Esad Duraković: Bosanski apsurdi
Stoga – budimo realni i pošteni prema samima sebi: okrenimo se protiv vlastite neodgovornosti, apatije, pogledajmo na sebe kao svjetinu koja bi trebala postati narod i kažnjavati one što tako samoživo i bezdušno masakriraju naše nade i osujećuju nam budućnost.
(Esad Duraković – Oslobođenje)
Političari u Bosni i Hercegovini godinama već, pa i decenijama, i to u oba entiteta koja su konstruirana radi osujećenja prosperiteta ove zemlje u vrijeme kada je trebalo osposobiti je za život – ti političari, dakle, decenijama zlostavljaju ovaj “narod” (svoj i druge), čereče vlastitu zemlju u onoj mjeri – a to znači enormno mnogo – koliko im je potrebno za (također enormno) lično i porodično bogaćenje, za lagodan život. To je postala dominanta naše političke stvarnosti, zakonitost ovdašnje politike. No, ovdje je gotovo sve u stanju ekstremnosti.
Dok u drugim zemljama i društvima u kojima ima korupcije (dabome, i u evropskim zemljama) zloupotreba politike i izopačenost ostaju u “domašajima” ličnog i neetičnog profitiranja, dotle kod nas oni koje tetošimo pozitivnim nazivima “lideri”, “elita” i sl. izopačeni su, VEĆINOM, u tolikoj mjeri da vode cijelu zemlju ka uništenju, pomamno grabeći sve što mogu (a mogu sve, jer ih niko ne sprječava) prije nego što, oprostite, zemlja krepa. Čudo naše je i to što takvi opstaju na vlasti svih ovih decenija, po načelu – što su gori, to uspješnije i duže opstaju na vlasti, obmanjujući svjetinu, kao maloumnike, pričama o tome kako su oni najbolji čuvari interesa svoga etnosa. Intelektualaca gotovo i nema – kao onih koji su savjest svakog normalnog društva; uglavnom je to jad i čemer! Ukoliko se neko i suprotstavi takvim političarima – i cijelim strukturama koje su izgradili, ili su ih mobilizirali – događa se ono što se dogodilo Živku Budimiru. Po svemu onome što se do sada znalo i vidjelo (a vidjet ćemo hoće li se naći dokazi za njegovu eventualnu krivnju), on je pokazivao da je atipičan političar po tome što ima moralno-politički integritet i sudbinski dragocjen probosanski refleks, a uhapšen je spektakularno, i to upravo u kontekstu (uvijek je važan kontekst za pravilno razumijevanje stvari!) njegova snažnog otpora dekonstrukciji temeljnih institucija. Ali – koga je briga za to!
Nemjerljivo licemjerna međunarodna zajednica samo ja zamrznula rat i konstruirala je monstrum-državu, s punom sviješću da tako ne možemo funkcionirati pa sada uporno ponavljaju kako se oni neće miješati ni u šta.
Govoreći o takvim našim političarima (o većini njih), o njihovoj neetičnosti (morao bih početi koristiti oštrije, adekvatnije riječi!) i o njihovom morbidnom domomorstvu, nisam kazao, zapravo, ništa novo: svi kukamo na njih: neko javno, neko na sijelu, u brijačnici ili taksiju… Dakle, ništa novo. Međutim, krajnji je čas da se kao ljudi, kao glasači, zamalo kao narod (da smo barem subjekt te vrste!) suočimo sa samima sobom, da zrelo promislimo i osmotrimo stvari iz drugog, iz pravoga ugla.
Kukamo na političare kao oni kojima prijeti neposredno potapanje, a pri tome, iz decenije u deceniju, davljeni i ponižavani, MI BIRAMO te političare i NJIHOVE partije. Štaviše, biramo iste one koji su se u nekom od prethodnih izbornih mandata, na poziciji, pokazali kao oni koji su oskrnavili naše povjerenje i potamanili naše nade. Opet ih biramo! Pri tome ne vodimo računa o još jednom bosanskome specijalitetu, kao pravilu: glasajući za bilo koga iz bilo koje partije, glasamo za njegovog partijskog vođu. Stoga, pri glasanju – u našim uslovima demokratije – uvijek treba imati u vidu da glasajući za nekoga obavezno dajete glas takvom-i-takvom šefu njegove partije. Zatim, čak i oni za koje smo glasali znaju kasnije stupati u nezamislive saveze i koalicije za koje mi nikada ne bismo glasali. Takvim stalnim glasanjem – šta mi, zapravo, pokazujemo?
Pokazujemo da, u biti, nisu glavni krivci političari iako se mi ponašamo kao da jesu, već smo glavni krivci mi, koji još nismo ni narod (kao subjekt sa efikasnim političkim potencijalima), nismo ni većinski zrela akademska zajednica; mi smo jedno veliko i omamljeno NIŠTA. Jer, da smo kakav-takav narod, našli bismo načina da efikasno protestiramo, da sankcioniramo njihovo ponašanje makar i gromkim protestima, da im uskratimo svoje glasove; uvidjeli bismo da oni – u većini – zaista nemaju nikakvih obzira jer nemaju etičnosti, a pri tome ne zaziru ni od kontrola niti od sankcija. Naprosto ne znam šta se to događa s ovom svjetinom: primjera radi, oko pola miliona ljudi u glavnom gradu BiH nedavno je bilo paralizirano štrajkom GRAS-a a da ne bijaše nikakvih protesta, nikakva bunta. Više i ne stenjemo. Totalno gubimo ljudsko dostojanstvo, a sami smo najveći krivci za to. Mi smo obezličeni i omamljeni.
Stoga – budimo realni i pošteni prema samima sebi: okrenimo se protiv vlastite neodgovornosti, apatije, pogledajmo na sebe kao svjetinu koja bi trebala postati narod i kažnjavati one što tako samoživo i bezdušno masakriraju naše nade i osujećuju nam budućnost. Osmotrimo mogućnosti i obavezu za vlastitu odgovornost, za odgovornu akciju koju nam daju glasačka prava. Jer, štetno je zavaravati se: odavno govorimo “K vragu ovakvi političari!”, ali – realno – očito je vrijeme da se kaže puna istina: “K VRAGU NAROD, koji tako uporno bira takve političare, tonući sve dublje u bijedu i u poniženje!”.
Preuzeto iz Oslobođenja
