AUTOR: PETER KUZMIČ
Ove nedjelje zapadni kršćani (rimokatolici i protestanti) slave Uskrs, a tjedan kasnije proslavit će ga istočni (pravoslavni) vjernici. Ne radi se o dva Uskrsa, jer je Uskrsli samo jedan, nego o (na žalost još uvijek) dva kalendara.
Uskrs je najveći i najradosniji kršćanski blagdan jer proslavlja Isusovu pobjedu nad smrću, grobom i mržnjom. Svečana bogoslužja su te najznačajnije nedjelje u godini očekivano najbolje posjećena i najradosnija.
Ovih blagdana se zbog straha od zaraze koronavirusom nalazimo u izolaciji naših domova, kao Isusovi apostoli koji su zbog straha od progona te nedjelje bili sakriveni u samonametnutoj izolaciji. Ima neke kontekstualne ironije u činjenici da zbog straha od smrti Uskrs ne slavimo niti javno niti u crkvama, ali se nadam da umjesto ”Ostanite doma” u našim ušima i srcima ipak odzvanja uskrsni ”Ne bojte se.”
Isus je bio javno raspet (Veliki petak), ali nije javno uskrsnuo. Nema očevidaca samog događaja nego tek susreta i ukazanja koji su slijedili i svjedočanstava onih koji su imali prve susrete s uskrslim Kristom.
Nitko ne može opisati kako je stvarno izgledalo Isusovo uskrsnuće. Kanonska evanđelja spominju pouskrsna ukazanja, opisuju susrete i citiraju Uskrsloga, ali o samom trenutku, odnosno događaju uskrsnuća ne donose ni riječ.
Postoji međutim jedan od najstarijih apokrifnih spisa koji nam na apokaliptičan način pokušava dočarati kako je izgledalo Isusovo uskrsnuće. Radi se o apokrifnom Evanđelju po Petru koje je nastalo sredinom drugoga stoljeća.
Rukopis Evanđelja po Petru je pronađen 1887. godine u grobnici jednoga monaha nedaleko od Kaira te se i danas čuva u Muzeju egipatskih starina u Kairu.
Ovaj apokrifni spis naglašava da je u subotu nakon Isusova raspeća pred njegov zapečaćeni grob došlo veliko mnoštvo ljudi. Dalje slikovito opisuje što se dogodilo u noći sa subote na nedjelju:
”Vojnici vidješe kako se nebesa otvaraju i dvojicu mladića kako silaze odjeveni u veliki sjaj te se približavaju grobu. Kamen koji je bio navaljen na vrata sam se od sebe otkotrljao u stranu, a grob se otvori i dvojica mladića uđoše. Vidjevši to, vojnici probudiše stotnika i starješine jer su i oni tamo stražarili.
Dok su im objašnjavali što su vidjeli, ponovno vidješe tri čovjeka kako izlaze iz groba, dvojica podržavahu trećega, a križ ih je slijedio. Glave prve dvojice izdužile su se do neba, dok je glava onoga kojega su vodili nadvisivala nebesa.
Začuše s nebesa glas koji progovori:
– Jesi li propovijedao usnulima?
A od križa dođe odgovor:
– Da.
Na kraju stotnik i svi koji su bili s njime trče Pilatu i kažu mu:
– Doista je bio Sin Božji!”
Svaka površna usporedba tekstova će pokazati da je autor ovoga apokrifa koristio fragmente opisa iz sva četiri kanonska evanđelja, ali ih očito nije držao dovoljno uvjerljivim. On stoga pokušava samo uskrsnuće dodatno potkrijepiti prisutnošću velikoga mnoštva i brojnim svjedocima samoga događaja uskrisivanja.
Kanonska evanđelja umjesto pokušaja spekulativnog opisa tog trenutka, naglasak stavljaju na izvještaje niza svjedoka koji su osobno susreli uskrsloga Isusa.
Apostol Pavao (apostolski latecomer) cijelu svoju teologiju spasenja i svoju ključnu misiju navješćivanja Evanđelja utemeljuje na pouzdanosti, odnosno činjeničnosti Isusova uskrsnuća.
