Filipovićeve objede samo su mali dio onoga što možemo nazvati hrvatskom, nacionalističkom vjerom. Ivan Filipović u svojim lažima nije, međutim, sam. Laž se razmnožila
Nastavak na tekstove: Piromani laži, potvora i obmana, Franjevci ahdnamaši, Od sultana do Tuđmana – Od Ahdname do bespuća, Franjevci daidže, Franjevci udbaši. Šesti tekst u serijalu “Ahdnamaši, daidže i udbaši”, kao odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja.
*
Ivan Filipović i slični koji optužuju dio bosanskih franjevaca za udbašenje nisu nimalo upućeni u unutarnje odnose Crkve i u njezino stanje i djelovanje u komunizmu. Jer da jesu i da imalo znaju tu tako složenu i bolnu dionicu naše povijesti, ne bi nikada tako paušalno demonizirali imenovane franjevce – od Markešića do Jeleča – da su “udbaši”. Znali bi barem da Josip Manolić, jedan od najmoćnijih ljudi bivše tajne službe u Hrvatskoj, javno govori i piše da je dio hrvatskih tajni službi nastavio raditi u suradnji s armijskim KOS-om, a dio se želio osamostaliti, da je među tim kosovcima jedna od najznačajnijih ličnosti i jedan od tvoraca moderne Hrvatske i Herceg-Bosne – Gojko Šušak.
Da išta Filipović zna, možda bi mu bila jasnija izopačena promjena hrvatske politike prema Bosni i bosanskim muslimanima, znao bi barem da i današnje usklađeno dogovaranje Čovića i Dodika ima dijelom i svoju udbaško-kosovsku pretpovijest. Znao bi i da je dugovječni ministar i političar iz Republike Srpske, gosp. Sredoje Nović potpisivao dosta tajnih dosjea, obrađivanih svećenika i suradnika SDB-a iz crkvenih redova. Mogao se od njega ili sličnih utjecajnih ljudi po Hercegovini informirati o stvarnim udbašima a ne sijati opasne potvore.
Da Filipović i slični klevetnici išta znaju od onoga o čemu u nedavno objavljenoj knjizi Rim, a ne Beograd piše publicist Darko Hudelist, onda bi zastali zabezeknuti u šutnji i pazili bi što govore i pišu da ne bi nanijeli nepopravljivu štetu nevinima. Naime, u opsežnoj povijesti o Crkvi u Hrvatskoj (nažalost po starom hrvatskom receptu autor se “ne zanima” za BiH), od 1975. do 1984., Hudelist ne propušta ukazati i na odnose Crkve, posebno nadbiskupā Kuharića i Franića s republičkim i gradskim Komisijama za odnose s vjerskim zajednicama nad kojima je bdjela budna Služba društvene sigurnosti (SDS). Hudelist piše i o nekim crkvenim ljudima suradnicima tajne službe. Između ostaloga donosi dokumentima potkrijepljene činjenice da je primjerice tajnik nadbiskupa Stepinca, a kasnije i nadbiskupa Šepera, vlč. Mijo Pišonić, omogućio tehničarima Udbe da ozvuče prostorije nadbiskupskoga ordinarijata na zagrebačkom Kaptolu; da je mons. Ivo Gugić, najprije dubrovački, pa pomoćni splitski i na kraju kotorski biskup u svojoj torbi više od dvadeset godina suradnički nosio Udbin bežični mikrofon i odašiljač i kroz taj dugi niz godina savjesno snimao sve sjednice Biskupske konferencije Jugoslavije.
U Hudelistovoj knjizi može se naći i podatak da je omiljeni “politički obraćenik” mnogih današnjih katolika i katoličkih medija dr. Zdravko Tomac “skriveni” pisac jedne knjige protiv nadbiskupa Stepinca. Naime, nakon što je u Rimu god. 1974. fra Aleksa Benigar sastavio prvi službeni Stepinčev životopis, državni tužitelj protiv Stepinca, Jakov Blažević, tada predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske, god. 1976. objavljuje “protu-knjigu” Tražio sam crvenu nit, “čiji je ghostwriter, po vlastitom priznanju, bio tadašnji profesor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu Zdravko Tomac”.
