Esad Duraković: Instaliranje vehabizma u Bosni i Hercegovini

Prije nego što iznesem svoj sud o vehabizmu i njegovom djelovanju u Bosni i Hercegovini, želim ukazati na još jednu zanimljivu pojavu koja je tijesno povezana sa instaliranjem vehabizma. Naime, riječ je o organiziranom djelovanju “šiitske zajednice“ u Bosni i Hercegovini. Nisam zapazio da o njoj govori bilo ko, iako je prisutna od vremena agresije i djeluje organizirano. Svi reflektori usmjereni su na vehabizam zbog toga što njegove pristalice i promotori djeluju grubo, čak surovo, primitivno, nasilno. Šiiti su njihova suprotnost: veoma su obrazovani, kultivirani, nenametljivi, ali su uporni i odlučni. Stoga se njihovo djelovanje u ovoj fazi ne zapaža – ne zapaža ga šira javnost, a nisam siguran ni za eksperte. Iako šiitska zajednica još nije dala nijedan povod za skretanje pažnje na svoje djelovanje, Islamska zajednica bi trebalo da djeluje prosvjetiteljski i vizionarski, gledajući dalje od sadašnjeg trenutka, odnosno anticipirajući budućnost, jer obje zajednice zaslužuju ozbiljnu pažnju barem iz dva razloga.

Prvo, šiiti kao i selefije radikalno interveniraju u muslimanskoj običajnosti u Bosni i Hercegovini; oni razbijaju taj izuzetno važan aspekt monolitnosti i homogeniziranosti Bošnjaka kao većinskih muslimana. Valja imati u vidu da je povijesna harmoniziranost Bošnjaka kao muslimana (običajna, mezhebska i td.) izuzetan faktor njihova opstanka, pa je, srazmjerno tome, razbijanje te vrste njihova sklada u funkciji njihova ozbiljnog oslabljivanja, na čemu objektivno iako nesvjesno rade i selefije i šiiti. Drugo, selefije i šiiti, očito je, odnose se prema Bosni i Hercegovini kao prostoru za vlastita osvajanja (u religijsko-kulturalnom pogledu koji u islamu uvijek ima i političku dimenziju), a to znači automatski razaranje bošnjačkog muslimanskog tradicionaliteta koji ih je održao na ovome prostoru. Drugim riječima, na djelu je više faktora koji – u osnovi kratkovido – djeluju dezintegrativno u boš njačkom muslimanskom korpusu koji je ionako na velikim kušnjama u mnoštvu aspekata.

Najzad, model dezintegriranja, čak sukobljenosti do istrebljenja, može se vidjeti u strašnome ratu između šiita i sunita na Bliskom Istoku: oni su sasvim nepomirljivi. Njihove zajednice u Bosni i Hercegovini još uvijek su male i zato nisu u direktnome sukobu, ali je jasan njihov smjer i neosnovano je vjerovati da oni u nekoj budućnosti, eventualno, žive složno i u ljubavi u Bosni i Hercegovini, dok se po Bliskom Istoku nemilosrdno ubijaju. U svakom slučaju – gubitnici su Bošnjaci i islam u Bosni. Danas se još ne može govoriti o terorizmu u Bosni i Hercegovini kao masovnoj pojavi, ali se marljivo radi na pripremi uslova za to. Jačanje vehabizma u Bosni i Hercegovini je izuzetno važno pitanje, rekao bih čak da bi moglo biti od sudbinskog značaja za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, što će zavisiti od pozicioniranja zdravih snaga naspram kojih se postavlja vehabizam. Tu od lično funkcionira riječ instaliranje– kao termin u kompleksnom ideološko-političkom i religijskom značenju. Vehabizam u Bosni i Hercegovini je moćan mehanizam zavjere protiv Bošnjaka kao političkog subjekta, protiv opstanka Bosne i Hercegovine, protiv muslimana u njoj, a u krajnjoj liniji – i protiv samih vehabija, ili selefija, ma kako ih zvali, jer su u posljednje vrijeme uočljiva nastojanja da se evidentan problem marginalizira i eufemizira, da se maskira terminološkim nadmudrivanjima o porijeklu i terminološkom situiranju raznih struja u selefizam, vehabizam, tekfir i sl.

