Istaknuti bh. književnik Marko Vešović preminuo je sinoć u Sarajevu, u 78. godini.
Pjesnik, romanopisac, esejist, književni kritičar i prevodilac Marko Vešović rođen je u Crnoj Gori, u selu Pepe pored Bijelog polja. Veliki dio Vešovićevog života bio je vezan za Sarajevo. Bio je jedan od urednika Antologije najnovijeg bosanskohercegovačkog pjesništva. Najznačajnije knjige su mu zbirke pjesama Nedjelja, Osmatračnica i Poljska konjica, roman Rodonačelnik, te knjiga polemičkih tekstova Četvrti genije. Preveo je poeziju Emily Dickinson, Charlesa Baudelairea, Marine Cvetajeve, Josifa Brodskog, Ane Ahmetove i druge.
Vešović je bio član redakcije Sarajevskih sveski, nezavisnog regionalnog časopisa u kojem je objavljivao svoju poeziju i tekstove.
U nastavku donosimo dio njegovog teksta Zvjerinjak.
U posljednje vrijeme, kad treba nešto reći o onom što nam se, zaslugom pisaca, događa od početka ratova u propaloj Jugoslaviji do danas, javlja se u meni otpor čije sam objašnjenje našao kod V. B. Jejtsa: “Stvari predugo mišljene više se misliti ne daju”. Mozak odbija da misli tu stvarnost o kojoj smo davno kazali i napisali, ako i zalud, sve što smo znali i umjeli. A kad sebe ipak prisilim da nastavim misliti “predugo mišljenu” zbilju, brzo otkrijem da u glavi imam dječju željeznicu. Koja se, naravno, vrti ukrug. No ako sam osuđen na ponavljanje kazanog, tješi me rečenica Andre Žida: ”Sve je davno rečeno, ali pošto niko ne sluša, treba uporno ponavljati”.
Bez ideologije
U izvještaju nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih u Sahari, Gebels je pisao Hitleru: “U njima nema nikakve ideologije, moj fireru, oni su u stvari lišeni bilo kakvih ljudskih osobina”. Ova rečenica doživjela je grozomorno obistinjenje krajem 20. stoljeća u propaloj Jugoslaviji: čovjek bez ideologije je čovjek bez učešća u ljudskom. Ideološki projekt iscrpljuje svu našu čovječnost. Ni jednom od naših ljudskih obilježja ne priznaje se postojanje ako nije ovjereno ideološkim štambiljem. Ovo je temelj na kojem su različite vrste luđaka zidale različite vrste ludnica u proteklih deset godina.
Ni u meni, na žalost, “nema nikakve ideologije”. Kakva mi je to ideologija koja staje u dvije i po riječi: ”neću da nestanem”. Crnogorac sam i hoću to da ostanem. Mada Crnogorce smatram najgorim ljudskim sojem na kugli zemaljskoj, ne pristajem da, skupa s njima, budem ukinut, neću da sam pripadnik “dvoglavog naroda”, kako vaktile Karadžić nazva Srbe, ne videći da je proizveo deseteračko čudovište: od troglavog Balačka vojvode iz sljepačke pjesme načinio je dvoglavog Srbogorca.
U ratu su me Paljani bez moje dozvole učlanili u Srbe i proglasili izdajnikom. Našto sam javno priznao: jesam izdajnik. Jer što da ne izdam Srbe, ko su mi pa oni? Nijesu mi rikali na Božić. Što da brižim o nesvom narodu? Ima ko će to, zna se ko je plaćen da boljoglavi o Sorabima: prepuštam ih Rajku Nogu koji bi umio brinuti i o 150 miliona Rusa a kamoli o šaci srpskog jada. Nogo je još u prvoj mladosti počeo da “brine nad sudbinom sveta”, kako se izlanuo u jednoj pjesmi. Da je brinuo vrlo uspješno vidi se iz priloženog: svijetu u međuvremenu nije falila ni dlaka s glave. Te, ako je zemaljsku kuglu pronio kroz tolike pogibli, umjeće i da zbrine desetak miliona golorukih Srbalja koji vekovna ognjišta brane pomoću 17 000 artiljerijskih cjevi. Pa što da ne izdam nebeski narod? Uostalom, biti Srbin, to je za me himalajski neosvojivo: ako bih se nasiluboga upisao u Srbe, imao bih dojam da se neprestano bacam za previsokim loptama. Kad bih znao da ću im biti pojačanje, pa hajde i nekako, ali sa mnom ne bi bili ništa veći, ni bolji, a bez mene neće biti ništa gori, ni manji, što da ih onda ne izdam, hajdebogati?!
