Fra Dalibor Milas, franjevac Hercegovačke provincije: Slijedi nam poplava političkih podvala

Optužen sam da opstruiram borbu za “hrvatske nacionalne interese”. Em sam ispao manji Hrvat od ostalih “velikih Hrvata”, em sam čak ispao i manji katolik, kaže u intervjuu za Oslobođenje Fra Dalibor Milas.

(Oslobođenje – PIŠE: Jurica GUDELJ)

• Stanovnici BiH i zemalja regije su pokazali iznimnu empatiju s ljudima kojima su imanja uništena u poplavama. Kako objašnjavate tu “tranziciju” u glavama od smrtnih neprijatelja do prijatelja u nevolji kad je to i najpotrebnije?

– Zanimljivo je to. Kad se dogodi neka katastrofa, svi smo u istom sosu i skupa se izvlačimo. Ljudi su tada solidarni, jer je, ipak, pitanje života ili smrti, ali čim sve prođe, svatko se vraća uobičajenom životu i pažnju ti odvlače beznačajne gluposti kojima se raduješ kao da su ti bitne. A nisu. Problem i jest u glavi. Zahvaljujući ratnoj i poslijeratnoj retorici, koja je bombardirala ljude tezom o ugroženosti od drugih, ljudi su u svojim glavama zamislili da žive u gatalovskom getu u kojem je čovjek čovjeku vuk. Ovakve nepredviđene okolnosti zbliže ljude, jer nesreća nema ni imena ni prezimena ni nacionalnosti. No, ne bih želio ispasti defetist ako naglasim da će se nakon izvjesnog vremena naš život, ipak, vratiti u svoj ustaljeni tijek, te će nas “poplaviti” dnevnopolitičke podvale na koje ćemo, kao i do sada svaki put, nasjesti.

Valovi pomoći

• I sami ste sudjelovali u prikupljanju pomoći ovdje, u Mostaru. S kakvim motivom ljudi najčešće odlučuju pomoći?

– Smatram da motivi i nisu toliko bitni; jedan pomaže da umiri svoju savjest, drugi zato što stvarno suosjeća i želi pomoći drugome, a treći da bude viđen. U ovom trećem slučaju koji je čak postao must-do-to-be-seen, postavljam ono komično pitanje računa li se ako nekome pomognem, a ne uslikam se? U Mostaru pola stanovništva živi na rubu egzistencije. Pitanje je treba li se i u Mostaru dogoditi neka očita katastrofa da bi i ti ljudi nešto pojeli? Ali, ipak bih volio da se val(ovi) pomoći nastave i nakon što prođe ova medijska pompa. Ljudi su doslovno ostali bez ičega. Da se njihov život vrati u normalu, bit će potreban ne obični val nego tsunami pomoći.

• Poznati ste po radu s mladima u Mostaru, gdje su Vaša predavanja iznimno posjećena. Dolazi li nova generacija svećenika koji su sposobni ponovno postati kredibilni “pastiri svoga stada”?

– Nisam baš siguran. Ovdje je pitanje ne samo svećenika nego i, kolokvijalno rečeno, stada. Mišljenja sam da svatko od nas tko radi s ljudima, a pogotovo mi iz crkve i ostalih religijskih institucija, trebamo imati na umu da ljudi nisu poslani nama nego mi ljudima, te da smo tu pozvani da mi pratimo njih, a ne oni nas, te da ih na taj način usmjeravamo. Kod nas trenutno vlada stanje religijske oholosti i samodostatnosti: okrenuti smo sami sebi, a što je god okrenuto samo sebi, osuđeno je na propast. To nam svjedoči i povijest crkve i povijest svijeta. Zato naglašavam potrebnu stalne edukacije, “otvaranja očiju”, te onog koncilskog “prepoznavanja znakova vremena”, jer ako naši religijski “učitelji” ne žele učiti, na koji način onda misle poučavati?

• Zbog jakih osobnih stavova, čak Vam je bilo zabranjeno i javno djelovanje. Štoviše, ovim intervjuom svjesno kršite tu zabranu. Zbog čega?