Ti ljudi nisu svjesni, nažalost, da su oni samo instrument za ostvarivanje jednog dugoročnog političkog projekta koji ima maločas navedene ciljeve; to su uglavnom neobrazovani, neprosvijećeni ljudi koji nemaju zdravu viziju niti razumijevaju strategije koje su ovdje na djelu. Jer samo um koji je potpuno zatvoren može se nadati, može se boriti za šerijatsku državu u Evropi, pogotovu u Bosni koja je oduvijek model multireligijske zajednice. Svi faktori u Bosni i Hercegovini koji bi se trebali suočiti s ovom pojavom, a ne suočavaju se s njom, postaju svjesno ili nesvjesno važni faktori te velike zavjere. Čitava povijest vehabijskog pokreta svjedoči o njegovoj užasavajućoj nasilnosti i iluzorno je, neodgovorno je nadati se da je evoluirao. Povijesno gledano, njegove žrtve nisu pripadnici drugih religija već muslimani koji vjeruju (najčešće je u pitanju manifestno vjerovanje) drukčije nego oni: brutalno su pobili, naprosto su potamanili mnoštvo muslimanskoga svijeta koji je – u istoj vjeri – drukčije manifestirao svoje vjerovanje. Pri tome je riječ o krajnjim simplifikacijama, dovedenim do apsurda. Na primjer, propagiraju kao dogmu kako se moraju nositi kratke pantolone jer će, vele, gorjeti u Džehennemu ljudi koji nose pantolone preko gležnje. Kakva je to predstava o Bogu čije osnovno svojstvo je milost (u Kur’anu kaže kako je “Sam Sebi propisao milost“) a koji će otpremati ljude u džehennemsku patnju zbog dva-tri centimetra nogavica na hlačama! To je nevjerovatno preturanje vrijednosti i prioriteta.

S druge strane, nikome ne smeta šta i kako vehabije nose. Problem je u njihovoj isključivosti do krajnje nasilnosti: Ako nećeš kako ja hoću, neće te ni biti! Nije to neki od brojnih (sufijskih) tarikata čiji pripadnici imaju svoj odnos prema Bogu, prakticiraju ga, ali ga ne nameću drugima. Ali, da se vratim pitanju zašto je ta pojava naročito opasna u Bosni. S obzirom na isključivost koja ih karakterizira, oni će sigurno, ukoliko se osjete dovoljno snažnim, krenuti u žestoku konfrontaciju sa tradicionalnim, s normalnim bosanskim muslimanima koji stotinama godina ovdje žive toleranciju– progonit će tradicionalne muslimane sve do prihvaćanja selefijskog ekstremizma, ili do fizičke likvidacije, a obje varijante su krajnje negativne. Dakle, prvi rezultat bit će dramatičan međubošnjački sukob koji vodi upravo onome cilju za koji su se borili Tuđman i Karadžić, uz podršku tadašnjih političkih moćnika Velike Britanije i Francuske. To je prastaro i vrlo perfidno sredstvo za postizanje cilja – otvaranje fronta u samome ciljanom korpusu. Pošto je riječ o vrlo radikalnom pokretu, on nije samo vjerski već je dvostruko politički: on vodi ka konačnoj “autoneutralizaciji“ Bošnjaka kao državotvornog političkog subjekta i također vodi ka ugrožavanju, čak dekonstrukciji državnog sistema. Slučaj u Bugojnu koji se zbio krajem juna 2010. godine, napad na Američku ambasadu u Sarajevu, kao i neki drugi slučajevi, nedvosmisleno pokazuju kako su njihova meta institucije sistema i simboli državnosti.

