Mehmed Spaho – Borac za autonomiju BiH

Mehmed Spaho (prvi sa lijeve strane)

Mehmed Spaho je rođen 13. marta 1883. godine u Sarajevu, i potiče  iz porodice koja nije spadala u krug krupnih feudalaca, već se bavila kazandžijskim zanatom. Njegov otac se zvao Hasan-ef. Spaho (1841. – 1915.), osim Mehmeda imao je još dva sina i tri kćerke: Fehim-ef. (1877.- 1942.), Mehmeda (1883.- 1939.) i Mustafu, zatim Behiju, Aišu i Habibu. Mehmed Spaho je završio osnovnu školu i Veliku realnu ginmaziju u Sarajevu, dok je studije prava pohađao na Univerzitetu u Beču do 1906. godine, a već 1907. on polaže doktorski ispit koji uspješno brani, te naredne godine biva promoviran za doktora pravnih nauka. Na sjednici 11. novembra 1910. godine izabran je za sekretara trgovačko-obrtničke komore, a 1914. će biti izabran za člana Gradskog vijeća Sarajeva.

Nakon što je osnovana Jugoslavenska Muslimanska Organizacija, na sjednici koja je trajala od 14. do 17. februara 1919., njen prvi predsjednik bio je tuzlanski muftija Ibrahim-ef. Maglajlić, a Spaho je tek kasnije postao članom ove organizacije, da bi već 8. februara iste godine on postao novi predsjednik JMO. Međutim, Spaho je bio akivni političar i postao je ministar šuma i ruda u Protićevoj vladi, te se tako istakao kao važna ličnost. Unutar same organizacije JMO dolazi do raskola 1921. godine, a za novog predsjednika stranke izabran je Mehmed Spaho i na njenom čelu će ostati sve do svoje smrti 1939.godine. Predvođena dr. Mehmedom Spahom, JMO je na parlamentarnim izborima 1923. godine postala lider muslimana. Sada kada ima punu podršku naroda, Spaho je odlučnije krenuo u sprovođenju svoga cilja, tj. autonomije BiH, ali nakon što je kralj Aleksandar Karađorđević zaveo diktaturu 6. 1. 1929. godine, politički život u Jugoslaviji je bio ugušen. Ovaj akt poznat je kao Šestojanuarska diktatura kojom je kralj Aleksandar zaveo apsolutističku vlast suspendovanjem Ustava, te zabranom rada stranaka  koje su nosile vjersko obilježje. Mehmed Spaho je također prestao sam aktivno politički djelovati. On je održavao dobre odnose sa kraljem, što potvrđuje njegovo prisustvo na rođendanu kraljice Marije svega tri dana nakon zavođenja diktature. Nakon oktroisanja ustava 3. septembra 1931. godine, politički život u Jugoslaviji se aktivira, a samim time i Mehmed Spaho. Januara 1931. godine, Mehmed Spaho je objavio posebnu rezoluciju JMO. U njima Spaho je izrazio svoj stav i stav JMO, u ime svih Muslimana BiH o uređenju jugoslavenske države i pozicije Bosne i Hercegovine u njoj. Spaho kritizira centralističko uređenje države, a zastupa decentraliziranu državu ravnopravnih političko-historijskih jedinica u kojoj bi BiH, kao najstarija historijsko-politička jedinica, bila jedna od tih ravnopravnih jedinica.

Nedugo zatim, u oktobru kralj Aleksandar je krenuo u posjetu Francuskoj i 9. oktobra 1934. godine u Marseju na njega je izvršen atentat od strane Velička Georgijeva Kerina, pripadnika VMRO. Naime, već naredne godine održani su poznati petomajski skupštinski izbori, a JMO je bila u opoziciji. Novi predsjednik vlade bio je dr. Milan Stojadinović, a najavljivalo se osnivanje nove stranke u koju bi ušli Aco Stanojević (predsjednik radikala), Milan Stojadinović, Anton Korošec, Mehmed Spaho. Stvorena je Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), i ona je obuhvatila prešestojanuarske stranke. Zbog svog prelaska u vladu, Spaho je bio oštro kritiziran, ali je to pravdao „iscrpljenošću i ekonomskom krizom Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“.

