Prije deset godina Europska unija snažno se suprotstavila ponovno oživljenoj ljevici. Danas, s druge strane, pred očima joj se događa uspon desnice
Najkasnije od početka ruske invazije na Ukrajinu, u Europskoj uniji puše novi vjetar europskog patriotizma. Nakon godina koje su obilježile ekonomska kriza, politički potresi i izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU, snažno ujedinjene bliskom vojnom prijetnjom, europske političke klase ponovno koračaju svijetom ispravljenih leđa.
Ruski napad, uspon desničarskih populističkih stranaka i povećana cirkulacija lažnih vijesti jasno pokazuju, da, kako kaže predsjednica Europske Komisije, Ursula von de Leyen, trebamo „odvažniju Uniju“, koja se bori „odlučno i solidarno“ za demokraciju, „dan za danom“.
Ali ako jake riječi ostavimo po strani, vidimo da je europska demokracija prilično slaba. Na posljednjim izborima za EU parlament 2019. odaziv birača premašio je 50% prvi put u dvadeset godina. U mnogim državama članicama izvan centralnih zemalja Unije, prosjek je dosezao 30% u najboljim slučajevima.
Iako je „kišobran“ europskih organizacija među kojima su političke stranke, sindikati i organizacije civilnog društva već postao norma, EU je i dalje jedno jasno hijerarhizirano poduzeće u kojemu se sve važne odluke donose u jednoj kupuli. Iako je sloboda kretanja unutar EU povećala mobilnost ljudi, posebice radnika, izvan krugova više klase i mainstream medija, europsko javno mnijenje jedva da se i formiralo, a o formiranju europskog demosa da i ne govorimo.
Jedino područje Unije gdje se čini da ona stvarno funkcionira su tržišta. Od osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik prije gotovo 75 godina, europsko se jedinstvo temeljilo na tobožnjem usklađivanju ekonomskih interesa u obliku zajedničkih tržišta. I, barem sa stajališta poduzetnika, to je bio dobar posao, što pokazuje konstantan rast BDP-a kontinenta i vrtoglavi porast broja milijunaša i milijardera. No, može li samo zajedničko tržište – čak i opremljeno Ursulinim sistemima oružja „Made in EU“ – održati kontinent ujedinjenim?
Ne može
Sredinom 2000-ih politolog Peter Mair objavio je zapaženu studiju o Europskoj uniji. Ta studija bila je dio šireg istraživanja jednog trenda koji je on nazvao „podrivanje zapadne demokracije“. U njoj je EU opisao kao politički projekt koji je „konstruiran kao zaštićena sfera u kojoj je politička artikulacija moguća bez poštivanja procedura predstavničke demokracije“. Dakle, iako EU nije „nedemokratska“ u mjeri u kojoj je otvorena za konzultacije sa lobističkim grupama, civilnim društvom, sindikatima itd., očigledno je da je „nedemokratska“ i da nije sposobna „djelovati unutar konvencija i poznatih reprezentativnih upravljačkih modaliteta“.
U Mairovoj analizi najvažnije zapažanje bilo je to da EU ima dva politička „kanala predstavljanja“ koji se preklapaju: s jedne strane je to Europski parlament, čiji se zastupnici biraju na izborima, ali je on uglavnom savjetodavno tijelo; drugi kanal čine nacionalne vlade koje drže većinu ključnih pozicija u institucijama EU.
Paradoksalno, o pitanjima povezanim sa konkretnim institucionalnim okvirom Unije se raspravljalo u Europskom parlamentu, iako on nema baš nikakve ovlasti da ih mijenja. U isto vrijeme, o „dubljim“ pitanjima, na primjer: do koje mjere bi europske institucije mogle intervenirati kod država članica, uglavnom se raspravljalo na nacionalnim razinama, iako bi upravo tu Europski parlament trebao imati ingerencije. Kao rezultat toga, zaključio je Mair, „odluke koje se donose kroz ta dva kanala su sve više irelevantne za logiku i ishode sistema.“ Građani izlaze na izbore, vlade se formiraju, ali o temeljnim političkim okvirima unutar kojih te vlade djeluju više ne odlučuju one, već institucije za koje su vezane ugovorom.
