Fikret Mehović: Turska sigurnosna prijetnja koju Balkan više ne smije ignorirati
Uprkos zvaničnoj retorici o „odlučnoj borbi protiv terorizma“, brojni sigurnosni analitičari i međunarodni izvještaji već godinama upozoravaju da Turska predstavlja jedno od glavnih logističkih i ljudskih čvorišta ISIL-a izvan ratnih zona. Procjene koje se pojavljuju u zapadnim sigurnosnim analizama govore o desetinama hiljada simpatizera, pomagača i aktivnih ili bivših pripadnika ISIL-a na teritoriji Turske, s rasponima koji se u nekim analizama kreću između 30.000 i 50.000 osoba, uključujući porodice, logističke mreže i finansijsku infrastrukturu. Iako se radi o procjenama, a ne zvaničnim popisima, njihov kontinuitet kroz više godina ne može se ignorirati.
Ključni problem nije samo broj, nego politički kontekst. Tokom ranih faza rata u Siriji, režim Recepa Tayyipa Erdoğana je tolerirao ili indirektno sarađivao s različitim radikalnim islamističkim grupama, uključujući strukture koje su kasnije postale ili se stopile s ISIL-om, jer su u tom trenutku služile kao instrument protiv Kurda i režima u Damasku. Današnja „borba protiv ISIL-a“ zato izgleda manje kao principijelna promjena politike, a više kao zakašnjela korekcija pod vanjskim pritiskom.Posebno zabrinjava činjenica da značajan broj tih osoba posjeduje tursko državljanstvo. To pitanje više nije samo turski unutrašnji problem, nego direktno regionalno sigurnosno pitanje. Građani Turske trenutno mogu bezvizno ulaziti u Bosnu i Hercegovinu, što u kombinaciji s postojećim ISIL mrežama, povratnicima s ratišta i radikalnim simpatizerskim krugovima predstavlja realan i mjerljiv sigurnosni rizik za Bosnu i Hercegovinu i EU.
Uvođenje viznog režima građanima Turske postaje obavezna mjera, a ne politička opcija. Riječ je o minimalnom standardu odgovornog upravljanja sigurnosnim rizicima i zaštite nacionalne sigurnosti. Države ne uvode vize iz ideoloških ili emotivnih razloga, već onda kada je evidentan strukturni sigurnosni deficit u kontroli ekstremizma kod partnerske zemlje, a ignorisanje takvog deficita znači svjesno izlaganje vlastitog društva povećanom riziku.Takva odluka bila bi u potpunosti usklađena s obavezama koje Evropska unija postavlja Bosni i Hercegovini u oblasti vizne politike i upravljanja sigurnosnim prijetnjama. EU jasno zahtijeva usklađivanje viznih režima s procjenama rizika kako bi se spriječilo da države Zapadnog Balkana postanu sigurnosne slabe tačke evropskog prostora. Ako Bosna i Hercegovina ne želi da se sama nađe pod pritiskom ili čak rizikom ponovnog uvođenja viza prema EU, onda mora dokazati da aktivno, preventivno i odgovorno upravlja sigurnosnim rizicima.
Turskoj je trebalo više od deset godina da „otkrije“ za koga ISIL zapravo radi, iako je to cijelo vrijeme bilo jasno svakome ko je gledao koga ubija, koga sistematski izbjegava i za koga „čisti“ teritoriju. Umjesto analize činjenica, birana je politička korisnost. Ako je suditi po tom obrascu, realno je očekivati da će Ankari trebati još najmanje deset godina da shvati i za koga zapravo radi Hamas, organizacija koju turski režim danas politički legitimizira, ugošćuje i podržava, uprkos očitim indikatorima da ne djeluje autonomno, već kao instrument šire regionalne agende s centrima odlučivanja izvan Gaze.
Dodatnu zabrinutost izaziva upravo taj odnos Ankare prema Hamasu, jer ponavlja isti obrazac ideološkog relativiziranja ekstremizma koji je ranije viđen u slučaju ISIL-a. Time se dodatno kompromituje vjerodostojnost turskih tvrdnji o principijelnoj borbi protiv terorizma i otvara pitanje koliko je današnja „borba“ stvar sistemske promjene, a koliko puka kontrola štete.
Ako Ankara danas tvrdi da razbija ISIL ćelije, onda mora prihvatiti i logičnu posljedicu te tvrdnje: priznanje da je problem dubok, dugotrajan i institucionalno zapostavljen. Dok se taj problem ne riješi sistemski i transparentno, zemlje poput Bosne i Hercegovine imaju legitimno pravo i obavezu da zaštite vlastitu sigurnost i evropski put čak i ako to znači redefiniranje dosadašnjeg bezviznog režima.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
