-TopSLIDEIntervjuM plusPolitikaRegionSvijet

Evropska unija kao Habzburška monarhija

INTERVJU: JOŽE MENCINGER

Piše: ANICA TELESKOVIĆ – rts.rs

„Sličnosti između Jugoslavije i EU ne mogu da se ne vide i ne znam zašto mi to zameraju. EU nije mnogo demokratičnija od Jugoslavije posle 1960. godine. Što se raspada tiče ovoliko: jesam tvrdio da EU neće potrajati koliko je potrajala Habsburška imperija. I dalje mislim da sam u pravu“, kaže u razgovoru za OKO ekonomista Jože Mencinger.

Za njega kažu da je arhitekta slovenačke tranzicije. A on već godinama govori da je arhitektura Evropske unije klimava, kao i da će EU doživeti jugoslovenski scenario i raspasti se. Osim što je evroskeptik, slovenački ekonomista Jože Mencinger je po uverenju i kejnzijanac – zagovornik ekonomske teorije prema kojoj država mora da interveniše na tržištu, jer ono nije i ne može biti samoregulišuće.

Mencinger je početkom devedesetih bio deo slovenačkog političkog establišmenta. Nakon prvih višestranačkih izbora u Sloveniji 1990. postao je ministar privrede i potpredsednik vlade Slovenije i na toj poziciji se zadržao godinu dana.

Trideset godina kasnije njegov stav o otcepljenju Slovenije se promenio. Danas kaže da je Slovenija u Jugoslaviji bila uvažena republika, a sada je unižena provincija koja slepo sluša ono što joj Brisel govori.

Ovaj profesor ekonomije u penziji i nekadašnji rektor Pravnog fakulteta u Ljubljani, koji u martu ove godine puni osamdeset godina, i pre „kovid-krize”, prognozirao je da svet čeka novi talas ekonomske nestabilnosti.

Kada je prošlog proleća korona virus stigao na Balkan, profesor Mencinger samouvereno je izjavno da će ova kriza biti gora od one iz 2008. godine. Sada je očigledno da je bio u pravu, ali najbolji svetski ekonomisti tada su očekivali da će, uprkos kovidu, globalna privreda godinu završiti u plusu. Najpesimističnija tadašnja prognoza MMF-a, prema kojoj će privredni rast biti smanjen za najviše jedan odsto, ispostavila se kao preterano optimistična. Jer, devet meseci kasnije, MMF je procenio da je globalna aktivnost u 2020. godini pala 4,9 odsto, a konsultantska kuća „Mekinsi” izračunala je da je ova kriza po svojim posledicama čak 4,5 puta razornija od one iz 2008. godine.

Zato je i logično šta je bilo prvo pitanje za ekonomistu čiji stavovi se i dalje s pažnjom prate i citiraju širom bivše države, od Vardara pa do Triglava.

*Kako ste znali?

To nije bilo teško. Naime, kriza iz 2008. godine nastala je u finansijskom sistemu i bila je kriza tražnje. Sadašnja kriza je nastala van ekonomskog sistema i istovremeno je kriza tražnje i ponude. Države su zaustavile proizvodnju i usluge.

Uz to, dok u prvoj krizi nisu bili jako pogođeni mali proizvođači koji nisu bili zaduženi, u ovoj krizi su oni u najgorem položaju jer su njihovi lokali zatvoreni. Zbog toga je sadašnja kriza sličnija krizi iz 1930. godine. I još se ne zna kada će privreda oživeti. U mnogim zemljama EU ograničenja čak jačaju. Izgubljeno je razdoblje oko Božića i Nove godine u kojem se proda najviše robe.

*Samo u prvom talasu pandemije države širom sveta potrošile su više od 11.000 milijardi dolara. To su toliko velike pare da bi i Srbiji i Sloveniji trebalo više od dva veka da taj novac zarade, pri ovom nivou BDP-a. Ako privrednici i dalje traže pomoć, znači li to da je novac uludo potrošen?

