Građanima treba ta sigurnost
U ime vladavine prava…
U deželi lele ne postoji pravda / samo krivda mori samo krivda / što se ne ispravlja; parazitstvo jado, parazitstvo / od koga boli glava (Branimir Johnny Štulić)
Vladavina prava i/ili vladavina zakona je pravni i politički koncept, oblik društvenog uređenja prema kojemu bi se svi dijelovi društva, a prije svih predstavnici vlasti, u svome postupanju morali (ruko)voditi isključivo zakonima i običajima.
Ograničena vlast
Pritom, vladavina prava ne podrazumijeva vladavinu pravnika, tužilaca, branilaca, sudova… kao što sekularna država nije, kako se to često namjerno pogrešno tumači, obezbožena država, država u kojoj nema mjesta ni religioznim ljudima, ni vjernicima, ni Bogu…
Pojmovi „vladavina prava“ i „pravna država“ suštinski izražavaju istu političko-filozofsku ideju o tome da moć države, kao najvažnija u pojedinom društvu, mora biti ograničena. Oba ova pojma obuhvataju ograničenje državne arbitrarnosti putem pravnog poretka i njegove zakonite primjene.
Drugim riječima, ideja vladavine prava svodi se na zahtjev za prâvom ograničenom i odgovornom političkom vlašću čije djelovanje za svrhu i cilj ima ostvarivanje i zaštitu najšireg korpusa ljudskih prava i sloboda. To je “metapravna ideja o valjanom pravnom poretku koji podrobnim i postojanim pravnim ograničenjima državne vlasti, odgovarajućim osobenostima zakona i pouzdanim institucionalnim jemstvima najvećma obezbjeđuje ljudsku sigurnost i slobodu.”
U vladavini prava pravom se regulira pitanje “drugih” ili, kako je to kod nas u Ustavu pežorativno regulirano “ostalih” (čak su i u omraženom režimu postojali narodi i narodnosti) sa svim njihovim različitostima kao – oprostite mi na slobodi, nepromišljenosti i blasfemiji – jednakih!
Pravo je tekovina koja premošćuje razlike jer se pravom i pravima svi partikulariteti pomjeraju u drugi hijerarhijski plan. Odnosno, ovoliko insistiranje na različitostima i njihovo isticanje u prvi plan, ustvari, samo ukazuje na, s jedne strane, iznimno nizak stupanj prava, a, s druge, na namjerno zadržavanje takvog stanja i ovakve situacije zato što svaka promjena u smislu poboljšanja prava vodi ka poistovjećivanju, ka shvatanju i prihvatanju drugog sa svim njegovim različitostima kao ravnoga sebi, boljem razumijevanju i, konačno, ka odlasku na smetljište historije svih onih koji su sistem u kojemu su razlike jedina vrijednost i vrlina.
Uz pojam prava te vrijednosti i vrline, uglavnom se koristi i pojam “univerzalnosti” kojim se tim temeljnim prirodnim, ljudskim osobitostima daje viša dimenzija, božanske zajamčenosti i neporecivosti. Trenutna situacija insistiranja na tipično i bazičnim ljudskim izumima, konstrukcijama uma: podlosti, pohoti, proždrljivosti, gramzivosti… koje su odavno prešle granice zdravog razuma ukazuje ne samo na potpunu obezboženost ljudi koji insistiraju na božanskom autoritetu vlastite vlasti i istovrsnom legitimitetu istupanja u ime svih i zastupanja interesa svojih sljedbenika (nipošto općih i nipošto većine), nego i o definitivnom potiskivanju prava, svih naših prava u drugorazrednost, trećerazrednost, u besmislenost i nezainteresiranost.
Teoretski, Bosna i Hercegovina je pravna, demokratska država „koja funkcionira po slovu zakona“, ali samo utoliko što se u Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, poznatijem kao Ustav BiH, koji nikada nije prošao parlamentarnu proceduru, u izvornom, engleskom tekstu, upotrebljava pojam “rule of law” (vladavina zakona). Praktično, pravni poredak i praksa državnih organa u pogledu zaštite osnovnih principa vladavine prava sadrži toliko ozbiljnih nedostataka da Bosna i Hercegovina još zadugo neće biti „pravna država“ u pravom smislu te riječi.
Pravna država mora svojim građanima jamčiti pravnu sigurnost. Pravna sigurnost postoji kad su pred zakonima i pravom svi jednaki, i ona može postojati samo tamo gdje se njena sveukupna djelatnost može predvidjeti, odnosno, gdje svaki građanin može znati šta državne vlasti mogu i smiju učiniti, te znati šta je propisano, dopušteno ili zabranjeno. Pravna sigurnost znači i to da se svaki građanin može pouzdati u značenje i predvidivost važećih pravnih propisa, kao i u prava i obaveze koji proizlaze iz tih propisa, a građaninu mora biti omogućeno da od sudova i upravnih organa očekuje identična rješenja za identične sporove i probleme.
Potpuno je besmisleno, čak apsurdno, govoriti o demokratiji, državi, politici, reformama, pa i tako maglovitim i složenim pojmovima kakav je “europske vrijednosti”, ukoliko ne postoji instrument koji će osigurati, vjerujem, jedno od temeljnih i krunskih ljudskih prava – pravo na pravdu.
Strma staza
Pravo i pravda nikada i nigdje nisu bili sinonimi, ali dok se u jednom društvu, naročito ovom našem, ne uspostavi vladavina (ljudskih, prirodnih) prava, prava koja ljudima pripadaju temeljem toga što su ljudska bića (pa i pravo na pravedno suđenje kad se čovjek odrekne svoje ljudskosti), ne može se očekivati da bilo šta krene strmom stazom napretka i boljitka.
Znam ja da takvo nešto – da sva pravna pravila koja su donesena i koja su na snazi imaju podjednako djelovanje na sve građane – može postojati i postoji samo u mašti i na papiru, jer se radi o idealnoj državi kakva ne postoji ni u historiji ni u praktičnom životu. Ali isto tako znam da je vladavina prava apsolutna nužnost jer je to jedini instrument za poništavanje sistema i u(ne)ređenja zasnovanog na razlikama i u kojemu su te razlike jedina kriterijalna prednost. Kao što znam da sintagma “vladavina prava” obuhvata i stanje samo formalno razvijenog pravnog sistema koji se zasniva na nepoštivanju ljudskih prava ili na rasnoj, spolnoj ili vjerskoj segregaciji, naprimjer Hitlerova Njemačka ili Staljinov Sovjetski savez ili Trampova Amerika… sve odreda razvijeni pravni sistemi koji su, nažalost, potpuno u službi zločinačke ideologije. Drugim riječima, ako nije vladavina prava i pravna država, onda je neki oblik nekontrolirane moći.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
