Papa Franjo, ‘katolički pristup teologiji oslobođenja’ i društvena globalna pravda
Teologija oslobođenja proizlazi iz dubokog angažmana za pravdu i oslobođenje najsiromašnijih članova društva. Njezin cilj nije samo teoretska refleksija, već je usmjerena na praktičnu primjenu kršćanskih vrijednosti kako bi se promijenile društvene strukture koje potiču nejednakost
„Evanđelje Isusa Krista je poruka slobode i snaga oslobođenja. Ta temeljna istina posljednjih je godina bila predmetom razmišljanja teologa; oni su joj posvetili osobitu pažnju, i to po sebi budi velike nade.“ (Iz uvoda „Upute o nekim aspektima teologije oslobođenja“)
U nizu neprimjerenih i neutemeljenih kritika upućenih papi Franji, ističu se tvrdnje koje ga optužuju za opsesiju teologijom oslobođenja, a čak ga povezuju i s marksizmom. Publicist i teolog Ivica Šola je svojedobno u jednim hrvatskim dnevnim novinama ogorčeno i oštro kritizirao papu Franju tvrdeći da je on proizašao iz konteksta teologije oslobođenja. Prema Šoli, papa Franjo se izravno svrstava među neomarksiste i ljevicu: „Bergoglio i njegovi najbliži suradnici pokazali su se kao plagijatori sekularne ljevice, čije su idealne druge samo pokrstili i udomili.“ Ova Šolina „raščlamba“ izazvala je zbunjenost kod mnogih zbog nepoznavanja činjenica i stvarnog stanja glede teologije oslobođenja u Katoličkoj crkvi.
Papa Franjo i teologija naroda
Papa Franjo nije bio dio nadolazeće plime teologije oslobođenja koja je vladala u Južnoj Americi. Iako je rođen 1936. godine i kao pripadnik redovničkog reda poznatog po zauzimanju za socijalnu pravdu nikada se nije pridružio svojim kolegama latinoameričkim isusovcima, koji su podržavali teologiju oslobođenja i upozoravao ih je da se klone političkih konotacija. Umjesto toga, njegova pažnja bila je usmjerena prema društvenoj svijesti i konceptu tzv. „teologije naroda“, pokreta koji je bio donekle sličan teologiji oslobođenja, ali jedinstven samo za Argentinu. Taj pristup nije se oslanjao na sociološke analize i marksističku literaturu, već je naglasak stavljen na podršku siromašnima.
Papa Franjo nije izravni zastupnik neke od inačica teologije oslobođenja, ali očito je da nastoji biti teolog oslobađanja, razvijajući teologiju narodnih pokreta i društvenih promjena sposobnu suprotstaviti se sustavima poput neoliberalizma, neokolonijalizma i kapitalističke globalizacije. Tri su dimenzije uvijek bile ključne za pristup Jorge Maria Bergoglia. Uvijek je držao odmak od bilo kakve teologije, koja bi stavila političke i društvene promjene u središte života isusovaca, umanjila vrijednost tradicije ili prenaglasila ideološke elemente koji potječu izvana. Međutim, jasno je poručio u apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium“ („Radost Evanđelja“):
„Istinska vjera – koja nije nikada lagodna i individualistička – uvijek podrazumijeva duboku želju za promjenom svijeta, prenošenjem vrednota, da iza sebe ostavimo bolji svijet nego što smo ga našli.“