Nikako. Ne mislim da je novac uludo potrošen. Mada je pitanje da li je on potrošen za prave stvari ili se mogao potrošiti za nešto drugo. Da privrednici i dalje trebaju pomoć države je očigledno. Bez nje bi ih čak mnogo više propalo.Jože MencingerJože MencingerKapitalizam će preživeti i ovu krizu. Ali, nadam se da će političari naučiti da se stanje mora promeniti ako žele da se stvari menjaju na miran način, a ne pod prisilom ulice i straha od revolucije.

*Tokom ove krize i najveći protivnici državnih intervencija smatrali su da ipak mora da se interveniše. Znači li to da su liberalni ekonomisti, kao u onoj izreci „došla maca na vratanca”, sada priznali da ste bili u pravu kada ste govorili o kraju kapitalizma?

To da privreda može bez države je glupost. No, ne mislim da će kapitalizam nestati, ali je nužno da će se bitno promeniti. Ovaj tip kapitalizma bazira se na iskorišćavanju, stvara suviše velike razlike među ljudima i među zemljama. Kriza je razlike povećala i još ih povećava. Uzmite na primer školovanje dece. Deca bogatih roditelja mogu se koliko toliko dobro školovati preko računara, a to nije slučaj sa decom siromašnih i manje obrazovanih roditelja koji verovatno čak nemaju računar ili ne znaju baratati s njim.   

*I tokom prethodnih kriza se predviđao kraj kapitalizma, pa je kapitalizam ipak preživeo?

Kapitalizam će preživeti i ovu krizu. Ali, nadam se da će političari naučiti da se stanje mora promeniti ako žele da se stvari menjaju na miran način, a ne pod prisilom ulice i straha od revolucije.

*Godinama smo slušali narativ po kome ekonomija ne može da živi kao izolovano ostrvo, kako protok robe i kapitala mora biti slobodan. Jesmo li minulog proleća videli da, ipak, sve može? 

Sve se može, pitanje je samo za kakvu cenu. Kriza je jako uticala na globalizaciju, zemlje su se protiv nje borile zatvaranjem. One se i dalje zatvaraju da bi sprečile prelazak ljudi i na taj način smanjile mogućnost prenošenja virusa. Do zatvaranja dolazi i unutar zemalja.

*Zatvaranje znači da i zemlja mora da se osloni samo na svoje resurse, što ima veliku cenu. Em mnogo košta, em povećava i globalnu nejednakost? 

U pravu ste. Da je zatvaranje privrede štetno ukazuje već stara Rikardova teorija relativnih komparativnih prednosti iz 18. veka, prema kojoj razmena dobara i usluga koristi svima koji trguju nezavisno od stepena njihove razvijenosti.Samoupravljanje nije bio loš sistem iako je propao zajedno s Jugoslavijom. Da se ne radi o lošem sistemu, uporedite samo nastalo bogatstvo i javno i privatno u Jugoslaviji, od 1960. do 1990. godine s bogatstvom stvorenim od 1990. do 2020. godine u nekadašnjim republikama.

*Nije li sve to što govorite dokaz da su liberali u pravu i da još nismo izmislili bolji sistem od kapitalizma?

Nije, liberali nisu u pravu. Stvarno je teško izmisliti sistem koji je bolji od kapitalizma, ali sadašnji kapitalizam jako se razlikuje od kapitalizma koji je imala Evropa posle Drugog svetskog rata. On je nazivan i socijalno-tržišna privreda, i u  više aspekata, kao što su zaštita radnika i njihov udeo u upravljanju, on nije bio daleko od samoupravne socijalističke privrede. Samoupravljanje nije bio loš sistem, iako je propao zajedno s Jugoslavijom. Da su ga izmislili u drugoj zemlji, Češkoj na primer, mogao je biti i bolji. Da se ne radi o lošem sistemu, vidi se ako samo uporedite nastalo bogatstvo, i javno i privatno, u Jugoslaviji od 1960. do 1990. godine s bogatstvom stvorenim od 1990. do 2020. godine u nekadašnjim republikama.

*O Titovoj vladavini se nikada niste pozitivno izjašnjavali, dok o Jugoslaviji jeste. Ako je Jugoslavija bila bolja država zašto i „bravar nije bio bolji”?