Istovremeno, zbog radikalističkih metoda najgore vrste, Bošnjaci će gubiti imidž koji su do sada imali u svijetu, a nisu ga mogli poricati čak ni oni koji im nisu naklonjeni: poništava se njihov ugled u svijetu kao izrazito miroljubive, kosmopolitske skupine u Evropi a ta skupina, upravo kao takva, predstavlja najbolju poruku i dokaz o mogućnosti plodotvornog susretanja različitih kultura i vjera. Umjesto toga, oni će sticati reputaciju neprihvatljivih radikalista, terorista i sl. (a sve se to, naravno, upućuje na adresu islama u globalnim razmjerama), te će se naknadno po kazivati kao valjan argument Tuđmana i Karadžića kada su tvrdili kako ratom protiv Bošnjaka – tom strašnom agresijom, pa i genocidom – staju na branik kršćanske Evrope. I to je izuzetno važan, sinhronizirani cilj onih koji instaliraju vehabizam u Bosni i Hercegovini. Umjesto žrtve za koju valja imati saosjećanja i pomoći joj, odnos prema Bošnjacima i genocidu izvršenom nad njima revidirat će se naknadno, povijesno, te će Bošnjaci kao većinski muslimanski narod postati gotovo legitimna i markirana meta raznih oblika sankcija, političkih i moralnih osuda i td.

Nadalje, akcije vehabizma u Bosni i Hercegovini izazivaju refleksan i razumljiv strah kod drugih naroda, kojima je to krunski argument za tvrdnje kako nije moguće živjeti u ovakvoj Bosni i Hercegovini, s takvim Bošnjacima. Centrifugalne sile jačaju. Poanta je u tome što će tako rezonirati, naravno, čak i oni nebošnjaci koji su inače spremni za izgradnju i očuvanje ovog društva i države. Dakle, učinak je totalno negativan, razarajući, jer svi putevi vode ka nasilnoj dekonstrukciji, čak uništenju, ali se to više ne događa spolja, kao što je bilo u prethodnoj agresiji, već autoagresijom, suicidom etniteta i kulturalnog identiteta. Sve što sam kazao nije nikakva spekulacija, nagađanje, već potpuno realan i isto toliko mračan scenarij. Poanta je u tome što vehabije uopće nisu svjesni da su oni u svemu tome samo instrument koji će također biti uništen nakon što bude upotrijebljen. To je jedan od razloga zašto se tu regrutiraju ljudi pretežno uskih svjetonazora i skloni nasilnom ponašanju. Radikalizam Bošnjaka je potpuno kontraproduktivan; on sigurno nema izgleda na uspjeh. Uvjeren sam da je uvjet opstanka Bošnjaka – naravno i Bosne i Hercegovine – jedino puna samosvijest i osviještenost u toleranciji. U postojećim okolnostima, kakva je pozicija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini? U čitavom periodu poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu nisam zapazio da je Islamska zajednica Bosne i Hercegovine reagirala jasno ili odlučno na pojavu i aktivizam vehabija u Bosni i Hercegovini. Ne znam da li je to tako zato što najviše strukture, odnosno institucije Islamske zajednice, pa i reisu-l-ulema, nisu svjesni ozbiljnosti situacije, što ne vide kuda to vodi, ili sve vide i znaju ali svjesno šute. U oba slučaja, postaju vrlo važan dio zavjere o kojoj sam govorio i konačan rezultat je u svakom slučaju fatalan.

Štaviše, javnost ima dojam da Islamska zajednica koketira s vehabijama, da ih tetoši (oni su “novi muslimani“ i sl.), i nikako da istupi s rezolutnim stavom. Time vođstvo Islamske zajednice preuzima ogromnu i povijesnu odgovornost za budući razvoj događaja, ali neće biti nikakve utjehe – kada stvari sasvim izmaknu kontroli – što će se moći kazati kako je neko odgovoran za tu katastrofu, jer će biti prekasno. Moguće je da odgovor- ni u Islamskoj zajednici jednostavno nemaju “petlju“ da se suoče sa svojom realnošću, pa guraju glavu u pijesak, ali time ne skidaju odgovornost sa sebe. Prema svemu sudeći, stvari su već otišle predaleko jer su vehabije vrlo duboko i široko čak i u infrastrukturi Islamske zajednice. Da je riječ o nezrelom i neodgovornom odnosu Islamske zajednice na čijem čelu je reis Cerić (čije će kadrove vehabije surovo pomesti prije svih drugih!) govore njene službene reakcije nakon terorističkog napada u Bugojnu ljeta 2010. godine. Naime, višekratna saopćenja organa Islamske zajednice i pojedinih njenih dužnosnika, pa i reisu-l-uleme, svode se na uopćene osude svakog terorističkog čina, što je izvjesna vrsta eufemiziranja, jer – suština bi morala biti u tome, ona to i jest, da se ispita svaki pojedinačni teroristički akt sa aspekta njegovih motiva, ishodišta u nekoj organizaciji, pokretu i sl. To je pravilna reakcija. U istupima samoga vrha Islamske zajednice pada u oči jedan stav koji je već na prvi pogled nesuvisao a zapravo je veoma štetan, jer naprosto odbija da vidi realnost i da pravovaljano reagira.