Kao čovjek u kojem «nema nikakve ideologije”, priznajem da sam se, od početka rata u bivšoj Jugoslaviji do danas nerijetko osjećao kao sablast “lišena bilo kakvih ljudskih osobina”, jer nijesam pristao da ideologija podari punu zbiljnost mom postojanju.
Svi smo do prekjuče znali da je ideologija lažna svijest o životu, i kako je onda moguće da laž prekonoć postane najdublja potvrda istinitosti našeg prisustva na zemlji? Mogućno je, jer smo u svijetu obrnutom naglavce: prvi Miloševićev bojovnik koji je navukao čarapu na glavu obznanio je rođenje svijeta naopačke, u kojem, gundulićevski rečeno, što bi doli, eto ga gori, a što je gori, doli pada. To jest svijeta u kojem je ljudski razum oboren pod noge, jer je čarapa postala kapa. Tek potom je mogao da se desi Vukovar čiji su branioci bili napolju, i iz tenkova i topova pucali po napadačima koji su bili unutra. U gradu.
Ne čudi me što su balkanski gebelsi s lakoćom sazdali svijet okrenut naizvrat u kojem je ideološka laž najvažniji dokaz našeg čovještva. Čudi me lakoća s kojom su milione ljudi ubijedili da je čovjek bez ideologije što i puška bez zatvarača. Možda tu zagonetku može objasniti Česlav Miloš koji reče da je u 20. vijeku “ideologija u ljudima postala jača od osjećanja koristi”. Živjeli smo u ovisničkom stoljeću u kojem je ideologija bila što i heroin: znamo da provjereno usmrćuje, ali ne možemo bez njega.
Srpski pjesnici
Odveo me moj prijatelj Faiz Softić čovjeku kome je od brojne porodice ostala šestoipogodišnja kćerkica s očima kao trnjine: u njima mu je sva životna snaga koja nije mala. Zato, ponajprije zato, strašni gubici nisu ga razlupali u paramparčad. Shvatio sam ga, i to iznutra.
U patnji kojoj su za vrijeme opsade moj duh i tijelo bili izloženi u sarajevskim tmušama, nekad sam, spuštajući glavu na jastuk, sa slašću mislio, kao na osloboditeljku, kao na blagu majku, na smrt koja bi te noći mogla s Trebevića sletjeti u moj san. Čak sam zamišljao kako će mi duša s onog svijeta gledati odbačeno tijelo sa olakšanjem koje ide do blaženstva, onako kao što sam u mladosti gledao sazuvene cipele koje su me vazdan krvnički žuljale. Tren kasnije, zgrozio bih se od svojih maštarija: smrt koja bi me stigla u snu ne bi izbjeglo ni moje dijete koje diše kraj mene. Što sam iz opsade iznio čitavu pamet i neokaljanu dušu, to treba upisati u zaslugu prvenstveno mojoj kćeri.
Kad završismo razgovor, moj se sugovornik stade spremati da ide na položaj.Gledam kako se obuva i prevrćem po glavi njegovu rečenicu: “Do ovog rata ja ništa nisam ni mislio no ko tikva niz vodu”.
Nije prvi put da kćerkicu ostavlja kod komšinice, ali njoj danas preteško pada što otac odlazi iz kuće. «Kud ideeš?» Njena se žalost zrcalila u otezanju samoglasnika, koje je znak njene gotovosti na plač. «Na položaj.» «A štooo na položaj?” “Moram.” “ A što mooraš?” Zato što sam vojnik.” “A što moraš da si vojniik?“ »Moram, zlato. Da nema vojnika, s brda bi sišli srpski pjesnici da mi i tebe zakolju.»
Dragoljub Jeknić
Prisiljen sam na čelo ove liste staviti Dragoljuba Jeknića, jer, mada beznačajan pjesnik, tvorac je nezaboravne rečenice koja mi je, na početku rata, snažno kao reflektor, u pravoslavnoj duši obasjala sto stvari koje su mi dotad bile nevidljive.