Tito je do 1980. godine bio Jugoslavija. Kada je pre 40 godina umro, kriza u Jugoslaviji je počela delom i zbog toga što je umro i Kardelj, koji je uvek „znao” šta treba napraviti. Nakon deset godina pokušaja da se kriza reši, Jugoslavija je propala. Ante Marković je bio u ono vreme jedini Jugosloven i jedini političar koji se trudio da Jugoslavija opstane.

*Kako će se ova kriza završiti?

Na to pitanje ne znam odgovor. Izgleda da će zdravstvena kriza zahvaljujući vakcini da se završi možda do sredine 2021. godine. Ekonomski i socijalni efekti će potrajati. Sigurno je da će 2020. biti godina koju će čovečanstvo pamtiti decenijama.  

*Svetska banka očekuje da zbog kovid-krize ove godine dodatnih 115 miliona stanovnika sklizne ispod granice siromaštva?

Možda je procena čak optimistična. A sigurno nije pesimistična.

*Alarmantno je upozorenje Svetske banke prema kome je globalni dug prvi put premašio globalnu proizvodnju. Koliko je opasno to što se sve lakše zadužujemo i kao države i kao pojedinci?

Globalni dug nije problem, jer dug istovremeno znači i potraživanje. Svota dugova i potraživanja u svetu je nužno jednaka nuli. Zaduživanje je problem pojedinca, malo manji problem država, pogotovo onih koji imaju svoj novac i koje se ne zadužuju u drugim zemljama. Dobar primer je Japan koji je sa 130 odsto na samom vrhu odnosa između duga i BDP-a, pa to svet ne brine mnogo. Jer i dužnici i poverioci su Japanci. Zaduživanje nije ništa drugo nego preraspodela: kada se povećava – dobijaju dužnici; kada se smanjuje – dobijaju poverioci.

*I sami ste ranije govorili da je za vašeg oca dug bio sramota, da su se vaše generacije zaduživale za stan ili auto, a moja generacija se danas olako zadužuje i za hranu i garderobu. Kuda će nas to odvesti?

Gledanje na zaduživanje se menja, kao što ste rekli. Moji roditelji se nikad nisu zadužili, i sam ne kupujem ništa na kredit, auto menjam svakih deset godina i platim ga u gotovom. Ali, žalosna je istina da se ljudi moraju zaduživati za hranu i garderobu.

*Ali, zar nije slično i sa državama koje su u odnosu na krizu iz 2008. godine sada više dužne, ali su pare i dalje jeftine. Kako objašnjavate taj paradoks? Evo, i Španija i Portugalija čak emituju desetogodišnje dužničke papire uz negativnu kamatu. Italija, koja takođe ima problem sa budžetom, zadužuje se po istorijski niskim kamatama. 

Para je očigledno mnogo. Pasivne kamate su za banke negativne, a za ostale blizu nule. Zbog toga banke pokušavaju da zarade na drugim uslugama, otpuštaju zaposlene i zatvaraju poslovne jedinice. I bankarstvo je očigledno ušlo u fazu krčenja.

*Šta to znači?

To znači da bankarstvo očekuje sudbina kroz koju su prošli poljoprivreda i industrija. Dakle, smanjenje udela u društvenom proizvodu. U porastu će sve više biti usluge zdravstva, školstva i informatike.Žalosno je da se EU bazira na strahu od neizvesnosti. Strah od raspada je njeno najjače vezivo

*Srbija ovu krizu, makroekonomski gledano, dočekuje u boljoj poziciji nego prethodnu. Ali je, recimo, javni dug uoči prethodne krize bio ispod 30 odsto, a sada je ispod 60 odsto. Ovde ima privrednika, poput Andreja Jovanovića iz „Mojih brendova”, koji smatraju da država treba još da se zaduži. Treba li naša vlast da ga posluša?

Mogla bi ga poslušati. Javni dug od 60 odsto je nekakva granica zaduženosti. Imaju ga i veoma uspešne evropske zemlje. Ali javni dug manje uspešnih zemalja, na primer Italije, premašuje 100 odsto.