Hudelist navodi i kodna imena nekih suradnika iz Crkve. No, nužno je reći da autoru glavni cilj istraživanja i pisanja nije da ljude prokaže, nego da argumentirano sagleda složeno razdoblje od hrvatskoga proljeća do nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984., da predoči velika svjetska previranja, kraj hladnoga rata, novi svjetski predak, izbor Poljaka Wojtyle za papu i sve veće urušavanje socijalističkih režima. Povijest je šira i veća od doušništva, straha i ucjena. Ni meni nije do “lova na ljude”, ali se “s krovova mora vikati” da je krajnje izopačeno i štetno ono što čini Filipović i slični. Povijest Rame, katolika i Hrvata u Bosni i Hercegovini, aktualni politički problemi, posebno problem iseljavanja mnogo su složeniji od Filipovićeve političke nepismenosti, prazne vike i bezočnog klevetanja franjevaca “udbaša”. Proći časno kroz bilo koji totalitarni režim, posebno kroz onaj koji se temelji na krivim optužbama, klevetama, na logorima (gulazima, rasnom i etničkom čišćenju), te ne odustati od moralnosti, dano je, kako piše Primo Levi, “malobrojnim pojedincima, satkanima na mučeničkoj i svetačkoj potki”.
Na koga se u konačnici obrušio Filipović i slični za udbašenje? Filipović zamagljuje stvari, nanosi štetu nedužnima, jer udbaši se ne pokazuju tako transparentno. Pravi udbaši se redovito uvijek izvuku, dobro osiguraju, promjene biografiju, stranku, zanimanje, najviše se nađu među onima protiv kojih su prije bili, jer to im je najbolji zaklon, tu ih neće tražiti. Slikovito to ilustrira poznati češki teolog Tomáš Halík jednim svojim životnim svjedočanstvom sa svojim tajnim policajcem, isljednikom. Naime, Halík, profesor sociologije na Karlovom univerzitetu u Pragu, savjetnik pokojnog predsjednika V. Havela, odlučio se postati svećenik u doba tvrdoga ateističkog režima. Tajno je studirao teologiju, tajno se zaredio (1978.) u Istočnoj Njemačkoj (DDR) za svećenika “podzemne”, iz javnosti prognane češke Crkve, toliko tajno da nije rekao ni svojoj majci. No, tajna služba policijske države zarana je posumnjala u njega i počela ga je pratiti. Kamo god je išao, Halík je osjećao pratnju. Izložen je bio iznenadnim pretresima i saslušanjima s teškim psihičkim pritiscima. Nad njim su se, po poznatom policijskom receptu, izmjenjivali sad “loš” sad isljednik s tobože “ljudskim” licem. I izdržao je, nisu otkrili da je svećenik.
Za nas je zanimljivo ono što dalje govori ovaj isljeđivani teolog. Za vrijeme jednoga saslušanja, piše Halík, sinula mu je misao, pitanje, kako bi on reagirao da u slučaju pada režima k njemu dojuri njegov isljednik, gonjen pobješnjelom masom naroda koja ga hoće ubiti. Pitao se, prema evanđelju, o svojoj ljubavi prema svom konkretnom neprijatelju, bi li mogao založiti i vlastiti život da ga spasi? I Halík tvrdi da je tada sebi kazao da bi tako učinio, da bi bio spreman spasiti ga od pobješnjela svijeta po svaku cijenu.
No Halíkovo isljedništvo i “plan spašavanja” isljednika ima svoj “komični nastavak” nakon 1989., nakon mirotvorne (“baršunaste”) revolucije, dakle nakon pada komunizma. “Jednom tako dok sam stajao na jednom raskrižju” – piše Halík – “pored mene se zaustavi luksuzni automobil, i muškarac kojeg nisam odmah prepoznao, spusti prozor i veselo me pozdravi. Tek kad mi kaza: ‘Ja Vas još uvijek pratim, gospodine profesore!’, prepoznao sam svoga isljednika, danas navodno zastupnika jedne zapadne firme. Na moj iznenađujući izraz lica nadodao je da me prati na televiziji, na kojoj tako lijepo umijem govoriti, te da je sebi rekao da će sigurno nekada navratiti da čuje moju propovijed. On produži veselo, a ja – pješice na kiši – morao sam se pitati je li on toliko bolestan od gubitka pamćenja i savjesti ili je toliko arogantan; leži li u njemu ili u ‘baršunastom’ karakteru naše revolucije kakva greška ili sam ja to sve samo sanjao. Nisam tada pobjesnio, nego sam se do suza stidio zbog njega (ili zbog koga i za što?); bio je to jedan od rijetkih trenutaka moga života kada me je spopala pakosna želja da se napijem.”