– Kad mi je “suptilno” sugerirano da prestanem pisati, rekao sam dobro, poštujem, ali volio bih da se isti kriteriji primjenjuju na sve, a ne samo na pojedince. Ali, nisu. Postoje oni koji mogu govoriti svašta i oni koji ne mogu govoriti ništa. Čovjek nekako u tom trenutku shvati da je zapravo ispao budala, na kojoj “milicija trenira strogoću” za primjer drugima. Što se tiče navodnog kršenja zabrane, jedna od temeljnih odlika mog trenutnog života jeste poslušnost. Ali, čovjek prije svega mora biti poslušan Bogu. Moja osobna poslušnost je prvo samom Bogu. Smatram da svako ljudsko biće treba osluškivati Božju volju te, u skladu s njom, organizirati svoj život. To je osnova naše poslušnosti. Druga stvar, nitko od nas nije dijete. Odrasli smo ljudi, a prema odraslim ljudima se ne smiješ ponašati očekujući da oni tek tako budu poslušni. Ali, opet bih volio da mi netko objasni gdje sam pogriješio? Ako sam stvarno pogriješio, volio bih da mi se to argumentirano objasni kako bih mogao popraviti samog sebe, te biti još bolji nego što jesam.

• U svojim ste tekstovima kritizirali hrvatsku politiku, ali i politiku koja se općenito provodi u BiH. Jesu li “zabrane” rezultat tih tekstova?

– Ja sam optužen da opstruiram borbu za “hrvatske nacionalne interese”. Em sam ispao manji Hrvat od ostalih “velikih Hrvata”, em sam čak ispao i manji katolik, jer u tom nekom religijski nazadnom društvu biti katolik znači biti Hrvat. Znam da se čak i molilo za moje obraćenje, što je, samo po sebi, apsurdno i čudno. Da su oni koji su mi prijetili i koji su me maltretirali u to vrijeme barem mrvu pametniji i mudriji, iskoristili bi moju pozitivnu kritiku i popravili svoje nedostatke. Ako nam je svima u interesu normalna i funkcionalna Bosna i Hercegovina, čiji će građani biti zadovoljni i sretni, u čemu je onda problem? Nije tu samo HDZBiH problematičan. Neke su stranke još problematičnije i opasnije, ali ja, kao Hrvat, prvo pokušavam očistiti ispred svog praga. No, također je smiješna činjenica da bih od onih istih koji me napadaju i mrze vjerojatno sada bio čašćen i slavljen da sam na isti način “očešao” Budimira, Komšića i slične.

• Postoji li u BiH negativna sprega između stranaka i vjerskih zajednica?

– Postoji, jer uvijek je lakše “natjerati” općinare i političare da rade ono što je korisno, negoli ih preodgojiti da zaista u svom radu nastupaju kršćanski i proljudski, dakle, da rade ono za što su i izabrani. S druge strane, i određeni su političari dobro proučili i crkvenu hijerarhiju i načine udvaranja crkvenim velikodostojnicima. Problem je i u tome što su se naše vjerske zajednice getoizirale i okrenule same sebi. Ja opet počinjem od “svojih”, jer u temelju evanđelja leži otvorenost. Postoji li kod nas institucionalna otvorenost prema drugima i drugačijima? Da parafraziram Isusa, jesmo li mi poslani samo Hrvatima i katolicima ili i ostalim ljudima i narodima?

Papa je genijalac

• Koliko se svećenstvo ponaša u skladu s onim što propovijeda? Papa Franjo od prvog dana svoga pontifikata ističe siromaštvo kao vrlinu.

– Ne ističe papa samo to. Siromaštvo iliti skromnost je važna odlika, ali nije i najvažnija. Iskreno i nisam baš siguran koliko papine riječi padaju na plodno tlo u BiH. Papa je genijalac. Božji dar svijetu. Ali, da bi dar stvarno bio dar, treba ga prihvatiti.

• Mladi ne odlaze čak ni zbog teške materijalne situacije u kojoj se nalaze, nego više zbog toga što ne vide nikakvu perspektivu u BiH, ali ni u zemljama iz susjedstva. Mislite li da se ovdje može ostvariti život dostojan čovjeka?

– Naš je problem zapravo strukturalne naravi, što se trenutno i vidi na primjeru prirodnih nedaća koje su nas zadesile. Mi smo zemlja koja je zapela u svojoj postsocijalističkoj preobrazbi i pati od kroničnog nedostatka ljudskog kapitala – sposobnih, visokoobrazovanih i moralnih ljudi. Nedostaje nam razvijena građanska inteligencija i visoko profesionalan stručni kadar. Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je čitav niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti nabolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close