Ako se novonastala politička kriza u Federaciji riješi na način da SDA siđe sa vlasti, pred strankama „Osmorke“ je težak put. Čeka ih kriza zvana Izborni zakon i nizovi optužbi za izdaju, mnoge političke prijetnje, konstantni pritisci ambicioznih pojedinaca unutar „Osmorke“ itd.
Dvije su svari sigurne u dejtonskoj Bosni i Hercegovini: prva, da patriotsku histeriju ne slijedi predviđena katastrofa, i druga, da ta činjenica neće spriječiti novu histeriju za koji dan. Kada je Milorad Dodik 9. januara izazvao posljednju, profesionalni dušebrižnici su opleli po njemu, ali i još više po partijama skraćene „Osmorke“ koja je potpisala koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om na državnom nivou, visokom prestavniku Šmitu i svima onima koji podržavaju odlazak SDA u opoziciju. Ko biva da nisu potpisali, ne bi bilo okupljanja u Lukavici, što, naravno, nije tačno iz jednog prostog razloga. Probosanski dio BiH nema ni vojnu, ni ekonomsku niti političku moć da to spriječi.
Drugim riječima, političku igru ispitivanja granica Dodik ne igra sa Sarajevom, već sa NATO savezom u vojnom i Evropskom unijom u ekonomskom polju. Njegov eventualni poraz može se desiti ili pritiskom iz ta dva centra moći ili unutar RS-a, gdje je njegova pozicija osigurana izbornim rezultatom. Stoga je najvažniji trenutak po političke odnose unutar BiH došao izvan nje, tačnije sa teritorije Ukrajine. Dodikova politička pozicija, kao i svaka koja dolazi iz ideologije velikosrpskog projekta je ruskom invazijom na Ukrajinu oslabljena. Pored toga, ona je dugoročno uzaludna iz više razloga. I Srbija i RS se nalaze na teritoriji unutar NATO sfere uticaja, što se neće promijeniti u dogledno vrijeme. Nemogućnost da srpska politika promijeni kurs uslovljena je logikom vladajućeg etnoklerikalnog sistema, pa je vladajuća rusofilija uslovljena važnošću pravoslavlja za srpski kolektivni idenititet. Pritom na NATO putu stoji i razračunavanje s bombardanjem iz devedesetih, a i s vlastitom odgovornosti za zločine tokom sukoba nastalih prilikom raspada Jugoslavije, čiji ideološki izvor valja tražiti upravo u vladajućem nacionalizmu. Ovo posljednje je istovremeno i razlog zašto bilo koja nacionalistička srpska elita nema mogućnost povratiti poziciju regionalnog lidera bez suočavanja sa duhovima prošlosti. Slično trenutnoj SDA, niko neće s njima takvima.
Pozicija Hrvatske je dosta povoljnija. Ona je članica Evropske unije i NATO saveza, a strategiju izbjegavanja simboličkog tereta NDH vidi u priklanjanju široj evropskoj desnici. Stoga, Čovićev adut nije samo ubjedljiva pobjeda unutar glasačkog tijela bosanskohercegovačkih Hrvata koju mu je omogućio Komšić, već i jaka pozicija etničke matice. Paradoksalno, upravo ta politička snaga je i njegov najveći politički izazov. Pošto prosperitetnija Hrvatska liječi vlastitu demografsku krizu migracijom Hrvata iz BiH, odlazak hrvatskog dijela stanovništva iz BiH koje omogućava dvojno državljanstvo je brži od srpskog i bošnjačkog, čime konstitutivnost postaje najvažnija Čovićeva politička poluga, a time i važan faktor u predstojećoj krizi oko promjena Izbornog zakona. Savezništvo sa Dodikom je bilo uslovljeno pozicijom Hrvata unutar dejtonskog uređenja BiH, gdje hrvatska strana nema jednak stepen samostalnosti kao srpska sa entitetom Republika Srpska. Slično srpskom, hrvatski nacionalizam ne uspjeva savladati logiku svoje ideologije i suočiti se sa teretom odgovornosti tuđmanovske politike, što njihovu poziciju unutar Federacije BiH dovodi u stalni konflikt sa bošnjačkom stranom, sve i da ne postoji politička pojava Željka Komšića. Ovo posljednje je uspješno sklonjeno van pogleda političkim djelovanjem upravo lidera DF-a, koji daje Čoviću argument koji nije imao, argument preglasavanja hrvatskog glasačkog tijela, a time i njihove buduće marginalizacije. Pored toga, kandidovanje Marinka Čavare za prvog zamjenika predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta BiH govori i o sličnosti kriminalne strukture HDZ-a onoj u SDA i SNSD-u. Ipak, rat u Ukrajini je stavio pritisak na savezništvo HDZ-a i SNSD-a i oslabio Čovićevu poziciju, koji je sada primoran tražiti saveznike i unutar Federacije BiH.