*Ali, onda će profesor Pavle Petrović, predsednik Fiskalnog saveta, reći kako je servisiranje srpskog duga dvostruko skuplje i kako je naših 60 odsto jednako nivou duga od 120 odsto u razvijenim zemljama?

Sa Pavlom Petrovićem, koga dobro znam, mogu se složiti pod jednim uslovom. Verovatno su kamate na zaduživanje Srbije mnogo veće od kamata na zaduživanje drugih zemalja. Ali, valja uzeti u obzir i njegovu funkciju predsednika Fiskalnog saveta koja traži malo preterivanja u procenama opasnosti. 

*Očekuje se i da će pad naše ekonomske aktivnosti biti najmanji u regionu. Da li je to razlog za slavlje? 

To su dobre vesti. Možda i posledica relativne zatvorenosti, odnosno manje zavisnosti od izvoza.

*Srbija je i tokom prethodne krize 2009. godine sa padom od 2,7 odsto bila među najboljima u regionu, ali nam je ipak trebalo najduže, tačnije 10 godina, da se vratimo na nivo BDP-a pre krize. Kako da to izbegnemo?

To isto se desilo i u Sloveniji. Ekonomska politika države i slovenačke centralne banke je jednostavno bila pogrešna. Dugotrajnost oporavka može se sprečiti dobrom ekonomskom politikom.

Ne verujem da me je Aleksandar Vučić slušao kad sam mu posle 2012. godine savetovao da uspori malo s reformama. Mnogi traže reforme da bi bili reformatori, a ne zato što znaju zašto su neophodne i još manje kakvi će biti rezultati.

*A vi, recimo mislite da političari i u Srbiji i u Sloveniji zloupotrebljavaju korona krizu?

U tome sam barem za Sloveniju siguran. Janez Janša se kod nas bavi politikom, a ne krizom. Krizu koristi za jačanje svoje vlasti. S obzirom na to da razgovaramo krajem decembra, nadam se da će njegova vlada pasti pre nego što objavite ovaj razgovor. Ukoliko Janša ostane na vlasti, Slovenija će postati slična Mađarskoj. Gledano izdaleka, ni u Srbiji nije mnogo bolje.

*Aleksandru Vučiću ste posle 2012. godine, recimo, poručili da uspori malo s reformama, jer primenjuje šok terapiju. Mnogi u Srbiji bi danas rekli da vas je poslušao i da su reforme stale

Ne verujem da me je slušao. Sam inače verujem da je sve moguće postići na miran i staložen način, a ne šok terapijama. Upravo zbog šok terapija se reforme nakon nekoliko godina zaustavljaju. Slovenija je poznata po gradualizmu, pa nekih većih zaustavljanja u prvom delu i nije bilo.

*Neke od tih reformi u Srbiji su, kad je o fiskalnoj politici reč, dale neke rezultate. Ko je pogrešio: Vučić ili vi?

Ja mislim da je pogrešio on, on sigurno misli da sam pogrešio ja. Reforme obično daju neke rezultate, ukoliko su pametne. Ali nisu sve reforme takve. Mnogi traže reforme da bi bili reformatori, a ne zato što znaju zašto su neophodne i još manje kakvi će biti rezultati. Najbolji primer takvih reformi je bolonjska reforma visokog školstva koja je uništila evropske univerzitete, a u velikom oduševljenju nije je bilo moguće sprečiti. Reformu su kod nas najviše tražili Ekonomski fakultet i Fakultet društvenih nauka. Kao rektor u Ljubljani sprečavao sam tu reformu koliko sam mogao. Pre nekoliko godina u reformu je ušao i moj Pravni fakultet, i mogu da tvrdim da se kvalitet obrazovanja reformom bitno smanjio. Medicinski fakultet reformu nije prihvatio, što je razumljivo. Rizik smanjenja kvaliteta je očigledno suviše velik.

*Evropska unija od 2008. godine kao da ide iz krize u krizu. Posle globalne krize, suočila se sa grčkom krizom, zatim sa Bregzitom, sada sa kovidom. Zašto je to tako?

Evropskoj uniji možemo pripisati krivicu za grčku krizu, pa i za Bregzit, ali nije kriva za kovid, koji ju je iznenadio kao i ostali svet.