Teologija oslobođenja ima svoje korijene u „prvenstvenom opredjeljenju za siromahe” i „utemeljena je na dubokoj duhovnosti“, kako je napisao kardinal Gerhard Müller, bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere (2012. – 2017.), u svojoj knjizi „Siromaštvo – Izazov za vjeru“, objavljenoj i na hrvatskom jeziku. Ta teologija predstavlja prekretnicu u nastojanjima da Crkva usvoji opredjeljenje za siromašne kao strateško, a ne samo kao taktičko pitanje. Crkveno učiteljstvo nikada nije dovelo u pitanje cilj, koji je teologija oslobođenja postavljala, a vrlo opravdane oštre kritike su se odnosile na metodologiju i neka neprihvatljiva ideološka skretanja s marksističkom podlogom, koju autor autentične teologije oslobođenja, peruanski dominikanac Gustavo Gutiérrez, nije nikad izricao ni podržavao. U svojoj knjizi „Teologija oslobođenja – povijest, politika, spasenje“, prevedenoj i na hrvatski (1989.), Gutiérrez vrlo jasno objašnjava suštinu teologije oslobođenja:
„Nije riječ o razradi neke ideologije kojom bi se opravdala zauzeta stajališta, niti o grozničavom traženju sigurnosti pred temeljnim pitanjima koja se nameću vjeri, niti o stvaranju teologije iz koje bi se ‘izvodila’ određena politika. Treba se jednostavno izložiti sudu Riječi Gospodinove, razmišljati o svojoj vjeri, činiti autentičnijom svoju ljubav, opravdati svoju nadu, zalagati se na način koji želi biti radikalan, cjelovit i djelotvoran. Radi se o ponovnom razmatranju velikih tema kršćanskog života usred temeljnih promjena obzora u kojima danas živimo i novih problema koje te promjene donose. To je cilj onoga što se naziva ‘teologijom oslobođenja’.”
Teologija oslobođenja proizlazi iz dubokog angažmana za pravdu i oslobođenje najsiromašnijih članova društva. Njezin cilj nije samo teoretska refleksija, već je usmjerena na praktičnu primjenu kršćanskih vrijednosti kako bi se promijenile društvene strukture koje potiču nejednakost:
„Prava uloga teologije nije stvaranje ideologija koje bi opravdavale već prethodno usvojene društvene i političke stavove, već naprotiv, omogućiti vjernicima da se suoče s Riječju Gospodnjom. Teologija stoga ne bi trebala zanemariti svoju kritičku funkciju unutar vjere u odnosu na svaki povijesni događaj“.
Obrazlagao je Gutiérrez. Taj pristup teži unaprijeđivanju humanosti, solidarnosti i jednakosti među svim ljudima, te potiče kako pojedince tako i Crkvu da se suoče s izazovima današnjeg društva kako bi postigli potpuno oslobađanje. Gutiérrez nigdje ne svodi Evanđelje na puku zemaljsku poruku.
“Teologija oslobođenja nije samo pravovremena već je korisna i nužna”
Kardinal Gerhard Ludwig Müller, dugogodišnji Gutiérrezov prijatelj, ističe u svojoj knjizi: „Teologija oslobođenja nije – kako se često površno i krivo prikazuje – nešto revolucionarno što se ostvaruje nasiljem.“ Naprotiv, on smatra da „teologija oslobođenja, ako se ispravno shvaća u svom polazištu, zapravo predstavlja najbolji odgovor u praksi i teoriji na marksističku kritiku religije.” Müllerova knjiga, koja uključuje i uvodne riječi pape Franje, opisuje teologiju oslobođenja kao jedan od „najznačajnijih pravaca katoličke teologije 20. stoljeća“, koji je pomogao Crkvi da premosti podjelu između „zemaljske sreće i nadzemaljskog spasenja“.
