“Moćna turska vojska”
Turski nacionalizam često se ponosno zaklinje u „drugu najveću vojsku NATO-a“, kao da je sama činjenica brojnosti dovoljan garant nezavisnosti i suvereniteta. Ironija je u tome što ta vojska, ma koliko snažna bila na papiru, nije stvorena da štiti Tursku niti da se bavi isključivo „turskim interesima“. Njena realna uloga unutar NATO saveza daleko je kompleksnija jer ona je prije svega instrument zapadnih geopolitičkih ciljeva.
Dok nacionalistička retorika slavi vojnu silu kao štit turskog naroda, stvarnost pokazuje da se turski vojni aparat već decenijama koristi za misije koje su u suprotnosti s tim narativom. Od Avganistana i Balkana, do Crnog mora i Bliskog istoka, Turska vojska se pokazuje prije svega kao logistička i operativna podrška američkoj i evropskoj strategiji, a manje kao nezavisni faktor. Ona je „druga po veličini“ ne da bi štitila Ankaru od prijetnji, već da bi NATO imao dovoljno trupa za svoje šire projekte od kontrole migracija do balansiranja ruskog uticaja.
Ironija je i u tome što turski nacionalisti istovremeno preziru Zapad, ali o Zapadu ovise za vojnu opremu, tehnologiju i političku legitimnost. Primjeri poput izbacivanja Turske iz programa F-35 zbog ruskog S-400 sistema jasno pokazuju da je svaka „nezavisnost“ samo iluzija. Kada interesi Ankare odstupe od linije NATO-a, kazna dolazi brzo i bolno. U stručnom smislu, Turska vojska je integrisana u NATO komandnu strukturu od logistike, planiranja i obavještajnih operacija, do zajedničkih vojnih vježbi i raspoređivanja snaga. To znači da odluke ne donosi Ankara, nego Brisel i Washington. Nacionalisti, međutim, nastavljaju da ponavljaju mantru o „suverenoj sili“, ne želeći priznati da vojna moć kojom se hvale zapravo funkcioniše u tuđoj strategiji.
Ironija turske vojske, druge po veličini u NATO-u, doseže vrhunac kada se pogleda istorija vojnih udara u samoj Turskoj. Svi ti „veliki patriotski podvizi“, 1960., 1971., 1980., pa i državni udar unutar državnog udara 2016., u stvarnosti su se izvodili po nalogu vanjskih političkih interesa, a ne u odbrani turske države. Razlog je bio uvijek isti a to je kontrola političkog terena i podsjećanje naroda ko zaista drži konce moći.
U strateškom smislu, kurdsko pitanje je najbolja ilustracija ograničenja turske moći. Turska posjeduje vojsku od preko pola miliona vojnika i arsenal dronova kojim se hvali po svijetu, ali ne uspijeva eliminirati protivnika koji se skriva u planinama i živi u pećinama kao što je kurdska PKK. Još gore za nacionalistički mit je da ne smije dirnuti onaj dio kurdske populacije koji stoji pod američkim kišobranom u Siriji. To jasno pokazuje da je vojna mašina kojom se Erdoğan i nacionalisti hvale prije svega mehanizam ograničen zapadnim okvirima, a ne „nezavisna sila“ koja ostvaruje turske ciljeve. Tako ispada da „druga vojska NATO-a“ pokazuje mišiće samo na paradi, dok stvarne odluke i crvene linije i dalje određuje Zapad. U turskom nacionalizmu postoji još jedna gorka ironija: svi poginuli vojnici dolaze najvećim djelom iz siromašnih i ruralnih porodica, dok iz bogatih i politički povezanim krugova šehida gotovo da nema. Nacionalistička retorika slavi „junaštvo i žrtvu za domovinu“, ali stvarna cijena se uvijek plaća u džepovima i životima onih koji nemaju veze ni sa partijskim palatama ni s biznis imperijama.
U konačnici, kada se skine sloj patriotizma i mitova, ostaje hladna istina: Turska vojska nije monumentalni stub turske nezavisnosti, već mehanizam NATO mašinerije. „Druga najveća u savezu“ zvuči impresivno, ali je zapravo samo dokaz da je Turska jedno od ključnih polja gdje se veliki igrači bore za svoje interese a ne za interese turskog naroda.
Tako da svaki naš Bošnjak treba znati da svako tursko „miješanje“ u Bosnu i Hercegovinu i gluma Ankare da je riječ o „velikoj i moćnoj državi“ uvijek se na kraju pretvori u štetu za Bošnjake. Bosna i Hercegovina je evropska zemlja, njen opstanak i razvoj finansira i pomaže Evropska unija, a ne Ankara. Dok Bruxelles ulaže milijarde u infrastrukturu, stabilnost i integracije, Turska nudi samo prazne parole i zastave na mitinzima. Oni koji sebe zamišljaju kao zaštitnike, zapravo su gosti sa strane, čije prisustvo Bošnjake košta kredibiliteta, a ne donosi nikakvu korist.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
