. Često i bolje. Pogotovo ne mogu čuti da je Isus zabranio da se drugoga kleveće, da ga se proglasi otpadnikom od vjere i izdajnikom naroda, te da se drugoga, čak i neprijatelja treba poštivati i ljubiti, što je neizmjerno teško. Znaju oni to sve. Radi se o tome da oni ustvari ne vole osobne razgovore, osobno zaustavljanje nad Isusovom praksom, nego vole konspirativne klevetničke i populističke predstave. Govoriti i pisati bez prezira i mržnje, još više, živjeti bez mržnje, tražeći istinu i bez hotimičnoga htjenja da se drugoga difamira, isključi iz zajednice ili da se drugome inducira ikakav strah, težak je ljudski put samoodgoja.
Ponavljam, znaju Filipović i slični evanđelje i ono što Isus traži. Oni su slični onim opsjednutima iz evanđelja, Isusovim protivnicima koji su prvi i najbolje imenovali tko je Isus. Oni ga prepoznaju slično Velikom inkvizitoru, ali on im smeta, zato što osjećaju da ih hoće “uništiti”, “obratiti”. Mnogi su ljudi opsjednuti nečistim duhom nacionalizma, demonom nacionalističke mržnje. Tako bivamo vraćeni na početnu poziciju: na prvu zapovijed Dekaloga da se ne pravi Boga na zemlji ni od koga, ni od nacije. Bivamo vraćeni na početnu poziciju, na Isusov glavni poziv, poziv na obraćenje. No obraćenje, promjena života da se drugoga ne mrzi, da se iziđe iz gluposti nacionalizma, nije u ljudskim snagama nego negdje izvan ljudskih moći. S pravom se govori o Božjem daru vjere i daru obraćenja. Naravno, čovjek pritom treba priznati da je grešan i loš čovjek i da se mora promijeniti, da nije nimalo dobro to što radi. Ima, dakle, nade za sve nas!
Slijedi (23.8.2017): Franjevci udbaši
Prometej.ba