Izazov teologije oslobođenja leži u razumijevanju Isusa kao utjelovljenog Boga, te u postavljanju pitanja kako Crkva može više nalikovati Isusu i utjeloviti se u svijetu. Međutim, još uvijek postoje mnogi koji načelno ne prihvaćaju teologiju oslobođenja. Žestoko, i često nasilno protivljenje teologiji oslobođenja proizlazi iz neugodnih istina koje ovaj biblijski pristup otkriva. Mnogi, poput noja, guraju glavu u pijesak ne želeći vidjeti stvarnost koja bi za vjernika trebala biti neprihvatljiva. Teologija oslobođenja predstavlja „opasnost” za liberalne i uglavnom neoliberalne ekonomije. „Opasnost” za sustav leži u činjenici da se oslanja na učenje Riječi Božje, te na poziv na drugačiju „ekonomiju” u kojoj je Božji stol za život bio jedan i nepodijeljen. Temelje tog pristupa postavile su papinske enciklike kao što su „Mater et Magistra” i „Pacem in Terris” pape Ivana XXIII., te „Populorum Progressio” pape Pavla VI., koje se ne usredotočuju samo na socioekonomska prava radnika, već i na prava siromašnih nacija u odnosu na bogate. Taj pristup podržavaju kasnije enciklike pape Ivan Pavla II., Benedikta XVI. i Franje.
„Teologija oslobođenja nije samo pravovremena već je korisna i nužna. Treba je promatrati kao nov korak, usko povezan s prethodnima … u bogatoj baštini društvenog nauka Crkve kako su izneseni u dokumentima od „Rerum novarum“ do „Laborem excernces“,
napisao je papa Ivan Pavao II. u pismu brazilskim biskupima 1986. naglašavajući da se „budno pazi da se u Brazilu i Latinskoj Americi razvije ispravna i potrebna teologija oslobođenja.“ U tom pismu, papa Ivan Pavao II. istaknuo je potrebu za stvaranjem „prostora i uvjeta kako bi se … razvila teološka refleksija koja će u potpunosti slijediti stalna naučavanja Crkve o društvenim pitanjima.” Također je naglasio potrebu za razvojem učinkovite prakse promicanja socijalne pravde, jednakosti, zaštite ljudskih prava te izgradnje ljudskog društva temeljenog na bratstvu, suglasju, istini i milosrđu. Dodao je da je moguće prevladati neizbježne posljedice sustava poput neobuzdanog kapitalizma, kolektivizma ili kapitalizma države, koji nisu sposobni osigurati oslobođenje koje je donio Krist.
Kongregacija za nauk vjere je 1984. godine, pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera, objavila dokument pod nazivom „Uputa o nekim aspektima teologije oslobođenja“, kao odgovor na različite interpretacije i kritike teologije oslobođenja koje su se pojavile kod nekih autora. Važno je napomenuti da u tom dokumentu nije osuđena temeljna namjera teologije oslobođenja, a to je promicanje opcije za siromašne. Naprotiv u dokumentu se uz napomenu „sve ispitajte, dobro zadržite“ navodi:
„Ne može se više tolerirati sablazan nebesima vapijućih nejednakosti (!) između bogatih i siromašnih, bilo da se radi o nejednakostima među bogatim i siromašnim zemljama ili unutar iste države među različitim društvenim slojevima.”
Međutim, s druge strane Kongregacija jasno ukazuje da se ne smije izgubiti pogled na nadnaravno, te da je nedopustiv mitološki pristup procesima oslobođenja i revolucije. Naglašava se da Crkva siromašnih ne smije postati „klasna Crkva“. Primjedbe koje donosi „Uputa“ imaju zapravo preventivni karakter i nije cilj osuđivati Gustava Gutiệrreza. Naprotiv, ističe se potreba za jasnim razlikovanjem između teološke refleksije i ideoloških interpretacija, kako bi se osiguralo da teologija oslobođenja ostane vjerna kršćanskim vrijednostima:
„Težnja za oslobođenjem, kako i sam izraz govori, preuzima osnovnu temu Staroga i Novoga zavjeta. Stoga je sam izraz „teologija oslobođenja“, promatran u sebi, u potpunosti opravdan: on označava teološko razmišljanje usredotočeno na biblijsku temu oslobođenja i slobode.“
Kasnije je, zahvaljujući kardinalu Mülleru, obustavljen postupak protiv Gustava Gutiệrreza. Kardinal Joseph Ratzinger je u razgovoru s Peterom Seewaldom rekao je da ga je peruanski dominikanac poslušao, te da je „dalje razvijao svoj rad u smjeru prikladnog oblika teologije oslobođenja koji stvarno ima budućnost”. Zapravo, pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. nikada nisu osudili teologiju oslobođenja kao takvu, već samo one njezine inačice i iskrivljenja, koje su u svoju srž postavljale marksističku raščlambu. Papa Benedikt XVI. je još kao kardinal cijenio ozbiljnost i važan doprinos teologije oslobođenja za katoličku vjeru u svojoj knjizi „Načela katoličke teologije. Gradbeni temelji fundamentalne teologije“ (1987.):
„Napredak Crkve ne može se sastojati od zakašnjelog prihvaćanja suvremenog svijeta – teologija Latinske Amerike nam je to učinila previše jasnim i time pokazala ispravnost svog vapaja za oslobođenjem.”