Naime, tamo je rečeno kako je to stvar države, istražiteljskih i pravosudnih organa, te je, navodno, čitav slučaj izvan bilo kakve nadležnosti Islamske zajednice. To je vrlo opasna greška, pored toga što je ona ogrješenje o elementarnu logiku. Jer, ako neki ljudi, ili jedan čovjek u ime određene grupe, ideološki homogenizirane i motivirane (upravo to se dogodilo u Bugojnu), izvrši teroristički napad govoreći kako to čini iz vjerskih pobuda jer ne priznaje nikakav sud ni sistem izvan svoga vjerskog suda i sistema, onda je izvan pameti tvrdnja kako je to isključivo problem državnih organa. To je naprosto nevjerovatno! Riječ je, izvan svake sumnje, o pojavi koja ima društveno-politički, pravni i, naročito, vjerski aspekt, a to svaljuje ogromnu odgovornost i na Islamsku zajednicu. Najmanje što bi mogla uraditi Islamska zajednica preko svoje infrastrukture jest da, akcijom imama, educira vjernike o vjerskom ekstremizmu i njegovim generatorima. Ja petkom mijenjam džamije po Sarajevu, ali nisam zapazio da se toj vrsti prosvjećivanja posvećuje bilo kakva hatibska pažnja: hatibi koje imam priliku slušati, u većini, ponašaju se kao da se ništa važno ne događa. To je suicidno.

Štaviše, najveći broj običnih muslimana koje poznajem misle kako je svaka osuda vehabijskog ekstremizma zapravo atak na ovdašnje muslimane općenito (na to ih upućuju i tekstovi nekih ovdašnjih intelektualaca), a to je strašna zabluda. Mi smo svjedoci narastanja jedne velike prijetnje za budućnost ove zemlje i Bošnjaka. To je nova i najperfidnija strategija. Prije dvije godine, pozvao me jedan visoki funkcioner Islamske zajednice, jedan muftija, da bi čuo moje mišljenje u vezi sa pripremama za veliko savjetovanje Islamske zajednice na temu Društvene okolnosti za život muslimana u Bosni i Hercegovini. Valja cijeniti ljude koji se žele posavjetovati, bez obzira na to hoće li nešto od tuđeg mišljenja prihvatiti. Uvažavajući tu gestu, kazao sam ugledniku otprilike sljedeće. Mogući su različiti pristupi, odabir različitih tema i td. Meni se čini da bi bilo uputno posmatrati onaj aspekt društvenih okolnosti u kojima žive muslimani u Bosni i Hercegovini a koji sama Islamska zajednica kreira – iz sebe i u sebi samoj. Naime, pozicija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini može se posmatrati iz dva ugla, ali se može posmatrati i simultano, sintetski, iz oba aspekta, i ovo drugo smatram korisnijim, efektnijim:

1. Na jednome nužnom nivou, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini mora pošteno – kritički ako zaista hoće stvarni prosperitet, ma koliko to boljelo – obaviti “samoposmatranje”, analizu sebe same, svoje propuste, greške, svoje mogućnosti i nužnosti. U tome kontekstu je neophodno da se Islamska zajednica pozabavi, između ostaloga, i pojavom selefizma u Bosni i Hercegovini. Ne smije se pretvarati da toga nema. Uostalom, šira društvena zajednica ukazuje na to već neko vrijeme kao na ozbiljan fenomen i problem, a iz krila Islamske zajednice nema adekvatne reakcije. Ja znam da se strukture Islamske zajednice ponašaju kao da to ne vide, a to je uvjet za nazadovanje, uzrok je lošeg zdravlja Islamske zajednice, jer okreće glavu od ozbiljnog problema na koji se ukazuje već neko vrijeme. Morate biti na nivou povijesnoga časa u kome jesmo, inače – snosit ćete svu odgovornost, ali će biti prekasno. Ovdje selefizam i vehabizam forsiraju snage koje ga žele iskoristiti kao argument za konačan juriš na ovdašnje muslimane. Uvjeren sam da sam u pravu. Svi mi znamo da je selefizam neprijateljski raspoložen prema tradicionalnim muslimanima (on će to pokazati u ekstremnim formama kada se osjeti dovoljno snažnim), svi znamo da je on neprihvatljiv za Evropu i znamo da je duboko uhvatio korijena u Islamskoj zajednici. Kada saberete sve te očigledne činjenice – rezultat ćete vidjeti… Oni djeluju u obuci naše djece, po medresama, po školam a općenito, na akademijama, oni su na važnim funkcijama. Tek kada osmotri vlastito “zdravstveno stanje”, Islamska zajednica može kompetentno preći na djelovanje na drugome nivou.

