10. OBLJETNICA OBJAVE APOSTOLSKE POBUDNICE „EVANGELII GAUDIUM“ PAPE FRANJE
“Sanjam o misijskom opredjeljenju, koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje”
Apostolska pobudnica „Evangelii Gaudium” („Radost evanđelja“) pape Franje, objavljena 24. studenog 2013. godine, predstavlja jedan od najradikalnijih papinskih dokumenata nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila, a počinje rečenicom: „Radost evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa.” Pobudnica „Evangelii Gaudium“ izražava papinu viziju Crkve, njezine uloge u svijetu, te potrebu za reformom i evangelizacijom. Bavi se ponajprije Crkvom kojoj je potrebna obnova, ali koja ostaje vjerna evanđelju. Papa Franjo potiče na promjene u upravljanju, životu i poslanju Crkve, pozivajući na otvorenost, služenje siromašnima, pastoralnu osjetljivost te živu vjeru u zajednici vjernika. Kako bi se prenijela poruka evanđelja na suvremeni način, Papa naglašava važnost dijaloga s društvom u cjelini, uključujući tu i one koji nisu katolici. Apostolsku pobudnicu „Radost evanđelja“ nudi Crkvi kao putokaz i vodič za njezinu pastoralnu misiju u bliskoj budućnosti. To je poziv da se obnovi proročka i pozitivna vizija stvarnosti bez ignoriranja trenutnih izazova: „Sanjam o misijskom opredjeljenju, koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje“.
Određene konzervativne skupine unutar Crkve i izvan nje često izražavaju različite neutemeljene kritike u vezi s pobudnicom. Te se kritike gotovo uvijek temelje na izvlačenju iz konteksta jedne ili dvije rečenice. Osim toga, često su nezadovoljni općenito prisutnošću pape Franje, njegovom osobnošću i iznimno uspješnim evangelizmom. Svaka njegova izjava nudi očito superiorniji pristup od njihovog, pristup koji konzervativni stav čini jednako neprivlačnim kao i nemogućim: „Moramo imati dovoljno hrabrosti da pronađemo nove znakove, nove simbole, nove oblike u koje ćemo uobličiti i prenositi Božju riječ, te različite oblike ljepote koji se očituju u raznim kulturnim sredinama, uključujući i one nekonvencionalne načine izražavanja ljepote“, naglašava papa Franjo.
Ako Crkva ozbiljno shvati poruku pape Franje o misijskom učeništvu kao utjelovljenju misijskog Boga s radošću, milosrđem, nježnošću i brigom za siromašne, rezultat bi trebao biti stvaranje zajednice dijaloga. Papa Franjo često govori o potrebi razvijanja „kulture susreta“, što je moguće samo u Crkvi koja je dovoljno otvorena za slušanje, sudjelovanje u participativnim procesima, poštivanje sensus fidei cijele Crkve i prepoznavanje prisutnosti Duha izvan crkvenih granica.
Papa Franjo naglašava da mu je „draža Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izašla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti“. To je Crkva koja se ne boji rizika i koja „napušta sigurnu obalu i s velikom ljubavlju i oduševljenjem upušta se u misiju prenošenja života drugima“.
Prije svega, to će biti zajednica „učenika misionara“, Crkva svjesna da njezino postojanje nije radi nje same, već radi Evanđelja, a Evanđelje radi svijeta. To će biti Crkva koja je „po svojoj naravi misionarska“. Pritom, „svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi … aktivni je nositelj evangelizacije“. Drugim riječima: „Ne govorimo više da smo »učenici« i »misionari«“. Misija je dužnost i privilegija svakog krštenog kršćanina za „Crkvu izlaska“ i koja je „otvorenih vrata“. Papa Franjo naglašava da mu je „draža Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izašla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti“. To je Crkva koja se ne boji rizika i koja „napušta sigurnu obalu i s velikom ljubavlju i oduševljenjem upušta se u misiju prenošenja života drugima“. Misionarska Crkva je ona koja stalno „raste u razumijevanju evanđelja i u razlučivanju putova Duha, i čini ono dobro koje se da učiniti, čak i ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice“. Citirajući Petu opću konferenciju biskupa Latinske Amerike i Kariba (2007.), papa Franjo jasno ističe da „»puka administracija« danas više nije dovoljna. … u svim krajevima svijeta, trebamo biti trajno u misijskom stanju’“.