Kad je u Dubrovniku poginuo Milan Milišić, Andulah Sidran otišao u Dom pisaca i, kao predsjednik Udruženja književnika BiH, zatražio da sekretar Dragoljub Jeknić telefonom sazove sjednicu Uprave (čiji sam član i ja bio), na kojoj će biti napravljeno saopštenje za javnost povodom Milišićeve smrti. “Ali zašto? Nema potrebe”, kazao je Jeknić. “Nisu potrebna nikakva saopštenja. Rat je zdravlje naroda. Pročitaj Klauzevica”.
Jučerašnje žrtve Njemaca, kad su krenule u osvajački pohod, oboružale se tevtonskom doktrinom, posegle za Klauzevicem kao za vrhovnim guruom koji će svakog dobromislećeg pravoslavca uvjeriti, dok rečeš JNA, da su granate koje ubijaju pjesnike dokaz moralnog zdravlja naroda.
Jeknić je do rata bio lirik s levorom koji je nosio sprijeda, za pojasom. Vjerovao sam da je ta pucaljka glavni krivac što se u glavi ovog bivšeg, zapravo doživotnog učitelja sa Tjentišta nikad nisu razbistrili osnovni književni pojmovi. A ovamo Klauzevica zna ko vodu. Nek ostane zabilježeno kako je crnogorski debelokožac, povodom smrti kolege po peru, poučitelnim tonom izlagao filosofiju pokolja koji su tek predstojali. Nek ostane zapisano kako se piskaralo iz Kičave rasfilozofiralo nad Milišećevim lešom.
Dobrica Ćosić
U svom dnevniku iz 1992. godine, Ćosić na jednom mjestu kaže: «Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba».
Sprva je ova izjava obradovala Crnogorca u meni: možda nije istina da su Srbi »narod žedan mora», kako je rečeno negdje u Lalića, možda će nam, šta ga znaš, pogonski kalemar iz Velike Drenove, kako ga je zvao Miodrag Bulatović, na kraju krajeva vratiti naše more? Reći će: «Evo vam ga, bem ti more, kad po njemu ne mogu sejati grobove!»
Kasnije se naježih: veliki srpski pisac i još veći groboljub bez zazora priznaje da mrzi tri četvrtine kugle zemaljske! Njegova je mržnja, sama po sebi, istinski Element, nešto kao Vatra ili Vazduh ili Zemlja ili Voda u starih Grka. Dugo sam mislio o toj mržnji, tročetvrtinskoj, koju u duši njeguje ovaj mislilac iz Velike Drenove (sela čije ti ime ostavlja da zaludu nagađaš: je batina drenova, ili je drenova glava?), a na kraju rekoh sebi: Naravno da Ćosić mrzi more, jer ga nikad neće moći posrbiti: na toj pučini debeloj nema ni groba kukaloga eda bi se mogla, na temelju naučnih ispitivanja SANU, dokazati da je srpska, a onda zna se kako stvar hoda: gdje je jedan srpski grob, tamo je Serbija.
«A Plava grobnica?” – na to će moj prijatelj. «Zaboravio si Bojićevu Plava grobnicu! Nedajbože da je Gedžo detaljnije prouči. Jer će odmah skupštini predložiti da usvoji zakonski akt kojim se more kao takvo, more po sebi i za sebe, proglašava jednom divovskom srpskom grobnicom, a onda se vi, Crnogorci, možete halaliti sa svojim plavimjadranom.»
Stevan Raičković
Kad je osnovana SRNA, Stevan Raičković, najveći živi srpski lirik, potpisao je proglas, skupa sa Bećkovićem i pročima, iz kojeg sam upamtio toržestven uzvik: “Iz romanijskih i jahorinskih šuma prodire istina o srpskom narodu”.
U tom času pesnik nežnosti, veličatelj lišća i slavitelj trava, bio je od stvarnosti udaljen četiri stotine kilometara, te nije mogao sanjati da će ono što s Pala poleti u vidu istine, u Sarajevo da sleti u vidu 125-milimetarske mine.
Ali, zar nije Raičkoviću bilo poznato da su partizani, kad su se vratili iz šume, sa sobom donijeli i “istinu o srpskom narodu”? Napokon, Raičković je lično, kao šesnaestogodišnjak, s petokrakom na čelu, pripomogao da ta istina bude transportirana od šume do Narodne skupštine.
Naknadno se ispostavilo da su partizani iz šume iznijeli tek polovinu “istine o srpskom narodu”. Druga pola ostala je čamiti u šumi gotovo pola stoljeća, a kad je konačno “prodrla” na čistinu, bili smo iznenađeni kokardom na njenom čelu i narodno oslobodilačkom kamom za njenim pojasom.