Koliko je suza, straha od smrti, strepnji i neizvjesnosti, nespavanja i tjeskobe, duhovne i fizičke patnje, sumnjičenja i nepovjerenja pojedincima, obiteljima, čitavim zajednicama proizvela tajna služba, njihovi doušnici i suradnici, a sada mirno hodaju među ljudima, mnogi od njih politički moćni, ekonomski bogati, crkveno zaštićeni. Koliko patnje proizvode i današnje klevete nedužnih!
Svatko onaj tko ima imalo iskustva što znači stajati na rubu života, tko imalo zna što znači razmišljati da li da proda dušu ili da čak počini samoubojstvo, tko ima imalo iskustva svemirske samoće u izručenosti na milost i nemilost “svemoćnim” slugama režima, i to s onom Abazovom – da se govori samo istina, sigurno će s više pažnje odmjeravati svoje riječi i čuvati se laži i difamacija, ali će biti i hrabar i odlučan pred onima koji lažu, pred “vucima grabežljivcima” koji, kako Isus kaže, mogu ubiti tijelo, ali ne mogu pogubiti dušu i drži se one biblijske: “Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu” (Lev 19,15).
Onaj tko je spreman lagati – đavao je otac laži, kaže Sveto pismo – spreman je na svaku vrstu zla. Ima takvih i među nama franjevcima i svećenicima. Ima svakakvih lažova, manjih i većih, raznih vrsta plagijatora, spletkara i difamatora. Ima slugu i poltrona, ulizica i doušnika. No, valja se boriti protiv svoje i tuđe laži, protiv svoga straha i neslobode. I to se valja boriti čitava život, jer nema savršenih ni završenih, jer sa starenjem još se teže postiže ljudskost.
Kad laž postane druga narav
Filipovićeve objede samo su mali dio onoga što možemo nazvati hrvatskom, nacionalističkom vjerom. Ivan Filipović u svojim lažima nije, međutim, sam. Laž se razmnožila. Biblija nas često upozorava da je nama ljudima draža laž od istine. Laž se i danas poput kukolja iz Isusove usporedbe svojim korijenom isplela uz dobro, uz pšenicu. Laž ne može živjeti bez dobra, parazitira na istini. Laž dolazi na gotovo, ali stalno “viče” kako je dobro zlo, pšenica kukolj. Filipović, dakle, nije sam jer je kukolj prosječnosti i religiozne nekompetencije premrežio i duhovne institucije u BiH; jer se istjerivači dobra iz svoga naroda maskiraju u spasitelje i dobre pastire, jer je laž zavodljiva i ima sto lica.
Ono što Filipović radi samo je, dakle, krajnje otvoreni i bučni nastavak onoga što potajno i licemjerno čine neki crkveni ljudi: lažu i kleveću, preuzimaju svjetovnu, političku tehnologiju vladanja i stranačke spletke da zauzmu pozicije u franjevaštvu i u Crkvi. Filipović je hrvatski vitez, ratnik, koji više ne može biti nijemi pozadinac, nego prvi srlja na neprijatelje svoga naroda, ahdnamaše, daidže i udbaše, jer je izračunao da u ovoj bitci ništa od onoga što mu je važno ne može izgubiti. I ako on ne bude u tome prvi, netko bi drugi mogao zauzeti njegovo mjesto. Zato ovakvo jurišničko hrvatstvo traži “iznimne” žrtve: najveće moguće laži, gubitak dostojanstva, gašenje savjesti i prepuštanje “vodstvu neočekivanih podzemnih snaga” koje samom jurišniku izgledaju kao najveća moguća hrabrost.
Laž se teško može zaustaviti. Jedna laž stvara drugu i uvijek veću dok ne zahvati čitavu strukturu i postane gotovo “normalna” stvar – lažna “istina”. Ne zna se, međutim, jesu li opasnije javno izrečene laži ili one laži koje se potajno šire dok ne postanu strukturalna laž (grijeh strukture), dok ih ne obznani kakav “glasnogovornik”. Navikli smo većinom čuvati se da prvi ne budemo tvorci ogovaranja, trača, laži, kleveta. I savjesniji katolici ispovijedaju ako su nekoga oklevetali ili o nekomu nešto slagali. Velike laži, klevete ne stvaraju svi ljudi. Čine to pojedinci, najčešće oni kojima je laž postala druga narav. Oni koji, premda su možda počeli s malom laži, više ne mogu živjeti bez laži, čija se egzistencija pretvara u laž. Zato je Isus govorio o sudbonosnoj važnosti “prvoga kamena”, o strahovitoj nesreći koju proizvodi začetnik laži koju onda drugi prihvaćaju i šire kao “istinu”.
