Autor Amila Kahrović – Posavljak
Tacno.net
Novinarske-slobode tip marketingovanja skriva da se, pri udruženjima kakvo je i HND, umjesto o čuvarima slobode radi o cenzorima javne riječi. Ima u tome i neke blesave logike. Šta je drugo udruženje zamišljeno da bude garant slobodne riječi do li ideja kontroliranja granica slobode? Jemci slobode postaju kontrolori slobode koji će, kada neko dirne poredak sam, pokazati svoje cenzorsko lice.
Slučaj Nikole Bajte i Ivice Đikića, novinara i urednika tjednika Novosti, ponovno je pokrenuo pitanje famoznih novinarskih sloboda. Bajtu je Novinarsko vijeće časti HND-a osudilo zbog parodije “Lijepa naša haubico”. Đikić je proglašen suodgovornim. No, ako se dublje promisli aktuelni kontekst “novinarskih sloboda”, presuda nije neočekivana.
Kad god neko europskim ili taze-europskim čistuncima baci satiričnu rukavicu u lice, novinarska udruženja se pozovu na etiku. To što satira i postoji kao transgresija zvanične etike, nikome nije bitno. A i prekomplicirano je za razmišljanje. Ko bi se još bavio žanrovima kada na meniju ima mnogo boljih stvari za probaviti. Naprimjer, satiranje neistomišljenika.
Slučaj sličan osudi Bajte i Đikića se desio prošle sedmice kada je masovnu histeriju izazvala naslovnica Charlie Hebdoa s dječakom Aylanom. Sveopće naricanje otkriva da je političkim i novinarskim dušebrižnicima, s obje strane etičke Istok-Zapad crte, draže mrtvo dječje tjelešce na plaži nego li na papiru. S plaže ga je lako kapitalizirati. S papira nije.
Šta je zajedničko naricateljskim praksama HND-a i novinarskih udruženja koja su odlučila da zločestom Hebdou pokažu kako je skrenuo s crte etičkoga pravovjera? Zajedničko im je to da su otkrili kako postoje da zaštite poredak. Ne nužno mizerije od ljudi koje trenutno sjede na vlasti i s kojima su u međusobnoj službi i interesnoj vezi, već poredak sam. Da prevedem: nije baš pretjeran problem ako neko potkači Milanovića ili Kolindu GK. To ionako može poslužiti jednoj političkoj struji protiv druge, pa se tobožnja kritika pretvara u rat nezajažljivih političkih diskursa kojima se ni jedno “slobodarsko” udruženje ne usudi stati na put.
Ako se dirne čistunačka Hrvatska, nastaje problem. Jer Kolinda i Milanovića je, kao i mostova uostalom, bilo i biće. A čistunačka Hrvatska ostaje kao neprijeporna činjenica povijesti. Još, k tomu, Sveta činjenica i identitarna odrednica. A koliko je u cijeloj priči o odnosu novinarstva i haubica važan identitet najbolje svjedoči činjenica da su vođe zemunskog klana, malo istočnije od Hrvatske, prije četrnaestak godina imale svoj časopis. Zvao se – Identitet.
Predstavljanje HND-vrste novinarskih udruženja kao boraca za slobodu javne riječi nije ništa drugo nego li marketing. Isti tip marketinga koji vas svaku večer pred tv dnevnik ubjeđuje da će vaši zglobovi biti zdraviji ako kupite baš tu krenu protiv bolova. Ili, pak nalikuju na marketing koji će vas ubjeđivati da neka industrijska splačina od pudinga s nacrtanim medvjedićem sadrži sve što je potrebno za rast vašeg djeteta. Čak i više.
Novinarske-slobode tip marketingovanja skriva da se, pri udruženjima kakvo je i HND, umjesto o čuvarima slobode radi o cenzorima javne riječi. Ima u tome i neke blesave logike. Šta je drugo udruženje zamišljeno da bude garant slobodne riječi do li ideja kontroliranja granica slobode? Jemci slobode postaju kontrolori slobode koji će, kada neko dirne poredak sam, pokazati svoje cenzorsko lice.
Iz ovoga prositiče druga faza državno-slobodarskog marketinškog idiotizma. Nazivanje cenzure etikom. Ili etike cenzurom? A to opet najbolje pokazuje da se slobodna riječ koju čuvaju podobna udruženja neprestano vrti u krug. Zbiljska slobodna riječ postoji samo kao eksces koji treba osuditi zbog navodnog prelaska etičkih granica. Kada cenzura postane temeljno etičko pravilo znači da živimo u softly diktaturi koja sebi, uz asistenciju podobnih udruženja, navlači masku slobodarskoga i pluralnog društva. Udruženja, kakvo je HND, u ovom slučaju služe kao dvostruki agenti.
U takvom svijetu, novinari se dijele na one koji vole i koji ne vole domovinu. Dakle, na domoljubne i one koji to baš nisu. Budući da su “oni koji to baš nisu” previše slobodni, nužno ih je klasificirati. Onako, vojnički. Drugim riječima, nužno ih je proglasiti neprijateljima. Domovinu možeš ili ludo voljeti ili joj biti smrtni neprijatelj. Sredina se ne priznaje. U razliku onih koji vole domovinu i onih koji ne vole se upisuje sve i svašta. Dovoljno je nekome prikačiti etiketu ne-baš-domoljublja i delegitmirati ga zauvijek. Sve što spada u domoljublje, pa i mržnja prema čovjeku pogrešnoga imena, je dozvoljeno. Izvan domoljubnog kruga ispiranja mozga masama dozvoljeno je – ništa.
Da je kojim slučajem Nikola Bajto umjesto “Lijepa naša haubico” objavio parodiju “Bože haubice Ti što spasi” priča bi bila sasvim drugačija. Umjesto kazne, Bajtu i Đikića bi čekale nagrade pod blještavim svjetlima besmislenih izbora ličnosti godine, decenije, stoljeća i slično. Inače, na takvim se “eventima” novinarčići koji tobože kritikuju sistem osjećaju velikim jer su s nekim od dežurnih guzonja podijelili šampanjac. U drugoj verziji nagrade, osuđeni bi dvojac bio ovjenčan novinarskim lovorikama slobode i hrabrosti pa bi neko od njih dobio počasno mjesto dosekretarovog dosekretara HND-a. A onda bi imao čast da iz prvog reda gleda neku sljedeću paradu haubica koje su odnijele tolike ljudske živote. Ovako, ko im je kriv što su dirali Svetu hrvatsku himnu.
Šta smo naučili iz poteza HND koji je novinara i urednika manjinskog tjednika odlučio kazniti zbog toga što su parodirali tekst himne? Prije svega da, parodijom je to savršeno otkriveno, svaka himna predstavlja kreteniziranje naroda par excellence. Mogli smo naučiti i da će dična udruženja poput HND stajati na braniku slobode javne riječi. Sve dok ta riječ ne dirne u neku od domovinskih svetinja. A tu prestaje domena slobode i počinje domena etike. I haubica.