Matija Bećković
1. Palim kompjuter da vidim šta kažu drugovi četnici? Na žalost, samo poruka Iva Martinovića iz Beograda: po rođenju Crnogorac, po profesiji Srpče, javlja da je s gnušanjem čitalo moju ratnu knjigu «Smrt je majstor iz Srbije», pisanu s očitom namjerom da svijet obmanem istinom o srpskim zločinima. Jer, «zašto je», veli, «rat nego da bi se ubijalo?»
Martinovićeva poruka je potkrijepila moje davnašnje uvjerenje: kad je Crnograc budala, onda se obično radi o budali od 24 karata. Ovaj tić s kokardom misli da su 150 000 pobijenih muslimana obično dugme pa da ga skriješ pod jezik, stoga veli: “Pljuvanje na Srbe je pljuvanje u vis, kako reče neprevaziđeni Bećković”.
Umije Bećković! Od početka rata je dosjetkama, kao šmrkovima, spirao krv koju su Srbi prosuli, ali ova mu vala nije solomunska: po sebi se razumije da pljuvanje u nebo, gdje je stalno mjesto boravka Srbalja, znači pljuvanje na sebe čak i kad pljuneš njine koljače šestokrile koji su iz nadnebesja sišli da kamom dokažu rasnu nadmoć Dušanovih potomaka nad Jugovićima i nad ostatkom čovječanstva.
2. U dane kad su se Srbi oštrili da Jugoslaviju usmrte oružjem koje je 50 godina pravljeno da je brani, Bećković je pustio u promet priču o Turcima koji su vezivali živoga za mrtvaca. Oduševljenje, koje je ova parabola zažegla u Srbima, bilo mi je sprva nerazumljivo: svaki narod, u ondašnjoj Jugoslaviji, računao sam, s jednakim razlogom može reći da je vezan za mrtvog Tita. Kad sam se raspitao uokolo, otkrio sam da se pod mrtvacem ne podrazumijeva samo Tito već i njegovo djelo zvano Jugoslavija. Koju je Bećković proglasio mrtvom još u dane kad još ne bijaše ni pomena da će se raspasti.
Podsjećanjem na Turke, Bećković je pogodio u srčiku Srbinove duše, pogotovo kmetske duše bosanskoga seljaka koji je gotovo dva stoljeća čekao “nastavak ustanka iz 1804. godine”, kako Milorad Ekmečić nazva izlive srpskog divljaštva u nedavnom ratu u BiH. Bosanski troprsti rajetin jedva je iščekao da u Bosni zapuca kako bi se, na svojim komšijama, osvetio za sve što mu je ikad Turčin uradio, pa i za vezanje za mrtvace.
U Bosni, za vrijeme ne znam koje bune, srpski kmetovi spalili do temelja agine kule i čardake. “Ovo ti je”, rekao mu je najbistriji među njima, » za sve što ste vi nama radili pet sto godina.” “Pa razgodi i ti na pet sto godina, nemoj odjednom”, veli aga. Biva: što da baš ja za sve plaćam najedno? Taj aga očito nije dovoljno poznavao Srbe, inače bi znao da mrze sve na što upućuje glagol “razgoditi“, možda ponajprije zato što je najveći srpski pesnik Petar II Petrović Njegoš, inače vrstan stručnjak za istragu poturica, kazao: ”Ko razgađa, u nas ne pogađa”.
Kad je Bećkovićeva parabola Jugoslaviju proglasila mrcem, to je značilo: vaše je, braćo Srbi, ono što od pokojnikove ostavštine otmete tenkovima i topovima. Znamo šta se zbilo potom. Nekoliko godina po svršetku rata, taj isti Bećković je postao vrhunski stručnjak geopolitiku i Crnogorcima zaprijetio Albanijom koja će se, veli, pretvoriti u “halapljivu velesilu” ako Crna Gora bude samostalna. Upro da im izbije iz glave naum da se odvežu od mrtvaca! Bećković se sad ponaša kao Turčin iz njegove predratne priče: sve što govori i što čini znači vezivanje Crnogoraca za lješinu zvan SEREJA!
