Evropa ‘bojno polje’, Facebook ‘opšte dobro’ u digitalnom svijetu

Midhat Hajdarević 2020-02-22

“Podaci su sadašnjost i podaci su budućnost”, kaže Mia Biberović, glavna i odgovorna urednica portala Netokracija, komentarišući prijedloge pravila za regulaciju digitalnog tržišta koje uvodi Evropska unija i posjetu prvog čovjeka tehnološkog giganta, kompanije Facebook Marka Zuckerberka Briselu 17. februara.

“Posljednjih godina tehnološke tvrtke jedne su od najbogatijih u svijetu. I sve su one zapravo, ne tehnološke tvrtke, one su podatkovne tvrtke. Dakle, njihov kapital se temelji na ogromnoj količini podataka koji se onda koriste uz pomoć tehnologije. I to je to”, objašnjava sagovornica Facebook rubrike Zašto, Radija Slobodna Evropa (RSE).

U čemu se ne slažu Zuckerberg i EU?

Zuckerberg je tokom svoje posjete Briselu rekao da će predstojeće regulacije koje uvodi Evropska unija – kreirane za ograničavanje američkih i kineskih tehnoloških divova – ugušiti inovacije i slobodu izražavanja. Dok je Evropski komesar za industriju Thierry Breton govorio o Evropi “kao ključnom bojnom polju” u novoj fazi borbe za industrijske podatke i o nedovoljnom preuzimanju odgovornosti velikih tehnoloških kompanija za ono šta se dešava na njihovim platformama.

O pitanjima odgovornosti u digitalnom svijetu, kompleksnosti evropskog tržišta u odnosu na američko ili kinesko kao njegove glavne konkurente te tome može li se Facebook shvatati kao “opšte dobro” govorili smo sa Biberović u kontekstu stvaranja novog digitalnog ambijenta u Evropi.

RSE:Zašto Facebook u novim pravilima EU za regulaciju govora mržnje vidi ugrožavanje slobode izražavanja ali i da ograničava inovacije?

Biberović: S jedne strane imamo različita shvaćanja onoga što je to sloboda govora u SAD-u i u Europi zbog različitih i povijesnih i kulturoloških okolnosti. A ne treba zaboraviti da danas Facebook i druge tehnološki dominantne tvrtke poput Googlea, Amazona Applea itd. Dolaze iz SAD-a. I Europska unija im na neki način predstavlja, rekla bih, trn u oku zbog regulacije. A, što se tiče slobode izražavanja, EU tu želi spriječiti govor mržnje i neke druge ilegalne radnje, do zaštite privatnih podataka.

EU inzistira na provođenju određenih pravila u skladu sa vlastitim zakonskim okvirom i propisuje novčane kazne. I naravno, ako tehnološke tvrtke budu kažnjavane, a već jesu zbog zaštite podataka… to znači da dio budžeta koji bi inače usmjeravali u inovacije moraju usmjeriti prema ili kaznama ili prema prilagođavanju platformi koje zadovoljavaju zakonski okvir i samim time onda imaju manje novca za inoviranje.

Facebook je recimo, posljednjih nekoliko godina usmjerio puno svog tehnološkog napora u sprječavanje širenja govora mržnje i terorističke propagande i raznih drugih ilegalnih radnji – što sa tehnološke strane a što sa ove strane ljudske moderacije – dakle tu je velik broj ljudi koji se bave moderacijom sadržaja na ovoj platformi i angažirali su i dodatne tvrtke koje onda isto tako zapošljavaju određene ljude.

Samim time što se prilagođavaju nekakvim zakonskim okvirima možda onda oni smatraju da imaju manje područja za inoviranje.

S druge strane, prevelika regulacija može imati tzv. chilling effect odnosno nekakav efekt hlađenja.

Ako recimo platforma nije sigurna je li nešto sto posto u skladu s važećim propisima onda će radije odabrati nekakvo konzervativno rješenje i samim time ugušiti inovaciju.

Evo primjer, imali smo takve bojazni prošle godine kada se donosila direktiva Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu kada se raspravljalo o tzv. upload filterima. Poanta ove direktive je da se zahtijeva od internetskih kompanija, među kojima je i Facebook i YouTube i druge, implementaciju tehničkih mjera kako bi spriječili svoje korisnike u kršenju autorskih prava i to odmah pri uploadu sadržaja.

Ove tehnološke kompanije se već bore s tim problemom, ali nisu do sada sprječavale u većoj mjeri upload sadržaja ako sadržaj krši neko autorsko pravo nego bi sadržaj bio uploadan a tek onda bi sustav ili netko tko se bavi moderacijom sadržaja primijetio da tom sadržaju nije mjesto na toj platformi pa bi se tek onda uklonili.

Platforme su inzistirale da to ima chilling effect zato što – prvenstveno, takvo tehnološko rješenje si mogu priuštiti samo velike tvrtke; one manje ne znamo još kako će to moći implementirati.

