Skrivanje zločinaca postaje nova forma terorizma
Jedno od ključnih pitanja savremenog sigurnosnog poretka jeste da li je došlo vrijeme kada terorističke organizacije više ne mogu imati sigurno utočište nigdje u svijetu. Globalizacija sigurnosnih struktura, napredak obavještajnih tehnologija i sveobuhvatna saradnja država doveli su do toga da više ne postoje „slijepe tačke“ na mapi gdje se mogu nesmetano organizirati i djelovati. Dronovi, satelitski nadzor, kibernetičko praćenje i međunarodne finansijske kontrole stvaraju okolnosti u kojima je postojanje skrivenih baza, kampova i mreža sve teže održivo.
Međutim, takva strategija globalnog progona otvara ozbiljna pitanja za međunarodno pravo i koncept državnog suvereniteta. Kada se jedna država odluči na preventivni udar na teritoriji druge zemlje, pod izgovorom neutralizacije terorističke prijetnje, balans između sigurnosti i međunarodnog prava biva narušen. Primjeri poput američkih operacija u Pakistanu, Jemenu ili Somaliji pokazali su da se borba protiv terorizma sve više vodi transnacionalno, bez obzira na granice i formalni pristanak država domaćina.
S druge strane, međunarodno pravo u svojoj klasičnoj formi nije dizajnirano za aktore poput terorističkih organizacija koje djeluju „između“ država, koristeći granice i slabosti sistema kao štit. Time dolazimo do paradoksa: insistiranje na apsolutnom poštivanju suvereniteta često znači da terorističke mreže imaju prostora za djelovanje, dok agresivno kršenje tog suvereniteta u ime sigurnosti otvara put ka destabilizaciji međunarodnog poretka.
Danas je očigledno da klasični modeli više ne funkcionišu. Terorističke organizacije su globalni problem i ne mogu biti tretirane samo kao unutrašnja prijetnja jedne države. Upravo zato raste pritisak da se razvije novi pravni okvirsvojevrsni „globalni mandat za sigurnost“ koji bi omogućio legitiman progon terorističkih struktura bilo gdje, ali bez potpunog urušavanja koncepta suvereniteta. U suprotnom, svijet će ostati u opasnoj sivoj zoni gdje borba protiv terorizma može poslužiti i kao izgovor za imperijalne ili političke ciljeve.
Poseban problem u međunarodnom diskursu predstavlja višedecenijsko korištenje sintagme „terorista ili borac za slobodu“. Takva relativizacija nije samo politički oportunizam, već ozbiljna prijetnja globalnoj sigurnosti. Kada se nasilje nad civilnim stanovništvom pokušava opravdati ideologijom, religijom ili nacionalnim interesom, briše se jasna linija između legitimne borbe za politička prava i terorističkog djelovanja. Međunarodno pravo već sadrži definicije koje jasno razlikuju pravo na samoopredjeljenje ili oružani otpor protiv okupacije od ciljanih napada na civile, masovnih otmica ili bombaških napada. Stoga je nužno eliminisati praksu političkog i medijskog „prevođenja“ terorističkih grupa u borce za slobodu, jer to ne samo da delegitimizira stvarne emancipacijske pokrete, već i otvara prostor da terorističke mreže dobiju međunarodnu zaštitu i podršku. U savremenom sigurnosnom okruženju, takva terminološka konfuzija postaje instrument manipulacije i destabilizacije.
Skrivanje ratnih zločinaca, naročito kada ga sprovode državne strukture ili uz njihovu prešutnu podršku, može se posmatrati kao oblik terorističkog djelovanja. Suština terorizma je u namjernom izazivanju straha, nesigurnosti i osjećaja nepravde kod određenih zajednica ili cijelog društva. Kada se zločinci koji su počinili genocid, etničko čišćenje ili masovne zločine štite od pravde, poruka koja se šalje žrtvama i preživjelima jeste da njihova patnja nije priznata i da počinioci mogu ostati nekažnjeni. To proizvodi isti psihološki i politički učinak kao i teroristički akti nastavak zastrašivanja, održavanje tenzija i onemogućavanje pomirenja. Nadalje, institucionalno prikrivanje ili davanje utočišta ratnim zločincima podriva međunarodno pravo na jednak način kao i finansiranje ili logistička podrška terorističkim organizacijama. Time se otvara prostor da države koje se bave takvom praksom budu označene kao sponzori ili saučesnici u širenju terora.U tom kontekstu, vrijedi podsjetiti da skrivanje ratnih zločinaca i njihova zaštita od međunarodne pravde što je godinama bila praksa vlasti u Srbiji predstavlja fenomen sličan terorizmu. Iako se radi o različitim oblicima nasilja, suština je ista: pružanje utočišta pojedincima koji su odgovorni za masovne zločine direktno podriva međunarodni poredak i obesmišljava principe pravde. Time država koja štiti počinioce genocida i ratnih zločina de facto zauzima istu poziciju kao one koje štite terorističke mreže stavljajući se van sistema univerzalnih vrijednosti i normi.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
