Fahrudin Vojić: Posao za sinove, a država za rođake

Dok pola miliona građana Bosne i Hercegovine čeka priliku za posao, mamini sinovi, rođaci i kumovi zauzimaju značajnija mjesta u državnim institucijama. Ne srameći se onih koji godinama čekaju na radno mjesto, niti socijalno ugroženih, bespomoćnih i siročadi, navedena elita gazi sve pred sobom ne pazeći na moral, vjeru i obraz

(Piše: Fahrudin Vojić – novovrijeme.ba)

Ljudi bez stida i morala, usta punih vjere, tradicije i nacije, odavno su izgubili srca i prodali dušu u zamjenu za ovosvjetska dobra. Udaraju na one koji se drznu da im kažu istinu u lice, spletkare i poturaju smicalice onima koji se usude boriti za istinu, pravdu i komad hljeba. Ljudi u jagnjećim kožama s vučijim srcima gledaju samo vlastiti interes i interes svojih bližnjih praveći od države privatnu svojinu. Šutjeti o takvima je velik grijeh, a govoriti o njihovom zlu i nepravdi je obaveza svakog moralnog čovjeka koji nije izgubio dušu u utrci za materijalizmom.

Zaista se iskren čovjek ne može načuditi činjenici da mnogi vide njihova zla i uprkos tome šute skrivajući istinu od svijeta, odlaze pod njihove skute i brane njihove interese gubeći tako i ovaj i onaj svijet. Koliko će još vremena biti potrebno da se probude uspavani borci za pravdu, da omekšaju srca onih koji drže poluge i mehanizme zakona, da progovore oni čija su usta puna kićenih besjeda o pokrivanju tuđih mahana? Doista, zar su neki toliko nisko pali da ljude tješe saburom i vrijednostima onih koji ne iznose tuđa zla na vidjelo? Zar javni interes i zajedničko pravo svih građana, koji se decenijama uveliko krše, mogu biti predmet privatnosti?

Ljudi koji tako misle i govore trebali bi zastati na trenutak i staviti se u situaciju onih kojima je učinjena nepravda, kako bi čuli drugu stranu i osjetili jecaje onih koji se nemaju kome žaliti jer nisu tatini sinovi, niti su nečiji rođaci. Nepravda se ruši onda kada dostigne vrhunac – stoji u jednoj mudroj izreci. Upravo zbog toga svaki pojedinac treba dobro razmisliti na čiju se stranu stavlja; stranu dobra ili stranu zla? Koliko li je samo sirovih drva izgorjelo uz suha i koliko je dobrih ljudi nastradalo samo zato što su šutjeli zarad hatara zulumćara. Duboko ogrezli u nedjelima vlastitih duša i tamnilu srčanog vida, ovi savremeni robovlasnici imaju oči, ali njima ne vide dalje od nosa. Zaslijepljeni egoizmom i pohlepom, misle samo na sebe i na svoju djecu, rođake, kumove i prijatelje. Njima sređuju poslove, namještaju tendere, daju stipendije, nude ugovore, oslobađaju ih poreza i šalju na luksuzna putovanja.

Nekad, u vrijeme komunističkog režima, vjera je bila isključena iz političkog i društvenog života uopće. Činilo se da će s padom Titove željezne zavjese nastupiti vrijeme blagostanja, pravde i sreće. Posebno su to očekivali Bošnjaci koji su u bivšoj državi bili najviše zapostavljeni i degradirani u svakom smislu. Od nove rukovodeće elite se mnogo očekivalo, možda i previše, ali na kraju nisu ostvarili ni minimum

pravde koja se podrazumijevala, s obzirom na to da se ovaj put radilo o ljudima od vjere. U novom sistemu vjera je zauzela visoko mjesto, a religiozni ljudi bili su posebno tretirani. Tako je otpočeo proces stvaranja modernog licemjerstva, koje se iz godine u godinu sve više razvijalo, jačalo i širilo. Prvi safovi su postali paradigma uspješnog načina ostvarenja materijalnih ciljeva, ljudi koji su svoje političke i druge vrste govora počinjali sa selamom postajali su mjerilo islama i model savremenog bošnjačkog lidera. Tako se iz stanja duhovne suštine prešlo na stanje forme koja je sve više postajala obilježje savremenog političara, akademika, pisca ili nekog drugog uglednika iz kulturnog i društvenog života.

Vjerom se, dakle, počelo trgovati, njena bit se počela mijenjati u puku vanjštinu, a mase su padale na slatke riječi ljudi iz prvog safa s gromoglasnim selamima koje su ispaljivali usred čaršije ili na javnim tribinama s ciljem odašiljanja slike iskrenog vjernika kojem se može vjerovati. I taman kad se čovjek ponadao da je, s padom diktatorskih arapskih režima, otpočeo proces vraćanja ka iskrenosti i duhovnom kvalitetu koji treba posjedovati jedan muslimanski lider, akademik, pisac, sportist, poslovođa, ljekar, dešava se upravo suprotno. Iz faze dvoličnjaštva prešlo se u fazu dvadesetoličnjaštva, a uvlačenje i poltronstvo je postalo glavno mjerilo uspjeha. Ko te pita šta si, gdje si i kako si završio fakultet, važno je da imaš vezu.

Uvlakač, koji slijepo i poslušno u svemu podilazi svom pretpostavljenom, postaje najuspješniji model bosanskog čovjeka. Gdje god se pojavi, kud god da ode i šta god da radi, vrata su mu širom otvorena. Takav se dočekuje s osmijehom, riječima punim hvale i poštovanja, a skroman, iskren i povučen čovjek vjernik, koji drugima želi ono što želi sebi i koji ne sudi ni po babi ni po materi, biva ponižen, degradiran, omalovažavan i ismijavan. Budala je, kažu, danas biti iskren i pošten, jer takvi uvijek izvuku deblji kraj. Eto, to je mišljenje našeg naroda, pa kako da očekuje prosperitet i napredak ako tako razmišlja? Ipak narod griješi kad kaže da je iskren čovjek budala ili, kako veli jedna druga narodna, pošten i budala su dva brata. Uvijek se isplati biti pošten, jer nepravda kad-tad dođe na naplatu. Nije džaba davno rečeno: “Radi šta hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš.”

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close