Vjerojatno je da ta rješenja neće dobro raditi u startu; hoće li biti neko prijelazno rješenje gdje se neće odmah u startu kažnjavati te platforme ili neće to ne znamo i mogla bi se ugušiti kreativna sloboda autora, odnosno ljudi koji postavljaju sadržaj jer će platforme puhati i na hladno. Radije će u tom slučaju spriječiti upload nekog sadržaja u samom startu nego da plate kaznu za kršenje autorskog prava a teko onda onaj ko bude htio učitati neki sadržaj može se žaliti i reći – hej, ne, ovo je u skladu sa vašim pravilima, molim vas pustite da taj sadržaj ide online.

Dakle, ima tu više faktora, i s jedne strane razumljivo je zašto se platforme brane argumentom da prevelika regulacija može sprječavati inovacije, ali treba uzeti obje strane u obzir i vidjeti može li se pronaći neko srednje rješenje.

RSE: Evropska unija i tehnološke kompanije imaju različito shvatanje pitanja odgovornosti i pitanja regulacije – čija je odgovornost, na primjer, govor mržnje na internetu, tehnoloških kompanija ili država?

Biberović: Pa, prvenstveno bi to trebala biti odgovornost osobe koja širi govor mržnje na internetu. Države i jesu tu da postave zakonske okvire – što jeste dopušteno, što nije, kako se regulira i koje su kazne ako se to ne poštiva.

No, ne može se izbjeći odgovornost tehnoloških kompanija koje svojim alatima omogućuju govor mržnje ili bilo koje druge ilegalne radnje koje se šire više nego što bi se širile da te platforme ne postoje.

Facebook se odavno pokušava, rekla bih, terminologijom braniti od te odgovornosti. Nekad davno, mi koji već dugo pratimo društvene mreže i cijeli taj digitalni svijet, meni se čini da je Facebook nastojao biti medij. On je čak imao dio, odnosno i zasebnu aplikaciju koja se zove Paper (Novine).

Facebook je htio biti kao zasebne novine za svakog od nas personalizirane, kada ih otvorimo da vidimo pregled najvažnijih vijesti i drugog sadržaja koji nas zanima. Čak je imao i jedan tim novinara, urednika, nazovimo ih tako, međutim kada se vidjelo da postoji opasnost da će u tom slučaju Facebook imati medijsku odgovornost ako imaju i novinari i urednici, da će morati previše paziti na to što se objavljuje na platformi onda se odlučilo to srezati u korjenu i maknuti se u potpunosti od toga. Mi nismo medij, mi smo samo platforma koja omogućuje drugima da objavljuju sadržaje i mi ne možemo imati odgovornost za takve sadržaje.

Čak su išli toliko daleko da jedna od zadnjih definicija koje sam čula da Facebook sam sebe definira jeste da je više nalik ‘javnom dobru’ poput struje ili cesta nego ičemu drugom. Dakle da je ono samo sredstvo, odnosno alat koji drugi koriste i to toliko raširen da je to postalo javno dobro. I oni to žele tako i definirati.

Dakle, nije cesta sama odgovorna za ono kako neko vozi na njoj nego je to država koja treba da odredi koja će biti ograničenja brzina i da provodi kažnjavanja onih koji ta pravila ne poštuju i da će se onda tako izbjeći svaka odgovornost.

Međutim nije to baš tako jednostavno niti se može tako primijeniti zato što u ovom slučaju ‘cesta’ omogućuje svojim algoritmima i drugim alatima širenje propagande, govora mržnje, čega god, na trostruko, ili ne znam ni koju bih brojku rekla, većoj razini nego što bi se to moglo širiti da te platforme nema.

Tako da mislim da tu neki dio odgovornosti same platforme moraju imati.

RSE: Kakva je vizija digitalne transformacije EU koja se odnosi na korisnike i na administriranje, upravo na regulaciju te ‘ceste’ koju navodite kao metaforu – koliko je pitanje profita važno u kreiranju vizije kompanije i jedne političke vizije kada se radi o shvatanju i definisanju upravo tog tako osjetljivog ali i danas zanemarenog termina „opšte dobro“?

Biberović: Sve ima veze sa profitom… Ne treba zaboraviti da je Facebook privatna kompanija koja ima svoje investitore, koja ima svoj odbor investitora koje zanima isključivot profit. To je njihov isključivi cilj i cijlj je postići maksimalan profit uz minimalne troškove.

Samim tim vraćamo se na ovaj početak priče – što Facebook ima više troškova koji se tiču nekakve moderacije sadržaja, koji se tiču razvijanja tehnoloških rješenja za moderaciju tih sadržaja to je manji profit. To je neupitno.

S druge strane, moramo opet imati na umu taj mentalni sklop iz kojeg dolazi Facebook, dakle, SAD, vrlo poduzetna država gdje je možda manji problem nego u Europi gdje se tradicionalno više pazi na zaštitu podataka i ljudskih prava. Moj subjektivni dojam je da je manji problem (u SAD) koristiti nečije privatne podatke i neke druge informacije u svrhu ostvarivanja nekog profita nego što je to u Europskoj uniji.