No, još je jedna stvar važna. Nije samo zlo lagati, nego je također teško zlo – za vjernike i teški grijeh – ako se šutnjom odobrava laž. To je suučesništvo u zlu, to je prešutno krivo svjedočenje o bližnjemu. Teška bolest jedne obitelji, religijske ili društvene zajednice, jednoga naroda nije, dakle, samo u širenju laži nego u neprotivljenju laži, u nemoralnoj šutnji, u onom bijednom strahu za sebe, u onom neljudskom povlačenju u svoju osiguranu oazu lažnoga mira i namještene svetosti dok se o nama ili o drugomu pletu laži. Zato se ne čudim jurišniku Filipoviću jer je on na vrhuncu laži koja nije od njega započela, nego snebiva ogromna šutnja ljudi koji još uvijek razlikuju laž od istine.
Spomenuo sam da se može i šutjeti dok se i o nama pletu laži. Ima, nažalost, za nas “korisnih” laži, takvih koje nam pomažu da ispadnemo pošteni, čak i “mučenici”. Zato šutimo dok se laže. Ima, dakle, laži o nama za koje nam je drago da se šire. Mi nismo njihovi tvorci, ali nam donose profit i(li) ugled. Neki opet laži o sebi ne žele razobličavati, jer su se podigli na tobože višu razinu ljudskosti. I može se to donekle prihvatiti kao stvarni izraz zrela čovještva i vjere. Jer ni sam Isus nije htio odgovarati velikom svećeniku na klevete koje su se o njemu govorile. Šutio je. Ipak, Isus nije šutio na laž o sebi ako je ta laž štetila drugima.
A šutnje na štetne laži ima i u Rami i posvuda. Ima u nama ljudima himbenoga neznanja kojim se pokrivamo da se ne solidariziramo s oklevetanima ili utilitaristički u sebi sve više gušimo moralni zahtjev da javno svjedočimo za istinu. Tako se oko nekih ramskih fratara šire javne laži, po internetu i medijima, kako to čini Filipović, a o nekim se fratrima šire laži bez medijske javnosti. I nad jednima i nad drugima većinom vlada šutnja i tako se nanosi šteta međuljudskim odnosima.
Nije samo zlo lagati, nego je također teško zlo – za vjernike i teški grijeh – ako se šutnjom odobrava laž. To je suučesništvo u zlu, to je prešutno krivo svjedočenje o bližnjemu. Teška bolest jedne obitelji, religijske ili društvene zajednice, jednoga naroda nije, dakle, samo u širenju laži nego u neprotivljenju laži, u nemoralnoj šutnji, u onom bijednom strahu za sebe, u onom neljudskom povlačenju u svoju osiguranu oazu lažnoga mira i namještene svetosti dok se o nama ili o drugomu pletu laži
Jedna od ovih potonjih laži, koja se ne tiče samo mene, nego i drugih, odnosi se na laž o fra Miji Džolanu, s kojim sam, i sa zahvalnošću to moram odmah napomenuti, zajednički prešao solidnu dionicu fratarskoga puta. Džolan je od 1991. kao ramski gvardijan, te kao provincijal Bosne Srebrene od 2000., imao priličan utjecaj u Rami a donekle ga i danas ima. Kada je riječ o Filipovićevim i sličnim lažima, treba javno kazati, jer se javno govore laži i to ne samo po Rami nego daleko šire. Naime, vrlo raširena priča da su Džolana neki ramski fratri, a dio njih je – gle slučaja! – na Filipovićevom popisu, “protjerali” iz Rame, jednostavno je notorna laž. Radi se o tome da je na kapitulu ramskih fratara 2009., dakle na skupštini fratara koji su na službi u Rami i onih koji su podrijetlom iz Rame a izvan nje su na službama, sukladno našem običajnom franjevačkom pravu, velika većina izabrala za gvardijana fra Tomislava Brkovića.
Na istom tom kapitulu, u izražavanju svojih želja, kako je to u nas također običaj, Džolan je kao svoju želju izrazio da opet bude gvardijan na Šćitu. Većina fratara je ostala zatečena njegovim riječima. Zatečenost se temeljila na činjenici da je Džolan najprije bio nekoliko godina vikar samostana za gvardijanstva fra Živka Petričevića, zatim devet godina gvardijan na Šćitu (1991-2000), te devet godina provincijal Bosne Srebrene (2000-2009). Zbog cjelovitosti istine, treba kazati da postoji u Bosni Srebrenoj običajno pravo po kojem provincijal ili nekom drugom službom časni fratar može birati mjesto života i izabrati određenu službu, naravno uvijek u dogovoru s upravom Provincije, a što ne podrazumijeva bezuvjetno poglavarsku službu. Ne radi se dakle o nikakvom urotničkom djelovanju nekolicine ramskih fratara protiv fra Mije Džolana, nego o legitimnom fratarskom izboru od strane većine ramskih fratara.
