Fikret Mehović: Hitno obustaviti problematičnu sigurnosnu saradnju s Mađarskom
Veze između mađarskog premijera Viktor Orban i lidera entiteta RS Milorad Dodik već godinama predstavljaju jedan od najupečatljivijih političkih kanala koji prevazilazi klasične okvire diplomatske i ekonomske saradnje. Njihovi susreti, političke poruke i uzajamna podrška sve češće se interpretiraju kao dio šire strategije pozicioniranja Mađarske na Zapadnom Balkanu, gdje sigurnosna i politička pitanja ostaju duboko isprepletena. Međutim, nakon izbornog poraza Viktor Orban i promjene vlasti u Mađarskoj, ova politička linija ulazi u novu i neizvjesnu fazu, u kojoj se očekuje značajno redefinisanje vanjskopolitičkih prioriteta Budimpešte i moguće distanciranje od ranije personaliziranih političkih savezništava u regionu.
Odnosi Budimpešte i Banje Luke nisu se svodili samo na ekonomsku pomoć i političku razmjenu poruka, već su prerasli u oblik političko-sigurnosnog partnerstva koje ima direktne implikacije na unutrašnju stabilnost Bosne i Hercegovine. Posebno se ističe činjenica da je Mađarska kroz različite diplomatske i institucionalne kanale pružala političku podršku Dodiku, uključujući i narative koji su se tumačili kao relativizacija institucija države BiH i podrška njegovim političkim potezima koji su često dolazili u sukob sa državnim pravnim okvirom.
Dodatnu zabrinutost izazivaju i informacije o sigurnosnoj saradnji, uključujući prisustvo mađarskih policijskih i sigurnosnih struktura u okviru različitih oblika obuke i razmjene iskustava sa entitetskim institucijama. Iako su takve aktivnosti formalno predstavljane kao tehnička saradnja u borbi protiv kriminala i terorizma, u političkom kontekstu su se sve češće interpretirale kao stvaranje paralelnih sigurnosnih veza koje zaobilaze državne institucije Bosne i Hercegovine.
U istom pravcu išle su i političke poruke koje su dolazile iz Budimpešte, a koje su se tumačile kao oblik političkog “pokrivanja” Milorada Dodika u trenucima kada se suočavao sa pravosudnim i institucionalnim pritiscima unutar BiH. Takva podrška se, prema ocjenama kritičara, nije zadržavala samo na verbalnom nivou, već se reflektovala i kroz diplomatske intervencije i političke signale koji su imali za cilj jačanje Dodikovog međunarodnog položaja i unutrašnje političke pozicije.
Posebno je sporno što se ova saradnja odvijala u trenutku kada se sigurnosna arhitektura regiona nalazila pod pritiskom različitih geopolitičkih uticaja, a institucije Bosne i Hercegovine borile za očuvanje svog autoriteta na cijeloj teritoriji države. U takvom okruženju, svaki oblik neformalne ili poluformalne sigurnosne povezanosti sa entitetskim strukturama dobio je dodatnu političku težinu i otvorio pitanje dugoročne stabilnosti sistema.Ova saradnja se uklapala u Orbanovu politiku jačanja bilateralnih savezništava i uticaja u državama koje su se nalazile u procesu evropskih integracija. Zapadni Balkan, zbog svoje političke fragilnosti i sigurnosne kompleksnosti, postao je prostor u kojem su se preplitali interesi više regionalnih i globalnih aktera, što je dodatno povećavalo rizik od politizacije sigurnosnog sektora.
Zbog svega navedenog, sve je izraženiji stav da je potrebno hitno preispitati, a zatim i tražiti prekid svih oblika sigurnosne saradnje koji mogu dovesti do narušavanja institucionalnog suvereniteta Bosne i Hercegovine. U trenutku kada se sigurnosni izazovi u regionu povećavaju, posebno je važno izbjeći bilo kakve paralelne strukture ili nejasne kanale uticaja koji mogu dodatno destabilizirati političke odnose.Bosna i Hercegovina ne smije biti prostor za eksperimentiranje različitih geopolitičkih strategija. Upravo zato, pozivi na prekid ovakvih oblika saradnje postaju ne samo političko pitanje, već i pitanje dugoročne sigurnosne stabilnosti države i regiona.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