3. Za vrijeme opsade Dubrovnika, Bećković je oštro ukorio Međunarodnu zajednicu što “licemjerno lije suze nad gradovima koje uostalom niko ne ruši”, i dodao: “Da se Hitler sklonio u Dubrovnik, bio bi pod zaštitom UNESKA!” Ova iskaz je lična karta nacističkog ideologa iz Veljeg Dubokog u Rovcima.
(Čujete li kako se Velje Duboko sašaptava sa Velikom Drenovom? Ni sam Anatemnjak ne bi mogao reći šta je velje a šta duboko, šta je veliko a šta drenovo).
U proteklim ratovima, Bećković je bio zadužen da činjenice poništava svojim dosjetkama. Da svojim vicevima izvrgava ruglu istinu kao pojavu po definiciji antisrpsku, rođenu iz vanbračne veze Vatikana i Kominterne. Snaga njegovih aforizama činila je nevažnom, čak banalnom, činjenicu da su Srbi i Crnogorci u Dubrovniku i Konavlima tražili Hitlera, a našli prehrambeni artikal zvani pršuta i gaće Tereze Kesovije.
4. Sjedim u sarajevskoj kafani s Mirkom Kovačem, Filipom Davidom i Gavrilom Grahovcem. Nekad sam imao odlično pamćenje, pa bih s ovakvih sjedeljki ponio u sebi gomilu stvari s kojim sam potom živio godinama. Danas, sve što mi ispričaju, u mene pada kao u jamu. Sa tog sjednika ostale su mi u glavi tek dvije sitnice.
Kovač je ispričao kako se jedan crnogorski pjesnik iz Beograda, nakon burne ljubavne noći, hvalio: “Dok ja jednu jebem, druga mi ga puši!” Potom pređosmo na priču o Miloševićevim piscima: Kovač, koji revno prati šta rade, pišu i govore, citirao je šta sve ne razumije, na primjer, u Bećkovićevim govorima i tekstovima. Zaboravio sam sve, osim sahrane Pavla Bulatovića koji je ubijen, kako reče Politika, u trenutku dok je slušao guslarsku pjesmu o sebi samom kao pobjedniku nad NATO paktom. Kad je u njega ispraznio šaržer, vele da je ubica rekao: ”Nisam ti ja NATO pakt!” Na veličanstvenoj sahrani, Matija Bećković je rekao: “Brate Pavle, okitiše Beograd tvojom glavom”.
“Priznajem da ne shvatam šta mu to znači”, kaže Kovač.
Nema tu ništa neshvatljivo. Jest neponjatno da današnji srpski bardi kukaju na sahranama policajaca. Prije Slobina vakta, lakše bih povjerovao da će nestati petka u nedjelji nego da će Bećković javno plakati za pendrekašima. No možda griješim. Jer poznato je da Pavle imao dušu ko pamuk i mogao si ga, mjesto sirovice, priviti na uboje. Mislim, na uboje od Pavlovog pendreka.
A slika Beograda, okićenog Pavlovom glavom, biva savršeno jasna ako se vratimo u 19. stoljeće: Bećković se pretvorio u sestru Batrićevu iz “Gorskog vijenca”, nastupio u svojstvu narikače u hlačama koja je od Slobovog paziguza načinjela Batrića Perovića! Bećković je batinaša unaprijedio u viteza s “gvozdenim očima” koga su posjekli Turci i njegovom glavom okitili – ne Travnik, kao u Njegoševu spjevu, već Beograd! Bećkovićev jauk za Pavlovom glavom biće vam do kraja shvatljiv ukoliko zamislite da se Srbija još zove Semendra, da na beogradskim bedemima još stoji kolje sa srpskim glavama što ukrašavaju šeher gdje još sjedi Marašli Ali-paša čijoj bistrini nije izmakla ljubav Srba prema ARTILJERIJI: “Samo vi budite pokorni sultanu, a možete za pojasom nositi i Krupove topove ako hoćete».