Crkva koja je u solidarnosti sa siromašnima je siromašna Crkva i postoji radi siromašnih: „Želim siromašnu Crkvu za siromašne“, poručuje papa Franjo. Kršćanske zajednice trebaju biti mjesta gdje se siromašni osjećaju „kao u svome domu” i tako zrače radošću i gostoljubivošću Evanđelja. Papa sa žaljenjem konstatira da je „najveća diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi“. Poziva Crkvu da bude mjesto gdje se Božje prijateljstvo i blagoslov nude besplatno, gdje siromašni mogu slaviti sakramente i rasti u vjerskoj zrelosti. „Povlašteno opredjeljenje za siromašne mora se ponajprije pretočiti u povlaštenu i prioritetnu duhovnu skrb“. Biti siromašna Crkva i potreba da kršćani žive jednostavnim načinom života uvjeti su misijske Crkve koja prihvaća siromašne. Nema isprike za nepribližavanje siromasima, iako se često navode različiti izgovori „u akademskim, poduzetničkim i profesionalnim, pa čak i u crkvenim krugovima“. „Nejednakost je korijen društvenih zala“, upozorava papa Franjo.
Na samom početku papa Franjo izriče, možda najvažnije stajalište pobudnice, a koje je vezano uz ekonomski sustav i koje je neizravna kritika prevladavajućeg društvenog sustava:
„U današnjem svijetu prožetom konzumerizmom velika su opasnost, kako stvari stoje, pustoš i tjeskoba, koji izviru iz samodopadnosti gramzivog srca u grozničavoj potrazi za površnim užicima, te iz otupjele savjesti“.
Najkritičniji, i najčešće citirani, odlomak iz pobudnice nalazi se u natuknici „Ne ekonomiji isključenja“:
„U tom smislu neki ljudi i dalje brane „teorije prelijevanja bogatstva“(tzv. „trickle-down economy“!), koje pretpostavljaju da će ekonomski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno dovesti i do ostvarivanja veće pravednosti i uklapanja u svijet. To mišljenje, koje nikad nije bilo potvrđeno činjenicama, iskazuje grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih, koji imaju ekonomsku moć, te u posvećenost djelovanja prevladavajućeg gospodarskog sustava. U međuvremenu, isključeni još uvijek čekaju. Za podršku održavanju načina života, koji isključuje druge, ili podržava zanos za takav sebični ideal, razvijena je globalizacija ravnodušnosti“.
Vrlo je uočljiva i sljedeća Papina tvrdnja: „Danas sve dolazi pod zakone natjecanja i preživljavanja najjačih, gdje se moćni hrane na slabima. Kao posljedica masa ljudi nalazi se isključena i marginalizirana: bez posla, bez mogućnosti, bez ikakvih sredstava za bijeg iz poteškoća“. Ukazujući na ekonomiju isključivanja Papa postavlja poticajno pitanje, koje se odnosi i na medije: „kako je moguće da nije vijest kako je stari beskućnik umro na ulici zbog hladnoće, a da je vijest kako je vrijednost burze pala za dva boda? To je to isključivanje.“
„Baš kao što zapovijed „ne ubij!“ postavlja jasnu granicu glede očuvanja vrijednosti ljudskog života, tako danas moramo reći „ne“ ekonomiji isključenosti i nejednakosti“. Takva ekonomija ubija.” – napisao je papa Franjo. Sve u svemu: „Više se ne možemo oslanjati na nevidljive sile i nevidljivu ruku tržišta.”
Misijska Crkva, koja širi poruku Evanđelja radosti, milosrđa i nježnosti, te koja je solidarna sa siromašnima, treba biti de-klerikalizirana Crkva. Papa naglašava temeljnu jednakost i dostojanstvo svih vjernika, koje “izvire iz krštenja, koje je dostupno svima“.
Pobudnica „Radost evanđelja“, koja se, dakako, ne bavi samo ekonomijom, poziv je Crkvi na djelovanje. „Draža mi je Crkva, koja je u modricama, ranjavana i prljava, jer je bila na ulicama, od Crkve, koja boluje od zatvorenosti i prianja uz vlastitu sigurnost. Ne želim Crkvu zainteresiranu da bude u središtu i da završava tako što je uhvaćena u splet opsesija i postupaka“. S tim u svezi postavlja pitanje o kojem, na žalost, vjernici puno baš i ne razmišljaju: „Gdje je osoba, koju svaki dan ubijaju u njegovoj tajnoj maloj tvornici, u mrežama prostitucije, kod djece koja se koriste za profesionalno prošenje, u onima koji moraju raditi u tajnosti, jer su nelegalni? Nemojmo se pretvarati! Svi mi imamo u tim situacijama neki udio odgovornosti“.