A kardinal Müller je napisao:
„Kako god uzmemo, teologija Gustava Gutiérreza je pravovjerna, ortodoksna .., i ona nas uči kršćanskom djelovanju … Ona želi samo naznačiti novi način na koji kršćani trebaju surađivati u Božjoj praksi koja mijenja svijet“.
U intervjuu, koji je dao časopisu „Inside in Vatican“, je rekao:
„I komunizam i neoliberalni kapitalizam niječu transcendentnu dimenziju ljudskog postojanja, ograničavajući svoje djelovanje na materijalnu sferu ljudskog života. Kapitalizam i komunizam su dvije strane istog novčića. Naprotiv, istinska teologija oslobođenja oslanja se na Bibliju, crkvene oce i učenje Drugog vatikanskog koncila kako bi izgradila Božje kraljevstvo … Teologija oslobođenja nije ograničena samo na Treći svijet.“
Opredjeljenje za siromašne nije samo karitativni pojam, već i ključni faktor ostvarenja socijalne pravde
Crkva je jasno pozvana mijenjati društvenu svijest i poticati osjetljivost prema problemu siromaštva. Ona treba predstaviti opredjeljenje za siromašne kao kriterij evanđeoskog stila života, ali i kao kriterij političkog opredjeljenja kršćana. No, to ne znači da se Crkva treba direktno uključiti u borbu za vlast. Opredjeljenje za siromašne nije samo karitativni pojam, već i ključni faktor ostvarenja socijalne pravde. U modernom društvu, uključujući tu i hrvatsko društvo, Crkva nije samo, ili prvenstveno, usmjerena na borbu za pomoć najpotrebnijima (karitas), već i na borbu za ostvarenje solidarnosti i pravednosti.
Socijalni nauk Crkve i teologija oslobođenja, iako različiti u svojim pristupima, ipak dijele duboku nespojivost između prioriteta kapitalističke ekonomije i imperativa kršćanskog evanđelja. Može se primijetiti da ta dva pristupa ističu istu poruku, svaka na svoj način i u svom kontekstu. Jedna od ključnih točaka povezanosti između teologije oslobođenja i Socijalnog nauka Crkve tiče se pitanja prava na privatno vlasništvo u usporedbi s općim dobrom. Thomas Merton ističe „kratkovidnu i iskrivljenu sliku ljubavi prema bližnjemu“, koja se iskazuje samo kroz simbolička djela milosrđa. Takva vrsta ljubavi često ne donosi stvarnu promjenu u pomoći siromašnima, već implicitno opravdava društvenu nepravdu i doprinosi održavanju postojeće situacije. Stoga, ljudi i dalje ostaju siromašni. Ključno je da Crkva aktivno sudjeluje u promicanju socijalne pravde, solidarnosti i ostvarenju općeg dobra, te da se bori protiv strukturalnih nepravdi i nejednakosti u društvu. To zahtijeva promjenu svijesti, promoviranje pravednih ekonomskih sustava i zalaganje za jednakost i dostojanstvo svih ljudi.
