BiHPrivreda

Alajbegova slama i ostale katastrofe

Nije u pitanju novac, jer on ne bi smio biti upitan za firmu kakva je Elektroprivreda, već nedopustiv odnos prema najvrednijim resursima.

Ne zna se tačno koje katastrofe prave veću štetu u Bosni i Hercegovini – prirodne ili one druge. Ali,  golim okom može se vidjeti da je ljudski faktor u golemoj prednosti, a (ljudske) odgovornosti nema. Kao što je slučaj na površinskom kopu Vrtlište Rudnika mrkog uglja Kakanj (RMU), gdje je jalovina prekinula tok rijeke Ribnice i formirala vještačko jezero, koje je nakon prvih kiša i topljenja snjegova pokrenulo klizište “teško” osam miliona kubnih metara i napravilo totalni belaj.

To me, nekako, vratilo četrdeset godina unazad i sjetio sam se jednog šlagvorta iz monodrame Oj, živote Josipa Pejakovića kad on prepričava kako ga je u zatvoru posjetio brat Mitar i upitao: “Šta radite preko dana?” “Kopamo kanale i zatrpavamo.” “Pa šta polažete?” “Ništa. Treniramo.”

Znači, oni kopaju, ništa ne polažu, ali zatrpavaju, dok se danas kopa i odlaže – nije važno ni kako ni gdje, samo neka se radi, nek’ ima posla, hvala Bogu. A to što je “skuplja pita nego tepsija” – nikom ništa.  Ili što su ugroženi deseci kuća, što ljudi žive u strahu usred jalovine i desetina miliona kubika vode (koja mora naći svoju pukotinu) niko ne snosi odgovornost.

Pitanja bez odgovora

Pa i ono malo autoputa u Bosni i Hercegovini, što se devastira, kao da nikoga ne brine (političari se već odavno bave sami sobom, tako da nemaju vremena za ove “sitne” probleme). Štete se mjere u stotinama hiljada eura, a uskoro će u milionima zato što je sada veoma teško ukloniti uzroke za nastalu katastrofu. Zato što se kod nas “jednom mjeri, a triput siječe”.

Čovjek prvo pomisli na nestručnost i površnost, loše planiranje i organizaciju površinskog kopa, s obzirom na elementarnu činjenicu, za čije poznavanje ne treba biti rudarski inženjer, da, kad kopaš ugalj, mora postojati plan kamo s jalovinom. Valjda se na jednoj strani kopa, a na drugoj zatrpava?

Zatim pomisli na građevinske i ekološke dozvole, bez kojih bi vladala potpuna anarhija. Ko su ljudi koji brinu da se sve radi u skladu sa zakonom!? I još važnije, da posao, odnosno profit ne ugrožava zdravlje i živote ljudi koji tu žive, pa i njihovu imovinu. Šta rade tzv. građevinski i rudarski inspektori, kojima to treba biti na prvom mjestu?

Mnogo je pitanja, ali jasnih odgovora nema. Direktor RMU Kakanj Kasim Alajbegović tehnokratski odgovara da “rudnik treba da kopa, jer državi treba uglja, odnosno, električne energije”, a ne shvata da treba preuzeti odgovornost, makar na simboličnoj ravni. Naravno da su krivi i njegovi prethodnici zato što je davno trebalo misliti o tome kako riješiti problem s jalovinom. Ali, svakome je jasno da se proizvodnja mora zaustaviti ako su ugroženi životi ljudi.

Zato se izjava direktora da “RMU Kakanj nije imao drugog izbora kada je odlaganje jalovine u pitanju” čini veoma ciničnom. Njegov život i imovina vjerovatno nisu ugroženi. Štaviše, siguran sam da je politički zaštićen i zato tako olako iznosi kvalifikacije koje su u suprotnosti s pravilima poslovanja. Bez obzira na to što kopanje uglja donosi plaće rudarima i njihovim porodicama, red mora postojati.

Začarani krug

Jasno je da je rješenje problema u izgradnji tunela, koji bi bio neka vrsta “bajpasa” i preusmjerio vodu Ribnice u Bosnu (korito Ribnice predviđeno je za odlaganje jalovine), ali taj tunel još nije završen zato što Elektroprivreda BiH nije na vrijeme osigurala sredstva  (blizu pet miliona eura). I ne samo to – sada  je u potpunosti poplavljen, tako da prvo treba ispumpati svu vodu i tek onda nastaviti radove. Za što nedostaje mehanizacije.

Sve je začarani krug iz kojeg je jako teško izaći. Kako obično biva, sada su prinuđeni tražiti nekakva alternativna rješenja, koja neće biti jednostavna. Samo zato što nisu na vrijeme uradili ono što se u svim normalnim državama radi, a analiza kadrovske (i svake druge) politike u Elektroprivredi BiH pokazala bi katastrofalne rezultate. Narod zna u čijoj je odgovornosti ova firma u posljednjem desetljeću.

Problem je što se stranke prema javnim preduzećima odnose kao prema “Alajbegovoj slami”. Uzima ko šta hoće, postavlja koga treba i ne treba (uhljebljuju kadrove koji nemaju reference, ali su vješti da namještaju poslove svojim mentorima), zapošljava se preko veze i korupcije (nije li i Amir Zukić, generalni sekretar SDA, osumnjičen za nezakonitu prodaju radnih mjesta u Elektroprivredi?) i zato se dešavaju katastrofe izazvane isključivo ljudskim faktorom.

Nije u pitanju novac, jer on ne bi smio biti upitan za firmu kakva je Elektroprivreda, već nedopustiv odnos prema najvrednijim resursima. Štete se mjere u milijardama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Nihad Đozić

 

Izvor: Al Jazeera 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close