2. Na drugome nivou, Islamska zajednica treba definirati svoj odnos prema široj društvenoj zajednici, svoju poziciju u njoj. To je također široka tema. Ja mislim da je suština u tome da se Islamska zajednica, odnosno reis, uz dužno poštovanje institucije, ne smije priklanjati političkim partijama a on je upravo to stalno činio do sada. Islamska zajednica treba da prati konstantnu političku strategiju, a ne partiju. Tu naš reis pravi fatalnu grešku. Naime, političke partije nemaju konstantu, nijedna, one vrludaju, meandriraju, mijenjaju saveznike, koalicije sl. (to i jest bit politike!), što znači da su u načelu nekonzistentne. Ako se reis priklanja partiji, odnosno partijama, onda je neminovna njegova nekonzistentnost a to suštinski djeluje erozivno na instituciju Rijaseta. U tome je poanta: Rijaset mora biti uz stratešku političku opciju a ne uz bilo koju političku partiju,ili uz trenutno kurentnog partijskog lidera – to je temeljna razlika koju reis, po mome uvjerenju, ne uočava i onda samo doprinosi slabljenju svoje institucije i zamagljivanju strateških političkih pravaca. Bude li radio onako kako se meni čini da treba, efekti će biti pozitivni: njegova institucija bit će ishodište, pa i utočište, političkih partija, bit će svjetionik svima njima, orijentir… Ne treba tu mnogo mudrosti: valja pogledati kako to radi katoličko rukovodstvo. Uvjeren sam da reisova žudnja za medijskom promocijom i njegova potreba za liderskim autoritetom, što ispoljava na neadekvatan način, djeluje suprotno od onoga kako bi trebalo, te da ne slijedi, ne pre poznaje dugoročne strateške interese države Bosne i Hercegovine prije svega a onda i muslimana u njoj, jer to dvoje ne mogu jedno bez drugoga. Lider vjerske zajednice – u najvišem interesu vjernika i svojih sunarodnika – mora dati sve od sebe, i time pokazati koliko zapravo jest lider, da bi osujetio sektaško cjepkanje svoje zajednice; pristajući uz neku političku partiju, on afirmira partikularizaciju koja je u samome biću partijsko-političkog organiziranja i djelovanja, a on mora, upravo obrnuto, stalno prevladavati partikularizme. To se postiže odanošću velikim idejama, poput bezuslovnog patriotizma i nepromjenljivim etičkim načelima koja su također prečesto u koliziji sa akcijom političkih partija, i lidera. Nije teško postići to: potrebno je samo ukrotiti svoju sujetu i učiniti primjerenom svoju ambiciju; na tome tlu mudrosti buja autoritet, u punoj autentičnosti. No, krajem 2012. godine, bit će izabran novi reis. Cerić je bio reis tri mandata, čini mi se, što je predugo. Ne mogu prognozirati šta će biti jer ne znam koga će izabrati, ali znam pouzdano jednu stvar: poodavno već bilo je vrijeme za promjene.

Uvijek smo radoznali prema budućnosti, kao što smo, najčešće, do sentimentalnosti naklonjeni prošlosti. Sa sadašnjicom se uglavnom hrvemo, i pri tome nastojimo da u budućnost proniknemo.

Ulomak preuzet iz: Esad Duraković, Žudnja za tekstom – duhovna autobiografija, Tugra, Sarajevo, 2013.

behar.hr