5. Ponekad mislim da je priču o vezivanju za mrtvaca Bećković izmislio. Što me ne bi iznenadilo. Jer od rovačkog mitotvorca doznali smo, na primjer, da su se Đečevići «istražili zato što su pritisli manastirsku zemlju». Posve je nebitno što postoje stotine Đečevića, u Crnoj Gori i izvan nje, i ne pada im naum da nestanu Bekoviću za ljubav. Posve je nebitno, jer iz Bećkovića govori svetinja predanja koja je oduvijek istinitija od svega što u Montenegru i u Serbiji ljudske oči vide. Nekad pomišljam da Crnogorci i Srbi zbilja jesu jedan narod: krasi ih isti basnoslovni talenat za nipodaštavanje realnosti, isti prijezir prema faktima. Ako činjenice ugone u laž Bećkovićeve novokomponovane priloge srpskom iliti crnogorskom predanju – onda kuku činjenicama. Zaludu se pojedinci iz bratstva Đečevića bune po novinama: nijesmo se istražili, ima nas ko božje kiše! Mene lično neće ubijediti da postoje pa taman da ih je triput više no što ih je, jer ako Bećković i predanje koje je izmislio kažu da su se Đečevići istražili, onda ima da ih nema, i jedino im ostaje da podnesu ostavku koja ima biti shvaćena isključivo kao moralni čin. Da podnesu kolektivnu ostavku na svoje prezime i time priznaju: tačno, nema nas, to se nama stoljećima priviđalo da smo Đečevići! Vijekovima smo patili od halucinacije da se nijesmo istražili, sve dok nije došao Bećković i crno na bijelo dokazao da smo nestali zato što smo uzurpirali manastirsku zemlju!
Ne čudi me što je Bećković po kratkom postupku ukinuo Đečeviće: ukidanje je njegova uža specijalnost. Taj već 12 godina svašta nešto ukida. Njegova politička filosofija, koju s manijakalnom upornošću razrađuje od dolaska Slobova na vlast naovamo, sastoji se poglavito od stotinu vrsta ukidanja, oslonjenih na vjeru u Srbiju kao u regionalnu silu.
Na međunarodnoj konferenciji u Taormini, gdje su stranci drvili o Bosni i bivšoj Jugoslaviji, čuo sam rečenicu zbog koje je vrijedjelo prevaliti toliki put: “Stvarni rezultat rata u bivšoj Jugoslaviji je jednostavan: Srbija je likvidirana kao regionalna sila”. Sprva, sve u meni bunilo se protiv takve dijagnoze: a stotine hiljada pobijenih? a desetine hiljada silovanih žena? a milioni raseljenih? a hiljadu i po ubijene sarajevske djece? a čitavi Himalaji ljudske patnje? a tolike pljačke? paljevine? – šta ćemo s tim?
Kad sam se vraćao sa Sicilije, shvatio sam da nisma u pravu ja no bjelosvjetski jebivjetri. Jer baš njih briga za ljudsku nesreću, važna je opipljiva činjenica: da su “salomljeni demonu rogovi”. Ta rečenica mi je objasnila zašto mi je odjednom postala smiješna Bećkovićeva retorička akrobatika. Taj nastavlja, smrtno uzbiljen, sa proročanstvima: Albanija će vas progutati! Nastavlja da veličanstveno galopira ne videći da je velikosrpski konj pod njim krepao. Tačnije, sve što čini i što kaže današnji Bećković prdnjava je velikosrpskoga konja kome je trk poginuo, da parafraziram Vukovu poslovicu. Stoga neka nastavi sa ukidanjem svega i svakoga, pa i Đečevića, od mene mu prosto – glavno je da sam njegove granate preživio i da sam Velikoj Srbiji “počepao po grobu“. Kad mi je, prvi put nakon rata, noga zakoračila u Cetinje, sve je bilo kao u snu: zar je moguće, blagi Bože, da hodam crnogorskom prestonicom, zar je moguće da je Velika Srbija lipsala?
I zato ne znam što se Đečevići ljute na Bećkovića? Nije mu prvi, no sto i prvi put da slaže: ”Đeđevići su se utrli”, a potom da doda: ”predanje kaže”. Opasno se taj izbirikao u izmišljajnju predanja. Doduše, kad ih izmišlja u svojim pjesmama, to je uredu, mislim, kao poezija. Ali Bećković godinama kuša da svojim izmišljotinama kroji stvarnost! Danas se ljudi sprdaju s njegovim šnajderajem, a do juče boga mi nijesu, jer je iza njegovih lagarija stajala četvrta po jačini evropska vojna sila, oboružana sa 17 000 artiljerijskih oruđa čiju su moć ukidanja, za tri i po godine opsade Sarajeva, kožom shvatili moji sugrađani, moje dijete, moja žena i ja. Svi smo osjetili punu snagu bećkovićevskih predanja koja su nam, pretvorena u haubičke, tenkovske i minobacačke projektile, slijetala u tanjir s rižom ničim začinjenom. Zauvijek smo do dna i do kraja razumjeli šta je zbiljski značila Bećkovićeva priča o Turcima koji su žive vezali za mrtvace.
