Politika Recep Tayyip Erdoğan danas sve više podsjeća na sistem koji je istovremeno autoritaran, paranoičan i operativno nesiguran. Posljednji niz sigurnosnih propusta ne djeluje kao izolirana greška, već kao simptom dubokog institucionalnog raslojavanja države koja se javno predstavlja kao regionalna sila, a iznutra pokazuje znakove ozbiljne erozije kontrole.
Pad turskog vojnog aviona u novembru 2025. godine nije tek tehnički incident, već ozbiljan indikator stanja vojno-sigurnosne infrastrukture i nivoa profesionalne discipline u oružanim snagama Turska. U sistemu u kojem su desetine iskusnih oficira uklonjene kroz političke čistke nakon 2016. godine, svaki ovakav događaj dobija političku dimenziju jer vojska više ne funkcioniše kao meritokratska institucija, već kao hijerarhija lojalnosti prema jednom centru moći.
Još alarmantniji signal institucionalne dezorijentacije jeste dolazak kurdskih specijalaca, Pešmerge, u pratnji Masroura Barzanija u jedan grad na istoku Turske prije dvije sedmice, i to bez njegovog formalnog diplomatskog statusa. Takav sigurnosni aranžman u uređenim državama bio bi nezamisliv. U Erdoğanovoj Turskoj on pokazuje koliko su sigurnosne službe fragmentirane, politizirane i međusobno nepovezane. Kada paralelni kanali odlučivanja zamijene formalne procedure, država prestaje djelovati kao koherentan sigurnosni subjekt.
Upad neidentifikovanog drona koji je bez ozbiljnog otpora stigao do područja glavnog grada Ankara dodatno kompromituje narativ o „neprobojnoj“ turskoj sigurnosti. Država koja se regionalno promoviše kao lider u razvoju bespilotnih sistema pokazala se nesposobnom da zaštiti vlastiti politički i institucionalni centar. To više nije tehnički propust, već strateški signal slabosti.
U tom kontekstu treba posmatrati i jačanje vojnog saveza Grčka – Kipar – Izrael. Ovaj savez nije rezultat ideološke bliskosti, već racionalne procjene da je Erdoğanova Turska postala nepredvidiv i institucionalno nestabilan akter. Regionalni balans se više ne gradi protiv turske moći, već kao zaštita od njene unutrašnje nesigurnosti.Erdoğanova politika time ulazi u vlastiti paradoks. Dok se prema vani gradi slika snažne, suverene i odlučne države, iznutra se proizvodi sistem u kojem su profesionalni standardi potisnuti političkom lojalnošću, a sigurnost svedena na propagandni narativ. Sigurnosni propusti koji se nižu nisu izuzetak, već logična posljedica dugotrajnog urušavanja institucionalne autonomije vojske, obavještajnih službi i državne administracije.
Najopasniji aspekt svega ovoga nije pojedinačni incident, već činjenica da se Turska pod Erdoğanom sve više ponaša impulsivno, a sve manje strateški. Takva država ne djeluje kao stabilizirajući faktor regiona, već kao potencijalni izvor kriza ne zato što je previše snažna, nego zato što je institucionalno iznutra oslabljena.Ako se ovaj trend nastavi, Erdoğan neće izgubiti stratešku poziciju Turske zbog vanjskih neprijatelja, već zbog vlastite politike koja je sigurnost pretvorila u politički performans, a institucije u dekor lojalnosti.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
