Ovca je važno sredstvo punjenja budžeta i zato ovim tekstom želim odati dužno poštovanje svim ovcama svijeta, a posebno naravno onima iz moga sokaka. Da ih nema pitanje je da li bi demokracije kao najpravednijeg mogućeg uređenja, a samim time i života na zemlji – uopće bilo. U svakom slučaju sve bi izgledalo sasvim drukčije.
Bez ovaca ne bi bilo budžeta, a bez budžeta ne bi bilo one fine dinamike i one sjajne dramaturgije koju nam samo velika količina motivirajućih sredstava na jednoj hrpi može pružiti.
Ne bi bilo političkih stranaka koje se bore za upravljanje tim budžetom, a da nije stranaka živjeli bismo i danas u jednoumlju. Život u jednoumlju, priznat ćete, za ovce bi ipak bilo – ponižavajuće. U prirodi je svake ovce da bira onoga koji će je okretati na ražnju.
Ne bi bilo ugovora (koje ovce istina nisu potpisale, ali kojih se moraju pridržavati).
Ne bi bilo ni vjeronauka pa ovce ne bi znale objasniti tko je i kako napravio svemir i ravne ploče na kojima raste trava.
Ne bi bilo granica među torovima pa bi ovce sitna zuba, dezorijentirane, lutale širokim bespućima stvarnosti, potpuno izgubljene kao guske u magli.
Da nije ovaca ne bi bilo ni pobjeda koje su izborili oni koji su se borili za svoje ovce. Ovako imamo ovce koje znaju kome pripadaju, koga treba slijediti, u što treba vjerovati, koga treba veličati i što je posebno važno – kada treba blejati, a kada šutjeti.
Da ovaca nije bilo ne bi bilo ni rata, jer oni najhrabriji borili su se samo zato da bi jednom u budućnosti mogli reći: Ja sam se za vas borio! (Dokaz je bogatstvo tih koji su se samoproglasili najhrabrijima. Da im je nešto drugo bilo važno ne bi danas zgrtali nekretnine, naftu, ne bi preuzimali i uništavali bivše tvornice, ne bi se borili za vlast i podučavali ovce govoru koji ne poštuje elementarna gramatička pravila…)
Dalekovidnicom bi upravljali partijski ljudi. Ovako, na sreću, mi imamo neovisnu upravu kojoj poteze sugeriraju samo stranački ljudi.
U nadzornim bi odborima sjedili jednoumni poslušnici, a svi bi uhljebi bili jednopartijski orijentirani.
Eto, to je samo nekoliko od prekonekoliko razloga zbog kojih je proizvodnja ovaca beskrajno važna. Grana je to suvremene ekonomije koja omogućuje i ono nezamislivo, vodi do ruba pameti, dopušta logiku nelogičnog i prelazi sve granice koje su ovci kao takvoj uopće zamislive. I, sve to na način koji je ovci kao biću koje će biti spašeno – prihvatljivo.
Kako dakle proizvesti ovcu?
Jednostavno je. Možete i u svom domu eksperimentirati: Uzmete jednu osobu. Ako nemate osobu uzmite bilo kojeg čovjeka. Ako nema ljudi može biti dvonožac s ljudskim obličjem. Natjerajte ga da danonoćno gleda Vaš program. U programu servirajte dovoljnu količinu proizvodnje straha od vanjskog neprijatelja. Fotografirajte to biće i uvedite ga u evidenciju. Priprijetite mu zrakoplovima čiju kupnju ćete najaviti u vlastitom programu. Recite mu da ne smije kršiti zakon koji ste Vi donijeli jer će završiti u zatvoru, a ne u toplicama.
Ako ne glasa za Vas ne dajte mu nikakvog posla dok ne shvati da mu se na izborima ukazuje samo jedan pravi znak i da njega treba zagrliti kružnicom. I tako dalje…
Kad jednom proizvedete ovcu u čovjeku taj proces možete multiplicirati u bezbroj primjeraka. Neke će se ovce istina pobuniti i pobjeći, ali živjet će s nostalgijom u nekim dalekim barbarskim zemljama i plakat će kao svaka mazohistička duša za svojim sadističkim idolom.
Tek kada naučite proizvoditi ovce u ljudima, možete se baviti pravim (n)ovčarstvom.