6. Donio mi Trifun iz Beograda Politiku s Bećkovićevom pjesmom “Legenda o Nebošu”. O “Petru Drugom Petroviću Nebošu”. Prepisuje Bećković, prepisuje! Što je najgore, ne prepisuje tuđe. Jer uzimanje tuđeg, u književnosti, ne mora biti krađa. Jeste krađa kad Ratko jedan Deletić, lišen pameti i talenta, upadne u tuđe i načini više štete no buljuk govedi u mladu kukuruzu. A nije krađa kad u “Travničkoj hronici” nađete ovo: fra Lukina “borba sa miševima postala je s vremenom njegova nevina manija. Žalio se i vajkao više nego što su mu stvarno činili štetu”, a potom u Bećkovića to isto: “miši su mi nos odgrizli / a više se žalim na njig / no što su mi štete načinjeli”. Nije krađa ni kad u Marka Miljanova nađete ovo: “iz jezika ko da mu kiša naodi”, a potom u Bekovića to isto: “ko da mu kiša naodi iz jezika”. Nije krađa ni kad u romanu “Derviš i smrt” nađete ovo: “Može biti rđavo kad čovjek ne osjeća da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno”, a u Bećkovića ovo: “nevoljniku nikad nije dosadno”. Nije krađa kad Bećković pođekad pođeđe od pođekoga pođešto uzme, jer od drugih uzima svoje.
Ali jeste tužno kad sebe potkrada. Nijesam, doduše, čitao knjige koje je objavio od početka opsade Sarajeva naovamo, ali dospije mi u šake pokoja njegova pjesma, a slušao sam preko radija dobar komad njegovoga “Ćeranja”: zvučalo je kao predratni Bećković u kojega je usuto dosta vode. Slegao ramenima pred tom bevandom. Jer, i kad je od crmničkog vina, bevanda je bevanda. Slušajući “Ćeranje”, bio sam se začuđen: gdje je njegova negdašnja duhovitost? A onda: okle će i biti duhovit kad prepričava sebe? Kako se smijati vicevima koje si već čuo?
Bećković nastavlja sa izmišljanjem narodnih predanja: “tako je vrh Neboš / s planine Jelice / u Rudničkoj nahiji / odleteo u Hercegovinu / i postao Njegoš / Ili su se planine zamenile / A šta je Njegoš /Ako nije Neboš / Pitaj Boga i pamtikamen”. Slabi stihovi: u njima je više istorije no poezije, rečeno vukovski. Povijesno gledano, tačni su: bježeći pred Turcima, u Crnu Goru prvo su doselili Srbi (ono što se u lance nije šćelo vezati; ono što se šćelo – ostalo je u Srbiji da voda turske opanke), a potom, za tim najboljim Srbima, za tim vaistinu srpskim cvećem, dogalopirale su i planine. Na žalost, kad ovo predanje gledate kao poeziju, učini vam se da Bećković igra koza: samo za riječ “pamtikamen” možeš reći da je “ambar” (kapa pod kojom je prsten), a ostale su “boš” (kapa pod kojom nema ništa). I uopšte, srpske legende koje sad Bećković izmišlja, kad ih porediš s legendama koja je izmišljao prije rata, liče na podgrijanu supu: makar bila i prvorazredna, kad supu kusaš podgrijanu, osjetiš splačinast priokus.