Papa Franjo apostolsku pobudnicu „Radost evanđelja“ nudi Crkvi kao putokaz i vodič za njezinu pastoralnu misiju u bliskoj budućnosti. To je poziv da se obnovi proročka i pozitivna vizija stvarnosti bez ignoriranja trenutnih izazova. Papa ulijeva hrabrost i poziva vjernike da gledaju prema naprijed unatoč momentalnoj krizi, te da učine Križ i Kristovo uskrsnuće ponovno „pobjedničkom zastavom“. Misijska Crkva, koja širi poruku Evanđelja radosti, milosrđa i nježnosti, te koja je solidarna sa siromašnima, treba biti de-klerikalizirana Crkva. Papa naglašava temeljnu jednakost i dostojanstvo svih vjernika, koje „izvire iz krštenja, koje je dostupno svima“. Također ističe da je posebnost svećeničke vlasti „u području funkcije a ne dostojanstva i svetosti“. Svi su pozvani biti misijski učenici. „Evanđelje je zadaća Crkve. No činitelj evangelizacije mnogo je više od jedne dobro ustrojene i hijerarhijske institucije, jer je to, prije svega, narod na putu prema Bogu“. Čitava Crkva, a posebno laici, obdareni su „instinktom vjere – sensus fidei – koji im pomaže raspoznati ono što doista dolazi od Boga“. Biskupi su pozvani voditi vjernike „u mudrome i realističnome pastoralnom razlučivanju“, te „promicati misijsko zajedništvo” u zajednicama pod njihovim nadzorom, ponekad idući ispred ljudi, a ponekad idući iza njih, „da pomognu onima koji su zaostali i – prije svega – dopuštajući stadu da krene novim putevima“. „Suobličenje svećenika s Kristom glavom – kao glavni izvor milosti – ne podrazumijeva uzdignuće koje ga izdiže iznad svih drugih“. Svećenički položaj „nije vlast shvaćena kao dominacija, već vlast podjeljivanja sakramenta euharistije“ i to je izvor autoriteta, „koji je uvijek u službi naroda“.
Papa Franjo ističe da bi, ako vjernici ozbiljno shvate njegovu poruku o misijskim učenicima kao nositeljima misijskog Božjeg veselja, milosrđa, nježnosti i brige za siromašne, rezultat trebao biti da Crkva postane zajednica dijaloga. On govori o potrebi stvaranja „kulture susreta“, koja može biti ostvarena samo ako je Crkva dovoljno otvorena „da sasluša sve, a ne samo neke“ i spremna za uspostavljanje „tijela sudioništva“.
Međureligijski dijalog, međutim, nikada ne smije skliznuti u relativizam koji bi proizveo „lagani sinkretizam“. Naprotiv, „prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni »razumjeti … drugoga« i znajući da dijalog može obogatiti svakoga“.
Papa Franjo ističe da „evangelizacija uključuje i dijalog“, te navodi da „za današnju Crkvu postoje tri područja dijaloga“. To uključuje dijalog s državama, dijalog sa širim društvom te „dijalog s drugim vjernicima koji ne pripadaju Katoličkoj crkvi“. U dijalogu s državama i društvom Crkva ne pretpostavlja da posjeduje sve odgovore i rješenja, ali „uvijek jasno predstavlja temeljne vrednote ljudske osobe“ i zastupa „uvjerenja koja se zatim mogu pretočiti u politička djelovanja“.
U ekumenskom dijalogu papa Franjo potiče kršćane na međusobno povjerenje kao „hodočasnike koji hodočaste zajedno.“ On naglašava važnost vjernika da se uzdaju jedni u druge i ističe da je „povjerenje umijeće, a mir također“. Nedostatak kršćanskog jedinstva predstavlja prepreku širenju Evanđelja, osobito u regijama poput Azije i Afrike, te je stoga hitan ekumenski dijalog,: „Ako se usredotočimo na uvjerenja koja nas ujedinjuju i sjetimo se načela hijerarhije istina, moći ćemo odlučno kročiti naprijed prema zajedničkim oblicima naviještanja, služenja i svjedočenja“. Papa Franjo ima mudre riječi za Crkvu, koja sudjeluje u dijalogu s drugim (nekršćanskim) religijama.
U dijalogu s drugim religijama, papa Franjo naglašava da se Crkva mora angažirati „u stavu otvorenosti istini i ljubavi“. Međureligijski dijalog, međutim, nikada ne smije skliznuti u relativizam koji bi proizveo „lagani sinkretizam“. Naprotiv, „prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni »razumjeti … drugoga« i znajući da dijalog može obogatiti svakoga“.
Zaključak pobudnice koja definira program duhovnosti za suvremenog čovjeka, ukazuje na teocentričnu ovisnost sudbine čovjeka i svijeta: „Možemo reći da Božje srce biva dirnuto zagovorom, ali u stvarnosti on je uvijek ispred nas. Ono što možemo postići našim zagovorom jest da se njegova snaga, njegova ljubav i njegova vjernost očituju s većom jasnoćom u narodu“.
Krešimir Cerovac, polis.ba