Teologija oslobođenja pokazuje moć vjere kad iskreno i hrabro govori o onome što se događa u društvu.
„Autentična teologija oslobođenja i katolički socijalni nauk nužni su za služenje Crkve svijetu. … Teologija se oslobođenja ne poziva na novu objavu. Ona želi samo naznačiti novi način na koji kršćani trebaju surađivati u Božjoj praksi koja mijenja svijet“, poručuje papa Ivan Pavao II.
Zadaća Crkve danas obuhvaća suživot u suvremenom društvu, ali istovremeno stavlja naglasak na čovjekov konačni cilj – Trojedini Bog, Bog ljubavi koji je stvorio čovjeka.
„Ako zaboravimo krajnji cilj, ne možemo ništa tvrditi u prilog ljudskom dostojanstvu, jer o jednakosti među ljudima možemo govoriti samo ako se pozivamo na Boga”,
naglasio je kardinal Müller prilikom promocije svoje knjige 2014. u Rimu i poručio:
„Teologija oslobođenja neće umrijeti sve dok postoje muškarci i žene, koji potaknuti Božjim oslobađajućim djelovanjem teže – mjerom svoje vjere i porivom svog društvenog djelovanja – za solidarnošću sa svojim bližnjima koji pate, svojim susjedima čije dostojanstvo je bačeno u otpad”.
Kada je duhovni život zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za druge
Crkva ima važnu ulogu u društvu jer donosi svjetlo vjere, nadu i ljubav među ljude. Priznaje da je čovjek stvoren na Božju sliku i da posjeduje dostojanstvo koje proizlazi iz njegove pripadnosti Bogu. Glavna svrha Crkve je pomoći ljudima da otkriju svoj poziv i smisao života u zajedništvu s Bogom. Suživot u suvremenom društvu za Crkvu znači aktivno sudjelovanje u životu društva, dijalog s kulturama te promicanje vrijednosti ljudskog dostojanstva, solidarnosti, pravde i mira. Crkva poziva ljude da žive u skladu s evanđeoskim načelima ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.
Papa Franjo naglašava da je kršćanska vjera aktivna vjera. Vjernik, nikad umoran od činjenja dobra, u kršćanskoj vjeri pronalazi izvor i kompas za aktivni društveni i politički život:
„Istinska vjera – koja nikada nije lagodna ili potpuno osobna – uvijek podrazumijeva duboku želju za promjenom svijeta, prenošenjem vrednota, da iza sebe ostavimo donekle bolji svijet nego što smo ga našli.“
Unutar suvremenog društva, Crkva nastoji pružiti duhovno vodstvo, sakramente, molitvu i moralno poučavanje kako bi ljudi imali priliku susresti se s Bogom i rasti u vjeri. Istovremeno, Crkva također promiče vrijednost zajedništva među vjernicima i izgrađuje mreže solidarnosti i brige za druge. Vjernici su pozvani na osobni odnos s Bogom, življenju evanđeoskih vrijednosti i slijeđenje putova svetosti. Uzimajući u obzir konačni cilj, Crkva potiče ljude da grade mostove između svojih života u svijetu i vječne dimenzije vjere. Na taj način, Crkva istovremeno promiče suživot u suvremenom društvu i čovjekovu potragu za Bogom, potičući ljude da žive u skladu s evanđeoskim vrijednostima i istinskom ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Teologija oslobođenja ima značajnu ulogu u suočavanju s društvenim izazovima, izgradnji pravednijeg društva i pružanju nade siromašnima i marginaliziranima.
Zaključno: „Čitajući Sveto pismo, jasno se vidi da se poruka evanđelja ne sastoji samo u osobnom odnosu s Bogom. … Kada je duhovni život zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za druge, nema mjesta za siromašne“ (papa Franjo „Radost Evanđelja“).
Krešimir Cerovac, polis.ba