Bosanska ideja je manje-više poražena Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je legitimisao tri naroda kao one koje konstituiraju državu BiH, dok je bošnjačka dobila svoj dio teritorije kojim je najduže vladala SDA. Nakon što su na posljednjem popisu stanovništva uložili ozbiljne napore da iskorijene ostatke ideje bosanskog identiteta, odlučili su zloupotrijebiti ideju građanske države u ulozi širenja antagonizama koji odgovaraju njihovom cilju održavanja vlasti nad vlastitom dijelom BiH, gdje se hrvatskim i srpskim separatizmom pere vlastita odgovornost za kriminal, na sličan način kojim se strahovima o bošnjačkoj dominaciji u kombinaciji sa snovima o trećem enitetu ili nezavisnosti RS-a peru odgovornosti HDZ i SNSD. Ozbiljnija promjena u ovom dijelu BiH se desila u obliku jačanja pozicije zbog sukoba u Ukrajini, ali i dolaskom novog visokog predstavnika Šmita, koji je zauzeo proaktivniju ulogu od svojeg predhodnika Incka. Šmita je dočekala kriza oko Izbornog zakona u Federaciji, protuustavne odluke Narodne skupštine Republike Srpske, posljedice Zakona o zabrani negiranja genocida njegovog prethodnika, Dodikovo nepriznavanje Šmitove legitimnosti na poziciji visokog predstavnika, ukradeni mandat Novalićeve vlade i niz presuda Evropskog suda za ljudska prava i raznih ustavnih apelacija. Time je ukrajinska kriza bila sreća u tuđoj nesreći za visokog predstavnika, jer je ojačala njegovu poziciju unutar BiH, kao što to redovno čini i Dodik, npr. posljednjim odlikovanjem Putina. Čini se i da se tragom politike koja je kreirala Vašingtonski sporazum, odlučio prvo riješiti bošnjački-hrvatski sukob, što podrazumijeva rješavanje blokade Federacije.
Nakon posljednjih Općih izbora u Bosni i Hercegovini, matematika formiranja vlasti se okrenula protiv SDA. Uspješnom koalicijom u Kantonu Sarajevo, stranke „Osmorke“ okupljene oko SDP-a na višim nivoima su pristupile sistematičnoj eliminaciji SDA i njenog satelita DF-a iz vlasti. „Naša ruka je pružena i onima koji su nas napustili, i ljevičarima, i srpskim i hrvatskim strankama…“ izjavio je Bakir Izetbegović i neposredno prije posljednjih izbora, osjećajući momentum tadašnje opozicije. Nakon što su ga Nikšić i „Osmorka“ nadigrali potpisivanjem Sporazuma o uspostavi vlasti u Bosni i Hercegovini sa HDZ-om i SNSD-om, zakukao je: „Da budem iskren, pomalo me počinje boljeti ta ruka. Ne samo da stoji u zraku, već sam dobio ćuške po toj ruci od SDP-a i lijevih stranaka.“
Postoje dvije mogućnosti da SDA ostane u vlasti. Prva je da SDP zamjeni DF u formiranju vlasti sa SDA. Ona je uslovljena HDZ-ovim ne Komšiću. Pošto su shvatili da su i kod SDP-a dobili ne, jedina mogućnost ostanka na vlasti u Federaciji spala je na eventualnu blokadu čime bi Novalićeva vlada ukrala još jedan mandat. Ovu opciju su omogućili postizborni preletači, tragikomični baraži i Šmitove izmjene Izbornog zakona kojima se trebala odblokirati FBiH. Ovo posljednje čini izvjesnijim nove postupke u pravcu deblokade Federacije koje bi eventualno nametnuo visoki predstavnik. Međutim, deblokada ne ide u prilog SDA, koja je satjerana uza zid i nespremna da prihvati političku stvarnost, kao i svoje buduće mjesto u opoziciji, zbog vlastite klijentističke strukture. Neprijatelj je postao i visoki predstavnik i ambasadori zapadnih zemalja, a svi ostali državni izdajnici. Trebalo bismo se ovdje podsjetiti da probosanski dio BiH nema mogućnost da održi postojanje Bosne i Hercegovine bez podrške Zapada i međunarodne zajednice. Ovo znači i da se širenjem antizapadne retorike Bakir Izetbegović i Željko Komšić igraju sa jedinim kartama koje su im ostale. Toliko o državničkim vizijama ove dvojice političkih šibicara.
Ako se novonastala politička kriza u Federaciji riješi na način da SDA siđe sa vlasti, pred strankama „Osmorke“ je težak put. Čeka ih kriza zvana Izborni zakon i nizovi optužbi za izdaju, mnoge političke prijetnje, konstantni pritisci ambicioznih pojedinaca unutar „Osmorke“, problemi kvalitetnog kadroviranja koje je protivno partijskoj logici i pojedinačni problemi svake od stranaka saveza. Međutim, recept je već oproban, a iz grešaka su, nadam se, barem nešto naučili. Preuzimanje institucija ne smije biti pravno ishitreno, ispitivanje postojećeg kriminala u državnim institucijama mora biti obznanjeno javnosti i krivično procesuirano, a tokom eventualnog mandata moraju biti pokrenuti konkretni i vidljivi kapitalni projekti čime bi eventualno opravdali povjerenje glasača i zaštitili se od posljedica izvjesnih budućih patriotskih histerija.
Kenan Muminagić, Prometej.ba