Mehmed Spaho je u svojim govorima pravdao stvaranje JRZ te stupanje u vladu, govorivši da se nije odrekao autonomističke ideje. Naprotiv, smatrao je da će lakše doći do tog cilja u oviru JRZ, te da je želja JRZ da se stvara jedan jugoslavenski nacionalizam, izrastanjem iz naroda („odozdo“). Ovakva teza ima podlogu i vidimo iz Spahinog primjera da je on zapravo težio sprovođenju svog cilja, i cilja JMO, bilo u vladi ili opoziciji. Bilo je nužno gledati vlastiti interes, odnosno interes stranke i ljudi koje osoba zastupa, pa makar se do njega došlo i postupcima koje je Spaho radio.

Zavođenjem šestojanuarske diktature 1929. godine ukinuta je autonomija Islamske zajednice u BiH, a kralj je pokušao i da odvoji muslimane od Mehmeda Spahe i JMO, što nije uspio. Sjedište reisa je premješteno u Beograd, a zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, donešen je 31. 1. 1930. godine. Kao jedan od uslova Spahinog ulaska u vladu, nakon atentata nad kraljem 1934. g., jeste njegov zahtjev da se sjedište reisa vrati u Sarajevo. On je uspio da se izbori za ovu čast muslimana u BiH te je 1936. godine sjedište reisa vraćeno u Sarajevo. U međuvremenu, 14. marta 1936. godine, tadašnji reis Ibrahim-ef. Maglajlić je penzionisan. Donesen je novi ustav Islamske vjerske zajednice  24. oktobra 1936. godine, nakon čega je  na mjesto Prvog zamjenika (naiba) postavljen Salih Safvet Bašić. Mehmed Spaho je također zaslužan za ukidanje muftijstva, tj. ustanove koja je igrala značajnu ulogu  u vjerskim, kulturnim i društvenim prilikama jugoslavenskih muslimana.

Tokom svog života, Spaho je preživio nekoliko atentata čiji je cilj bio likvidiranje lidera JMO. Prilikom tih atentata Mehmed Spaho je uvijek izvlačio „živu glavu“ i nastavljao je sa svojim radom. Međutim, 29. juna 1939. godine u 9:30 sati, list Pravda objavio je vijest da je Mehmed Spaho mrtav, dok su okolnosti vezane za njegovu smrt još uvijek nerasvijetljene, jer se ne zna da li je Spaho umro prirodnom smrću ili je ipak ubijen. Ova vijest se brzo proširila, i stigla je u Sarajevo nekoliko minuta poslije 10 sati. Ukopan je sutradan, 30. juna 1939. u haremu Gazi-Husrev begove džamije kao jedan od najvećih muslimanskih lidera, koji je imao jedan cilj, autonomiju Bosne i Hercegovine.

Piše: Dženan Brigić

Bilješke:

1. Kamberović, Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 1878-1918, Hrvatski institut za povijest i Institut za istoriju, Zagreb, Sarajevo, 2003.
   2. Kamberović, Husnija, Mehmed Spaho- politička biografija, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2009.
   3. Purivatra, Atif, Jugoslavenska Muslimanska Organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, Svjetlost, Sarajevo, 1977.
   4. Jahić, Adnan, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Bošnjčka nacionalna zajednica i Islamska zajednica u Hrvatskoj, Zagreb, 2010.
   5. Imamović, Mustafa, Islamska zajednica u BiH i bivšoj Jugoslaviji, Sarajevo, Glasnik br. 1-2, Vrhovno islamsko starješinstvo, 1992.

   Izvor: dialogos.ba