Tito je, za razliku od Izetbegovića, pored velikosrpskih i velikohrvatskih idejnih i oružanih trupa, Tuđmana i Miloševića, imao dodatno, protiv sebe i Hitlerovu velikodržavnu, naci-fašističku armadu.
Ovdje potpomaganu upravo od domaćih kolaboracionista, idejnih prethodnika sadašnjih protivnika Bosne i Hercegovine, koji danas ruše sve što podsjeća na Tita i BiH. Uprkos svemu tome, i uprkos sedam teških krvavih ofanziva, Tito je spasio Bosnu i vratio joj njenu državnu samostalnost.
“Mi, kroz svoju dugu plahovitu i krvavo-trusnu bosansku povijest, imamo velike i poznate ljude koji su na različite načine (kultura, umjetnost, književnost, nauka, politika, muzika, sport …), i u različitoj mjeri, zadužili ovu zemlju i njene građane. Jedan od njih, povijesno, i sa stanovišta bosanske državotvornosti, faktički i ljudski najzaslužniji, zove se – Josip Broz Tito. Koji je ovoj zemlji, nakon mnogih stoljeća (480 godina), vratio hiljadugodišnju državnost koju je Osmanska imperija 1463. nasilno-osvajački prekinula i sabljom u korijenu zatrla za samo mjesec dana.
Oko Titovog imena, s tog stanovišta, logički odgovorno i etički pošteno govoreći, ne bi smjelo biti spora niti potrebe da se ono civilzacijski vrijednosno relativizira, ideologizira i besmisleno degradira, kako se to danas pokušava na sve strane. Jer, stvari su tu same po sebi, činjenički i događajno, sasvim i nedvosmisleno jasne. U tom smislu, Josip Broz, po logici nesumnjivih i očiglednih povijesnih zasluga, mora imati svoje posebno mjesto na ljestvici zaslužnih bh. pojedinaca. Tačnije, u historijskom kontekstu, u kombinatorici povijesno-životne i faktografske scenografije koja neizbrisivo stoji u vremenu iza nas, Josip Broz i Alija Izetbegović su neuporedivi.
Ako je, najkraće govoreći, Izetbegović od Broza uzeo na revers stopostotno cjelovitu BiH, u njenim titovskim ZAVNOBiH-ovskim granicama, a jeste, i ako ona danas, nažalost, više nije takva, onda je njih dvojicu, u tom smislu, u kontekstu izgubljene prostorne i sanjane “multi-kulti” cjelovitosti – koja je suštinska i civilizacijska bit bosanskog bića – logički bespredmetno porediti. Dakle, snaga povijesnih činjenica i stanje ovog bh. trenutka, govore sami za sebe. Tim prije što su obojica imali za protivnike iste, ideološki i vojno naoružane, odnosno, klero- i etno-ostrašćene, velikodržavne rasturače Bosne i Hercegovine.
Zapravo, i to je bitna i nezaobilazna komparativna stavka, Tito je, za razliku od Izetbegovića, pored velikosrpskih i velikohrvatskih idejnih i oružanih trupa, Tuđmana i Miloševića, imao dodatno, protiv sebe i Hitlerovu velikodržavnu, naci-fašističku armadu. Ovdje potpomaganu upravo od domaćih kolaboracionista, idejnih prethodnika sadašnjih protivnika Bosne i Hercegovine, koji danas ruše sve što podsjeća na Tita i BiH. Uprkos svemu tome, i uprkos sedam teških krvavih ofanziva, Tito je spasio Bosnu i vratio joj njenu državnu samostalnost.
Tako govore činjenice.
Sviđalo se to nekome ili ne.
Šta neko, uprkos tim činjenicama, govori danas, irelevantno je.
Uostalom, svako, ima demokratsko pravo da želi, misli i govori šta god hoće. I kako god hoće.
Ali, imati pravo, i biti u pravu, nije ista stvar.
I o tome se, ljudski gledano, mora voditi računa tokom rasprava ove i slične vrste.
Ukratko, događajno-logički, i sa stanovišta povijesnih činjenica održivosti i opstanka BiH, ta dva imena su faktički neuporediva. Privatni ukusi i želje su nešto sasvim drugo. O njima se ne raspravlja.
De gustibus non disputandum.
Sapienti sat, kako to rekoše stari Latini”, kazao je za Start prof.dr. Esad Bajtal.
Novikonjic.ba
Septembar 2017