Nekad je Bećković pisao pjesme koje je mogao napisati jedino on. Danas u njegovoj pjesmi o Nebošu čujem Vaska Popu: legenda o Nebošu – to je Popa, crnogorski raspričan i populistički pojednostavljen. I gdje se djenuo negdašnji moćni jezik Bećkovićev? “Nebogladan i nebožedan / nebostanjivao se Neboš / do na vrh neba / tražeći po nebesju / očevu kamenu kuću”. Jeftini neologizmi “nebogladan” i “nebožedan” – bolje pasuju bjelopoljskom pjesniku Ljubislavu Milićeviću (i u njegovim stihovanim tiskotinama vrhovi su “nebožedni”). Rastužuje me današnji Bećković: nekad se trudio da mu svaka riječ bude nasušna, a sad u njega ima viškova i praznih stihova koliko voliš: “nebostanjivao se Neboš /do na vrh neba / tražeći po nebesju”. Ovo bi, pretpostavljam, trebalo da bude jezička igra. Na žalost, mlakunjava! Oslušnite kako se jezikom igrao negdašnji Bećković: “Nosi te đavo, đavole s đavolom / iz đavola u đavolje grede / koji te đavo na to nagovara / što đavole ne mož bez đavola, / đavo ti se u jezik ukotio! // Najlakše nam je sresti đavola / sto ga crnig đavola ponijelo / đavo ni je i u sreću i u kuću/ u đavolozob i đavolopitak / đavo te ugarkom u koze gradio”. U ovim stihovima riječ “đavo“ svaki put ima nov preliv smisla. Današnje Bećkovićeve jezičke igre su čorbine čorbe čorba. “Nebostanjivao se Neboš / tražeći očevu kuću” – ovako bi zvučalo uvjerljivije i jezgrovitošću bi više ličilo na Popu! Ili je baš htio pobjeći od Pope, pa je praznjikavim stihovima: “do na vrh neba / tražeći po nebesju”, kao vodom, krstio Popino vino?
Prije no što je sjeo da skupa sa Slobom ispiše jednu od najsramnijih stranica spske istorije, Bećković je bio veliki smijač. Ali mu, eto, prahnulo da bude službenik Svetog Save ( koji je, po Bećkoviću, Srbima “izdao prvu legitimaciju” u svetogorskom MUP-u), pa se mrgodno uozbiljio i nadrvio da liferuje proroštva, a svoj talenat za humor i ironiju upotrebljava jedino kad treba izvrgnuti ruglu fakte o srpskim zločinima. Pred njegovim ubojitim vicevima razlijetale su se u paramparčad hiljade dokaza da današnji Srbi umiju pljačkati, paliti, progoniti, silovati i ubijati, ukratko: da taj narod nije savršen koliko se mislilo. Njegove doskočice zvuče nepobitno kao Pitagorin poučak: “Pljuvanje na Srbe je pljuvanje uvis”! Pobij, ako možeš, dosjetku koja se bazira na Njutnu. Imaj petlje pa obori postavku da je pljuvanje gore, na nebeski narod, pljuvanje na sebe! Danas Bećković svoj komički talenat potrže jedino kad se obračunava sa žrtvama srpske kame, a Srbima se obraća melemnim tetkinskim glasom.
Ova svesrpska tetka izmišlja bajke na strogo znanstvenoj osnovi. Njegova pjesma o Nebošu je legenda geološkog smjera. Naime, u paleocenu, izdizanjem geosinklinale nastalo je u Rudničkoj nahiji vjenačno gorje čiji su najviši vrh Srbi odmah prozvali Neboš. Neboš je potom, kao majka Jugovića, dobio bijela krila labudova i odletio do Hercegovine. Tu je pukovnik Neboš unaprijeđen u đenerala Njegoša. Ili su, pak, Njegoš i Neboš izmijenjali mjesta u ljupkom geološkom kadrilu koji je počeo još u tercijarnoj orogenezi? Sve u svemu, u poredbi sa onim što je nekad pisao, Bećkovićev Neboš je književni – boš!
Prepisuje sebe, prepisuje! Onomad reče: “Đukanović bi hteo da bude car, ali carevi ne prose”. Zar je prosjak Đukanović sa milionima namlaćenim na nafti koju je prodavao četnicima da iz tenkova gađaju moju šćer Ivanu? A kad je riječ o prosjačenju po svijetu, zbilja me zanima ko je veći prosjak: Srbi ili Crnogrci? Bećković gleda očima Rovčanina iz prošlog stoljeća, gladnim očima koje u Srbiji vide Misir. Zna on da je današnja Srbija šćerana na prosjački šćap, da je Zimbabve a ne Misir, ali, eto, nije odolio iskušenju da citira sebe: u jednoj njegovoj predratnoj pjesmi knjaz Danilo “hteo je da se proglasi za cara / dok nije čuo da carevi ne prose!” Što je živa istina: Zeko Stankov jest bio prosjak. Ali ovi stihovi su se pretvorili u golu laž kad ih je izvadio iz pjesme i primijenio ih na sadašnjost. To vam je Bećković: već 12 godina kandžijom ćera stvarnost da postane istovjetna s njegovim pesničkim vizijama i proročanstvima. Ćera je, i ćeraće je još.
Nastavak teksta možete pročitati na ovom linku.
