Druga faza sukoba Izrael–Iran
Izrael uskoro ulazi u drugu fazu sukoba s Iranom, temeljeći svoju strategiju na iskustvima iz prve faze, čiji je pored vojnog vrha glavni cilj bio i razbiti mit da je Teheran nemoguće napasti. Analiza prve faze pokazuje da izraelsku politiku karakterizira kombinacija odvraćanja, zračne dominacije, precizne vojne moći i manipulacije informacijama, čime je testiran kapacitet iranskih sustava protuzračne obrane i kontrola nad ključnim teritorijima.Izrael na Iran gleda kao na strategijski ranjivog protivnika, s erodiranom regionalnom pozicijom nakon prve faze sukoba, dok Iran na Izrael gleda kao na tvrđavu čija dugoročna otpornost zavisi od vanjske podrške i stalne mobilizacije resursa.
Druga faza sukoba fokusira se na slabljenje iranskih snaga u strateški osjetljivim područjima, posebno onima naseljenim Azerima i Kurdima. Cilj Izraela može biti, kroz niz preciznih udara na etničke, infrastrukturne i vjerske lidere, stvoriti uvjete za kontrolu ili utjecaj nad regijama bez značajnije otvorene kopnene borbe. Posebno je moguće napad na iranski vjerski vrh i njihove logističke mreže, čime se destabilizira utjecaj teokratske strukture i povećava politička ranjivost režima.
Strateška nadogradnja izraelske vojne sposobnosti uključuje nabavku novih raketnih sustava (THAAD) iz SAD-aza protuvazdušnu obranu, kupovina novih avio-tankera(Boeing KC-46 Pegasus) i borbenih aviona s proširenim dometom, što omogućava dugotrajne operacije nad iranskim teritorijem i preciznu projekciju sile bez direktne invazije. Izrael nabavlja proizvode američke kompanije RTX, poput naprednih raketnih sistema, radara i komponenti za protivvazdušnu odbranu, čime dodatno osnažuje vlastite kapacitete.Izrael intenzivno provodi vojne vježbe koje uključuju napade ratne mornarice i podmornica. Ove vježbe imaju dvostruku svrhu: s jedne strane, osiguravaju pripravnost mornarice za precizne i koordinirane udare na strateške ciljeve duž iranske obale i u Persijskom zaljevu; s druge strane, testiraju interoperabilnost sa zračnim i kopnenim snagama, što omogućava integriranu obrambenu i napadačku strategiju.Ove tehnološke nadogradnje pokazuju da Izrael uči iz vlastitih iskustava, naglašavajući važnost mobilnosti, preciznosti i kontinuirane obavještajne podrške.
Opservacije iz dvanaestodnevnog sukoba jasno pokazuju da Iran raspolaže ograničenim brojem balističkih raketa, što znatno smanjuje njegovu stratešku fleksibilnost u brzom sukobu. Ova ograničenost prisiljava Teheran da bude selektivan u upotrebi oružja, dok istovremeno ovisi o složenim lancima proizvodnje i nabave komponenti izvan vlastite teritorije. Pouka iz ovog kratkog rata jest da čak i država s razvijenim raketnim programom može biti ranjiva kada strateški partneri ili dobavljači odluče ograničiti pristup kritičnim tehnologijama.Iran raspolaže sposobnošću izvođenja preventivnog napada kao dijela svoje vojne doktrine zastrašivanja i odvraćanja, ali bi takva akcija značila da Teheran preuzima inicijativu i formalno započinje prvi oružani sukob, što bi ga u međunarodnopravnom smislu svrstalo u ulogu agresora.Međutim, kao alternativni oblik odmazde i asimetričnog rata, Iran bi mogao aktivirati svoje spavačke ćelije i mreže simpatizera u zapadnoj Europi i širom svijeta, čime bi pokušao pritisnuti Zapad kroz sabotažne operacije izvan neposrednog bojišta.
Pouka prve faze sukoba jasno je da Iranostaje ranjiv na kombinaciju preciznih udara i strateških savezništava Izraela, što uključuje i ograničeno angažiranje regionalnih partnera. Druga faza sukoba dodatno bi trebala potvrditi izraelsku doktrinu: vojna superiornost u kombinaciji s ciljanjem etničkih, infrastrukturnih i vjerskih linija može postići političke i sigurnosne ciljeve bez dugotrajnog, općeg rata.
Sastanak izraelskih i sirijskih delegacija u Parizu nagovještava da će buduće uređenje Sirije biti u skaldu s izraelskim strateškim interesima tako da sav fokus može biti na Iranu sada. Analitički, ova faza sukoba naglašava i geo-politički balans u regiji. Rusija i Kina prate događaje s interesom, potencijalno su pružali samo diplomatsku podršku Iranu tokom prve faze sukoba, dok Izrael cijelo vrijeme u dogovoru sa SAD-om nastoji osigurati minimalnu intervenciju trećih sila. Upravo koordinacija s Washingtonom omogućava Tel Avivu fleksibilnost u provedbi kompleksnih operacija i istovremeno smanjuje rizik od eskalacije s velikim silama. Nije isključeno da suamerički predsjednik Donald Trump i Vladimir Putin, tokom svog susreta na Aljasci, razgovarali o situaciji u Iranu, pri čemu je Moskvapristala da ograniči ili potpuno suspendira svoju aktivnu podršku Teheranu uz ustupke u Ukrajini, stvarajući tako nevidljivi diplomatski okvir koji Izraelu omogućava veću slobodu djelovanja.
Druga faza sukoba Izrael–Iran pokazat će sofisticiranu vojnu doktrinu usmjerenu na precizno ciljanje, tehnološku nadogradnju i manipulaciju etničkim i vjerskim linijama. Ovo predstavlja ključnu pouku za druge regionalne aktere: u modernim sukobima prevagu često dobiva kombinacija tehnološke superiornosti, strateškog planiranja i ciljane destabilizacije političko-vjerske strukture nad konvencionalnom brojnošću.Mogući napadi se očekuju tokom rane jeseni, posebno u periodu septembar–oktobar, što ovu sezonu čini izuzetno rizičnom i „vrućom“ u geostrateškom smislu.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