EU se želi bolje zaštititi i više razmišljati i tu se razilaze neka mišljenja. To je to.

RSE: Kako tumačiti izjavu Thierryja Bretona, EU komesara za industriju koji kaže da se ulazi u novu fazu borbe za industrijske podatke, i da će Evropa biti glavno polje te bitke? Breton je takođe rekao da se kompanje trebaju prilagoditi EU a ne obrnuto.

Biberović: Europska unija i tvrtke koje posluju iz EU pogotovo ove tehnološke i digitalne imaju taj izazov zato što ako ih uspoređujemo sa tvrtkama iz Kine iz SAD-a, što su nekakve tri glavne struje o kojima ovdje govorimo, u manjoj su prednosti zato što je europsko tržište razjedinjeno, iako mi jesmo dio jedne unije imamo i dalje nacionalne granice, imamo jezične barijere, imamo različite regulative, ipak na razini svake članice i puno je teže plasirati neke proizvode na takvom tržištu nego na nekom koje je otvorenije poput američkog.

Mislim da se tim pokušajima, i cijelom ovom digitalnom strategijom za jedinstveno digitalno tržište želi to, na neki način, premostiti, iako to sporo traje.

Dakle, inovatori u Europi ne mogu biti dovoljno brzi i agilni i plasirati neki proizvod na europsko tržište kao što to mogu SAD. Zato imamo dominaciju tehnoloških tvrtki koje dolaze uglavnom iz SAD-a – Facebook, Amazon, Google, evo sada imamo i iz Kine… I svi oni su manje opterećeni regulativom, manje su opterećeni nekakvom zaštitom podataka svojih korisnika, koriste te podatke za kreiranje boljih proizvoda, za povećanje profita, itd.

I zato se govori o tome da će Europa biti nekakvo bojno polje, poprište bitke gdje će se neke stvari prelomiti. Istodobno se želi omogućiti i europskim tvrtkama da bolje posluju na vlastitom tržištu da se bolje mogu razvijati a da se spriječi na neki način taj preveliki ulaz tvrtki izvana.

Nisam sigurna kako će to biti u praksi jer EU je spora, bar što se tiče regulative, ali jasno mi je zašto je spora jer se pokušava pristupiti problemima koji trenutno postoje, pokušava se prevenirati neke probleme koji će se dogoditi u budućnosti i onda eto imamo to gdje jesmo – već godinama stagniramo, već godinama nas tvrtke iz drugih dijelova svijeta pretiču i ne znamo što će se dogoditi.

RSE: Margarethe Vesteger, danska političarka koja je dobila poziciju EU komesarke za zaštitu konkurencije ali koja u narednih pet godina nadgleda i digitalnu politiku EU poznata je i po svojim ‘okršajima’ sa velikim tehnološkim gigantima poput Applea, Amazona, Googlea i Facebooka, rekla je da se plaši da će tehnologija „deaktivirati demokratiju“. Koliko je nova postava Evropske komisije zaslužna da zemlje članice oko digitalizacije kao teme lako nalaze zajednički jezik što svakako nije slučaj sa svim pitanjima i svim politikama koje se trebaju regulisati?

Biberović: Digitalizacija je uvijek predvodnik inovacija. Ako se negdje može naći zajednički jezik to je onda u budućnosti. Ili eventualno u nekoj sadašnjosti koja će tek nastajati.

Sve zemlje članice EU shvaćaju da je jedinstveno tržište jedino što može Europu učiniti konkurentnom naspram SAD-a i Kine.

Tehnološke tvrtke su tvrtke koje su brzorastuće. Posljednjih godina jedne su od najbogatijih sada u svijetu. I sve su one zapravo, ne tehnološke tvrtke, one su podatkovne tvrtke. Dakle, njihov kapital se temelji na ogromnoj količini podataka koji se onda koriste uz pomoć tehnologije. I to je to. Podaci su sadašnjost i podaci su budućnost.

Sve će se voditi temeljem podataka, i već se sada vodi, od našeg zdravlja, primjer je tu personalizirana zdravstvena terapija ili personaliziran pristup medicine određenoj osobi, dakle, ne da svi dobijaju jednaki lijek za istu dijagnozu nego da se više gleda malo više personalizirano i holistički.

Marketing takav već postoji, svi dobivamo personalizirane oglase na društvenim mrežama i drugim kanalima zato što oni već znaju toliko puno o nama da nam mogu ponuditi proizvode koji nam trebaju baš u tom trenutku.

Sada se sve vodi oko podataka i Europska unija ako ne sjedne na taj vlak, izgubit će tu bitku, ali jasno mi je zašto je sporija od ostatka svijeta – zato što mora provesti jako dobru regulativu, smisliti jako dobro rješenje koje će odgovarati i tvrtkama, platformama i građanima. Nije to jednostavno.

RSE