Fikret Mehović: Američko preispitivanje NATO-a otvara novu eru globalne nesigurnosti
U trenutku kada svijet ulazi u fazu pojačanih sukoba i geopolitičkih napetosti, sve glasnije poruke iz Washingtona o mogućem povlačenju iz NATO predstavljaju jedan od najdubljih potresa u globalnom sigurnosnom sistemu od kraja Hladnog rata. Izjave američkog predsjednika Donald Trump da „ozbiljno razmatra“ napuštanje saveza nisu samo politički pritisak na evropske saveznike već one signaliziraju potencijalnu transformaciju same prirode američke moći i međunarodnog poretka.
U osnovi ove politike nalazi se kombinacija dugogodišnjeg nezadovoljstva Washingtona prema evropskim partnerima, optužbi za nedovoljna izdvajanja za odbranu, ali i novog strateškog konteksta obilježenog ratom s Iranom i neslaganjem unutar saveza oko njegovog vođenja. Američka administracija sve otvorenije postavlja pitanje: zašto bi Sjedinjene Države garantovale sigurnost Evropi ako saveznici ne slijede američke vojne i geopolitičke prioritete?Međutim, iza ove retorike krije se dublja strateška logika. Dio američkog establišmenta zagovara povratak politici selektivnog angažmana kroz smanjenje obaveza u Evropi i fokus na druge prioritete, prije svega rivalstvo s Kinom i redefinisanje odnosa s Rusijom. U tom kontekstu, NATO se sve češće posmatra ne kao ključni instrument moći, već kao teret koji ograničava fleksibilnost američke strategije.
Ipak, pitanje koje dominira strateškim krugovima jeste da li je povlačenje uopće moguće? Formalno, prema pravilima saveza, svaka država može napustiti NATO uz jednogodišnju najavu. Međutim, u američkom slučaju situacija je znatno kompleksnija jer zakon iz 2023. godine zahtijeva odobrenje dvije trećine Senata za takav potez, što otvara prostor za institucionalni sukob između izvršne i zakonodavne vlasti.Istovremeno, u posljednjih nekoliko godina brojni zapadni think tankovi i politički krugovi razmatraju pitanje isključenja TurskeizNATO saveza,posebno u kontekstu njenog sve izraženijeg odstupanja od zajedničkih sigurnosnih prioriteta i politika saveza. Međutim, uprkos tim raspravama, važno je naglasiti da NATO nema formalno definisan pravni mehanizam za isključenje članice, što znači da čak i u slučaju dubokih političkih neslaganja savez ostaje strukturalno vezan za postojeće članice, osim ako one same ne odluče istupiti.
Čak i bez formalnog izlaska, SAD može faktički oslabiti savez kroz povlačenje trupa, smanjenjem finansiranja i ograničavanjem političke podrške. Upravo takav scenarij je realniji i opasniji, jer postepeno erodira povjerenje i funkcionalnost saveza bez formalnog raspada.Posljedice takvog razvoja bile bi duboke i višeslojne. NATO bez SAD-a izgubio bi većinu svojih ključnih vojnih kapaciteta uključujući dominantan dio zračne moći i nuklearni kišobran čime bi Evropa ostala strateški ranjiva. To bi otvorilo prostor za jačanje utjecaja Rusije, posebno na istočnom krilu Evrope, gdje NATO trenutno djeluje kao ključni faktor odvraćanja. Istovremeno, Kina bi profitirala indirektno, jer bi slabljenje transatlantskog saveza omogućilo Pekingu širenje utjecaja bez direktne konfrontacije sa jedinstvenim zapadnim blokom.
Još važnije, urušavanje NATO-a značilo bi kraj jednog šireg koncepta, tzv. liberalnog međunarodnog poretka, u kojem su SAD kroz saveze održavale globalnu stabilnost. Bez tog okvira, svijet bi se mogao vratiti logici multipolarnosti i regionalnih blokova, gdje bi sigurnost sve više zavisila od ravnoteže moći, a manje od kolektivnih garancija. Američka prijetnja izlaskom iz NATO-a nije samo pitanje jednog saveza, već test budućnosti globalnog sistema. Ona otvara prostor za novu realnost u kojoj se savezništva redefinišu, a sigurnost više nije garantovana već ponovo predmet stalnog nadmetanja velikih sila.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