Mair nije doživio eksploziju takozvanog populizma, ali da jeste, samo bi doživio potvrdu svojih tvrdnji. Jedva deset godina nakon objave njegove studije, socijalistička snaga iz Grčke, Syriza, došla je na vlast u svojoj zemlji. Syrizin program uključivao je značajno povećanje socijalne potrošnje i investicija, smanjenje poreza na niske prihode, pa čak i svojevrsno stambeno pravo. Čak i izvan kriznih vremena, ovaj program bi (za EU) bio ambiciozan.
No, suočena s moći europskih institucija, stranka se pokazala nesposobnom održati svoju poziciju čak i nekoliko mjeseci. Syriza je mogla donijeti zakona koliko je htjela, ali ne i ako je Grčka htjela ostati dio Ujedinjenih europskih tržišta oko kojih je njezina ekonomija rasla u proteklih pedeset godina. Njihovi saveznici u drugim zemljama mogli su im pljeskati sa strane, ali ništa više od toga.
Syriza nije bila jedini lijevi eksperiment, ali je bio najkatastrofalniji i stoga najupečatljiviji. Druge vlade u kojima je sudjelovala ljevica nisu prolazile tako loše, ali se nisu ni suočile s istim egzistencijalnim odlukama kao Syriza. Došavši u stratešku slijepu ulicu, porasle su napetosti unutar europske ljevice. U Francuskoj, Španjolskoj i Grčkoj, stranke koje su raspirivale pobunu 2010-ih okrenule su se same sebi i naposljetku se podijelile. U Njemačkoj te pobune nije bilo, ali se prošle jeseni rasparčala i stranka koja bi je mogla voditi.
U međuvremenu, strukture europske ljevice, koje nikada nisu bile posebno aktivne, bore se da ih se javno čuje. Nitko, čak ni rijetke stranke koje se odupiru negativnom trendu, poput austrijskih komunista ili belgijskih laburista, još nije pronašao način da se politički nametne na tržištima u nekoj članici EU.
Neprijatelji mojih neprijatelja nisu moji prijatelji
S druge strane, desničarske stranke posljednjih su godina ostvarile zamjetan politički napredak. Za razliku od napada kojima je Syriza bila izložena kada je osvojila vlast 2015., Giorgia Meloni, političarka s dokazanim neofašističkim političkim iskustvom, makar i nevoljko, primljena je u citadele europskih centara moći.
To ne treba čuditi: na kraju, krajnje desni program, kada se ublaže njegove najoštrije nacionalističke i antifederalističke oštrice, općenito je pomirljiv s interesima ekonomskih elita. Možda to nije preferirana opcija za većinu poslovne elite, ali je bolja od prepuštanja moći u ruke nepredvidivih sila koje bi mogle pokušati regulirati tržište rada ili napraviti nešto „gore od toga“.
Za razliku od nekih drugih zemalja u kojima ekstremna desnica malo ublaži retoriku kako se približava vlasti, u Njemačkoj to nije slučaj i AfD i dalje ne ublažava svoju retoriku. Sada postoji vrlo realna mogućnost da bi ekstremno desna organizacija kao što je AfD mogla sudjelovati u nekoliko njemačkih federalnih država u narednim godinama. Ne bez razloga, posljednjih je mjeseci više od milijun ljudi izašlo na ulice protestirajući protiv te mogućnosti.
Mnoge snage koje su se suprotstavljale političkom centru sada su prisiljene braniti taj isti centar od (ekstremne) desnice, dijelom zato što su njihovi vlastiti pokušaji da izazovu establišment bili neuspješni. Tako su ljevičarski aktivisti koji protestiraju zajedno s vodećim političarima CDU-a i SPD-a (koji protestiraju protiv posljedica vlastitih politika) postali meta za ismijavanje. U istoj – proturječnoj – situaciji su i Melénchonovi pristaše koji su 2022. glasali za Macrona kako bi izbjegli Le Pen ili članovi poljske opozicije koji su podržali Donalda Tuska unatoč njegovom neoliberalnom programu i njegovoj ponekad ksenofobnoj retorici, kako bi se konačno riješili omražene Prava i pravde.