*Već duže od deceniju Evropskoj uniji predviđate jugoslovenski scenario, što su vam mnogi zamerali „jer demokratsku Evropu upoređujete sa nedemokratskom Jugoslavijom”. EU se, uprkos vašim prognozama, još nije raspala?

Sličnosti između Jugoslavije i EU ne mogu da se ne vide i ne znam zašto mi to zameraju. EU nije mnogo demokratičnija od Jugoslavije posle 1960. godine. Što se raspada tiče ovoliko: jesam tvrdio da EU neće potrajati koliko je potrajala Habsburška imperija. I dalje mislim da sam u pravu. EU je već izgubila Veliku Britaniju, koja nikad nije bila verni član. Veća opasnost EU dolazi iz zemalja kao što su Mađarska i Poljska. Ali, EU se plaši da ih izbaci iako bi to morala da učini ukoliko se bazira i poziva na vladavinu prava. Žalosno je da se EU bazira na strahu od neizvesnosti. Strah od raspada je njeno najjače vezivo.  

*Zanimljiva je i vaša ocena da je Slovenija u Jugoslaviji bila uvažena republika, a da je u EU zaboravljena i unižena provincija koja sluša samo šta joj Brisel diktira.

Neke velike zanimljivosti u toj oceni nema. Slovenija je bila u Jugoslaviji daleko ispred ostalih, imala je dva puta veći BDP po stanovniku od jugoslovenskog proseka. Iz Jugoslavije je ušla u mnogo razvijeniju EU i uvrstila se u drugu polovinu zemalja. Nekoliko godina je napredovala, a nakon krize iz 2008. godine je zastala. Nažalost, naši političari se ponašaju kao sluge i bez prigovora slušaju sve što kažu u Briselu. ECB i Evropska komisija su 2014. godine pomagale da se uništi bankarski sistem, a Sloveniji ih nije tužila. Pa je pre nekoliko godina sama osuđena.

*Da li biste, kad znate sve to, Srbiji savetovali da EU ima alternativu?

Za Srbiju je možda važniji put u EU nego sam cilj. Približavanje između ostalog traži rešenje odnosa Srbija-Kosovo što je korisno i za Srbiju, jer je Kosovo izgubljeno.  

*A znate li primer neke zemlje koja se zarad ekonomske koristi veselo pomirila sa gubitkom teritorije i to protivno međunarodnom pravu?

Ne znam. Ali, nije stvar u tome šta kaže međunarodno pravo, a koje može biti na strani Srbije. Reč je o činjenici da je Kosovo postalo samostalna zemlja koju kao takvu tretira mnogo država. Moglo bi se tvrditi i da je Kosovo postalo nezavisna zemlja odlukom većine stanovništva. Što se stvarno desi, stvar je politike. To je bio i jugoslavenski slučaj. I Katalonci bi hteli svoju država, Španija ne priznaje njihovu autonomiju, a EU u to ne želi da se meša. U mnogo gorem položaju su Kurdi, kojih je desetine miliona, pa ih Turska i drugi susedi progone ili ih zapadne zemlje koriste za svoje političke ciljeve.

*Ali ni Slovenija nije tako lako odustala od sukoba sa Hrvatskom oko granice na Piranskom zalivu? Zašto bismo to onda mi učinili?

Slovenija se u sukobu s Hrvatskom ponašala glupo. Imala je priliku da priznanje granice na moru od Hrvatske traži za dozvolu članstva Hrvatske u EU, a to nije uradila. Još gore, nedavno su Hrvatska i Italija sklopile ugovor o morskoj zoni, i pri tome sasvim ignorisale Sloveniju. 

*Mogu li Kina i Rusija za Srbiju da budu alternativa EU?

Ne mogu, ali je sigurno da će Kina postati najjača svetska privreda. Koliko znam, Kinezi mnogo investiraju u Srbiji. Između ostalog, vlasnici su „Gorenja” koje u Srbiji ima fabriku, aktivni su i u građevinarstvu. Rusija je ekonomsko slabija, ali verujem da je tržište Rusije za Srbiju značajnije nego za Sloveniju.  

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close