Iznenađenja neistinā su se nastavila redati sve do danas. Time ne znači da je iznenađenje lakše od čuđenja pa da ga je lakše podnositi. Najčešće je ono više i od snebivanja, ostavlja bez riječi, jer riječi su teške. I ove. I jer je uvijek bolje nepravdu podnositi nego nanositi, ali je nužno kazati istinu koja nedužno okrivljene barem oslobađa mučnog tereta šutnje i neslobode u susretu s drugima, posebno s ramskim vjernicima. Naime, slične se laži šire i u vezi sa sadašnjim gvardijanom i upravom u šćitskom samostanu. A stvar je posve jasna. Na prošlom kapitulu (2016.), opet po običajnom pravu institucionalne supsidijarnosti, i opet velikom većinom, ramski su fratri za gvardijana izabrali fra Miljenka Petričevića. Međutim, Uprava Provincije, u koju je ušao i fra Vinko Sičaja, i u kojoj je tada po pravu bio i generalni vizitator, hercegovački franjevac, fra Iko Skoko, umjesto fra Miljenka Petričevića, protiv volje većine ramskih franjevaca i mimo fratarskog običajnog prava, a što se vrlo rijetko događa i uz doista teške razloge, “imenovala” je za gvardijana na Šćitu fra Andriju Jozića.
Ne čudim se fra Andriji Joziću, ni fra Branku Malekinušiću, dakle sadašnjoj upravi ramskog samostana, a pogotovo ne fra Vinku Sičaji, preprodavaču lažnoga mira. Ne čudim se ni fra Iki Skoki, generalnom vizitatoru Bosne Srebrene, komunikatoru, kojemu riječi mogu značiti sve i ništa, kao ni franjevačkoj upravi, koji su, sve znajući što rade, svatko na svoj način, političke marifetluke obukli u fratarluk i oblandu pravednosti, pa u masci svete neutralnosti, lažne umiljatosti, cinično moralne ekvidistance lažu uokolo, i po Rami, po provincijama i do Rima, o tome kako su pošteno i pravedno rasporedili službe u ramskom samostanu ili da su nadoknadili tobožnju pravdu narušenu, opet većinskim izborom fra Mate Topića za ramskog gvardijana 2000., upravo one godine kada je fra Mijo Džolan imao glavni utjecaj da bira sebi nasljednika u Rami – kada prestaje biti gvardijan a biva izabran za provincijala Bosne Srebrene. Nije nevažno znati da je gotovo ista većina ramskih fratara koja je birala za ramskog gvardijana i Topića i Brkovića i Petričevića glasala i za Džolana za provincijala Bosne Srebrene.
Ako me gornje više ne čudi, nego snebiva, jer se neistine i laži nikako ne prestaju širiti od samih fratara, zašto bi me onda čudilo da je danas postalo ne samo normalno nego poželjno lagati, da je laž, a đavao je otac laži, postala način postojanja i društvenoga značenja; zašto bi me onda čudilo da neki fratri šute dok “odani” vjernik Filipović i slični blate neke druge bosanske fratre koji to nisu zaslužili, ili da odavno šute i franjevački i crkveni poglavari ako netko o toj ili drugoj “braći” svećenicima tvrdi da su “bili i ostali; crveni fratri, daidže, ahdnamaši, lažni pastiri i sve najgore što jedan narod može zadesiti iz vlastitih redova, i to još duhovnih!!!” I pritom još izreda njihova razna “gnusna” djela, od plaćeništva i rada za narodne neprijatelje do posjedovanja “skrivene” djece.
Čini mi se da neću pogriješiti ako ustvrdim da veće i bezočnije laži nisu izrekli ni pravi neprijatelji Crkve i franjevaca. Ne znam je li Ivan Filipović uopće svjestan što je napisao, niti znam je li on uopće zao. Jer, uvijek mogu biti opakiji i gori oni koji znaju ono što misle, govore i pišu. I oni koji na takve laži šute, odobravaju ih i podržavaju.
Slijedi (04.09.2017): Koga sluša narod? ili: Oprezno s narodom!
Prometej.ba