Ponekad se čini da nema alternative savezu s liberalnim elitama. Ali to je, kako su kazali politolozi Arthur Borriello i Anton Jäger, kao da „povjerite vođenje vatrogasne brigade skupini piromana“. Čak i ako uspiju ugasiti požare koji raspiruju desničarski populizam, samo je pitanje vremena kad će zapaliti još jedan požar i ciklus će početi iznova, obično sa sve manjim uspjehom liberala. Stoga se socijalističke snage uvijek moraju nastojati suprotstaviti ovom ciklusu razvijanjem nezavisnih političkih ponuda i (što) dalje od centrističkih stranaka.
Nema nazad iz EU
Ćorsokak u koji je upala ljevica i naizgled nezaustavljiv uspon desnice ukazuju na tužnu stvarnost Europe nakon 2015.: to je Unija u kojoj je moć kapitala – kako u ekonomiji tako i u politici – neosporna. Val masovnih prosvjeda i izborni uspjesi ljevice 2010-ih u svakom su se slučaju pokazali nedostatnima za održivo osporavanje ove moći, dok desnica kanalizira svoj „populizam“ izvan polja interesa kapitala, a prema pitanjima migracija i kulturnog rata (Kulturkampf).
Čak su i programi potrošnje i ulaganja EU – doneseni kao odgovor na najnovije krize i koji su neke naveli na preuranjena nagađana o smrti neoliberalizma u Uniji – zapravo izraz neoliberalne moći. Bilo da se radi kratkoročnom programu kao što je Next Generation ili obustavi Pakta o stabilnosti i rastu, te se mjere sistemski predstavljaju kao iznimke koje će osigurati dugoročnu stabilnost poretka. Pa iako postoje signali koji sugeriraju na skromno otvaranje na području fiskalne politike, nedostaje političkih snaga koje bi mogle učiniti da se ta politika temeljito transformira.
Stranke ljevice trenutno su u padu i neće biti u poziciji osporiti moć tržišta ni nakon predstojećih europskih izbora. Međutim, to ih ne oslobađa obaveze da temeljito promisle o tome kako bi promjena mogla funkcionirati, makar u načelu. Grčko je iskustvo, u svakom slučaju, pokazalo kako ne može funkcionirati.
U slučaju da ljevica u nekoj od zemalja EU osvoji vlast, mogućnost da ona formira održivu alternativu postojećem stanju uvelike će ovisiti o tome hoće li se pojaviti savez država članica koji bi bio sposoban ponovno pregovarati o ugovorima Unije i dati joj barem lijevi socijaldemokratski karakter. Ako to ne bude moguće, jedina opcija bila bi izlazak iz eurozone, što bi moglo dugoročno otvoriti znatan manevarski prostor u ekonomskoj politici za pojedine zemlje, ali bi odmah sa sobom donijelo i goleme ekonomske izazove koje trenutno, kako se čini, nitko nije sposoban prevazići.
Dakle, nema načina da se zaobiđe EU za srednjoročni i dugoročni socijalistički projekt. Međutim, to nije moguće napraviti unutar trenutnog dizajna EU. Ključno bi bilo (u mjeri u kojoj je to moguće) stvoriti društvene saveze u samim članicama koje bi se nečim značajnim mogle suprotstaviti neizbježnom napredovanju desnice i blebetanju centra. Tek kada se odnos snaga na terenu – na ulicama i u državnim parlamentima, ali prije svega u svijetu rada – pokaže bitno drugačijim, razmišljanja o „drugačijoj Europi“ bilo koje vrste mogla bi biti nešto više od puste želje.
Autor: Loren Balhorn
Izvor: www.sinpermiso.info
Izvorno objavljeno na njemačkom na: jacobin.de
Sa španjolskog preveo: Darko Vujica, Prometej.ba
Naslovna slika: opisano ovdje