Poslušajmo dio njegove polemike s onima koji su, poput židovskih Saduceja, nijekali uskrsnuće od mrtvih.
”Ali, ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih? Ako li nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.
Tad izlazi da smo i lažni svjedoci Božji jer smo svjedočili da je Bog uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako zbilja mrtvi ne uskršavaju. Ako, naime, mrtvi uistinu ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima.
Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sad! Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvijenac umrlih” (1. Korinćanima 15, 12 – 20).
U uvodu u ovu polemiku najveći teolog rane Crkve i najučinkovitiji evangelizator naroda ukazuje na provjerljivu povijesnu pouzdanost svoje poruke.
”Predao sam vam najprije ono što sam i primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo, da se ukazao Kefi, potom Dvanaestorici. Zatim se ukazao braći kojih je bilo zajedno više od pet stotina, od kojih većina još i sada živi, a neki su već pomrli. Potom se ukazao Jakovu, pa onda svim apostolima. A naposljetku, ukazao se i meni kao nedonoščetu” (3 – 8).
Eh, tu mi koji Evanđelja čitamo bez predrasuda nailazimo na problem Pavlove apostolske (i muške) ekskluzivnosti. Činjenica je, naime, da se uskrsli Krist nije najprije ukazao ”Kefi (Petru) … Dvanaestorici … apostolima” nego nekim ovdje neopravdano i nasuprot povijesno posvjedočenoj istini, ignoriranim ženama.
Sva četiri Evanđelja nedvojbeno svjedoče da se uskrsli Isus najprije ukazao hrabrim ženama koje su tog nedjeljnog jutra prve došle na njegov grob. Važnost prvenstva njihova susreta je još značajnija u svjetlu činjenice da Isus upravo te žene šalje da navijeste razočaranim i preplašenim apostolskim ”dezerterima” da je On živ.
Nasuprot židovskoj i grčko-rimskoj kulturi u kojoj se samo društveno priznate muškarce smatralo vjerodostojnim svjedocima, uskrsli Isus bira žene kao vjerodostojne svjedokinje i prve navjestiteljice najznačajnijeg događaja u središtu najzgusnutije povijesti.
Ta neočekivana novost je najbolji pokazatelj da susreti s uskrslim Isusom nisu tek neka projekcija želja njegovih učenika nego da se radi o stvarnim objektivnim iskustvima bez kojih je vjera u Uskrsloga nezamisliva.
Veliki britanski teolog C. H. Dodd je tvrdio da je Ivanovo Evanđelje autentično jer nitko ne bi izmislio podatak da se Isus prvo ukazao jednoj ženi kao što je Marija Magdalena.
Zaključimo stoga ne s Petrom (ni apokrifnim niti autentičnim Kefom) niti s apostolom uskrsne vjere Pavlom nego upravo s izabranom prvom svjedokinjom i prvom sugovornicom uskrsloga Isusa (Ivan 20):
”U prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama, dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba (. . .)
Marija je ostala vani do groba i plakala. Tako, dok je plakala, nadvirila se nad grob te vidje dva anđela gdje sjede u bijelim haljinama na mjestu na kojem je ležalo tijelo Isusovo: jedan do glave, drugi do nogu.
Oni joj reknu:
– Ženo, zašto plačeš?
– Uzeše moga Gospodina – odgovori im – i ne znam kamo ga staviše.
To izreče, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji. Ali nije znala da je Isus.
Isus joj rekne:
– Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?
– Gospodine – odgovori mu ona misleći da je vrtlar – ako si ga ti odnio, reci mi kamo si ga stavio da idem po nj.
– Marijo – reče joj Isus.
– Rabbuni! (to znači: Učitelju!) odgovori ona hebrejski i okrenu se k njemu.
Isus joj reče:
– Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzašao k Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: ‘Ulazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.’
Marija iz Magdale ode i javi učenicima da je vidjela Gospodina i da joj je to rekao.”
Sretan i blagoslovljen Uskrs svima ove i sljedeće nedjelje!
autograf.hr
