Kada se na jednoj nominalno „bošnjačkoj“ televiziji, koja sistematski produbljuje podjele unutar ionako fragmentiranog bošnjačkog političkog prostora, a istovremeno gotovo opsesivno tematizira udaljena krizna žarišta poput Gaze, Sudana ili Irana, pojavi predsjednik turske direkcije za dijasporu Abdulhadi Turusgledalac teško može izbjeći utisak potpune dezorijentiranosti sagovornika. Umjesto artikuliranog političkog ili institucionalnog nastupa, publika dobija niz konfuznih, frazama opterećenih izjava koje ne odgovaraju na postavljena pitanja, već ih zaobilaze kroz opštu retoriku „bratstva“, simbolike i emocionalnih konstrukcija.
Iako se voditelj profesionalnom disciplinom očigledno trudio održati formu intervjua postavljajući jasna i ciljana pitanja, uz suzdržanost koja je trebala prikriti očigledan raskorak između pitanja i odgovora, diskrepancija je ipak probijala površinu. Naime, gostovi odgovori nisu ulazili u semantičko polje postavljenih pitanja, već su klizili u paralelni narativ opterećen opštim mjestima i unaprijed pripremljenim frazama.
Već na početku, Turus insistira na narativu „bratskih odnosa“, tvrdeći da Turska Bosnu ne vidi kao stranu zemlju, već kao „svoju“. Problem nije u samoj retorici, nego u njenoj funkciji jer ona zamjenjuje konkretne odgovore. Kada novinar implicitno traži jasne stavove o saradnji, interesima ili konkretnim projektima, Turus uzvraća opštim mjestima o „razmjeni iskustava“, „kulturnoj diplomatiji“ i „zajedničkoj budućnosti“. U tom okviru, insistiranje na metafori „bratstva“ nosi i dodatnu historijsko-političku težinu koju nije moguće ignorisati. Naime, u kolektivnom pamćenju Bošnjaka, odnos „starijeg brata“ nikada nije bio isključivo benigni simbol bliskosti, nego često i okvir unutar kojeg su se asimetrije moći rješavale svilenim gajtanom, a ne dijalogom. Drugim riječima, retorika bliskosti može prikrivati odnos koji nije nužno ravnopravan, već paternalistički.
Dodatni problem predstavlja i očigledna nespremnost sagovornika za nastup uživo. U profesionalnom i diplomatskom kontekstu, pojaviti se u javnom prostoru bez jasnih, strukturiranih i sadržajno utemeljenih odgovora ne predstavlja samo lični nedostatak pripreme, nego i oblik institucionalnog nemara. Takav pristup implicira potcjenjivanje auditorija jer pretpostavlja da će publika prihvatiti fraze umjesto činjenica. Turus je pomislio da ako neko u Somaliji, Siriji i Avganistanu pada u trans jer su im Turci asfaltirali cestu da će Bošnjaci isto učiniti. U komunikacijskoj teoriji i političkoj praksi, to se ne tumači kao slučajna slabost, nego kao indikator odnosa prema javnosti. Odsustvo pripreme u nastupu uživo u suštini znači odsustvo poštovanja prema onima kojima se obraćate.
Najproblematičniji dio dolazi u formulacijama poput one da je Bosna i Hercegovina „glavni grad duhovnih vrijednosti Balkana“ . Takva izjava zvuči laskavo, ali je u suštini prazna i politički manipulativna. Ona ne objašnjava ništa: ni šta konkretno znači „duhovni centar“, ni kako se ta percepcija pretvara u realne politike ili investicije. To je retorika koja više služi emocionalnom podilaženju nego ozbiljnom dijalogu.
Orijentacija velike većine građana Bosne i Hercegovine, uključujući i Bošnjake kao najveću demografsku grupu, je prema Evropskoj uniji i evropskom obrazovnom prostoru. To nije ideološka parola nego racionalan izbor proizašao iz strukture mogućnosti.Stručno posmatrano, izbor obrazovnog sistema za mlade nije samo pitanje geografije ili stipendije, nego pitanje dugoročne vrijednosti diplome na globalnom tržištu znanja i rada. Turska u ovoj oblasti ne može ponuditi ništa. Zbog toga se u praksi često vidi trend da studenti iz Bosne i Hercegovine i šire regije biraju evropske univerzitete, jer oni nude jasniji sistem akreditacije, veću mobilnost i veću kompatibilnost sa EU tržištem rada.Svaki obrazovni poziv koji nije jasno usklađen sa evropskim sistemom priznavanja kvalifikacija ima ograničen strateški efekat, jer ne odgovara dominantnoj strukturi profesionalnih prilika u koje se mladi nakon studija vraćaju ili integriraju.Bošnjaci vide svoju budućnost u okviru Europske Unije a ne s Turskom.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
