Erol Avdović: Ko će zaustaviti Rusiju na Balkanu

Kažu da ovakva kiša nije u Dejtonu padala od 1984. godine, od sarajevske olimpijade naovamo. Ali, meni je to izgledalo kao dio sasvim obične “bosanske” jeseni u gradu među brežuljcima i velikoj ravnici, u dolini prilično široke rijeke Majami, s puno lijepih i modernih mostova. To me, nazovi nevrijeme, pratilo kad sam minule sedmice stigao u Dejton, 20 godina od potpisivanja našeg čuvenog mirovnog sporazuma.

Sve u svemu, oluja je kratko trajala, a prerijski vjetar je brzo rastjerao oblake, pretvarajući njihove ostatke u motive Selindžerovog “Lovca u žitu” (poznata novela iz 1951. američkog pisca J. D. Selindžera), na kojima smo i mi letjeli.

Poznat po Bosni

Načuo sam, pa sam želio provjeriti, koliko je “bosanski” sporazum obilježio Dejton, inače tek šesti po veličini grad u Ohaju, iza Klinvlenda, Kolumbusa i Sinsinatija. Oni su odavno po nečemu poznati: prvi po čuvenim bolnicama za kardiohirurgiju, drugi po svojim centrima za modernu umjetnost, a treći po izuzetnom sladoledu, koji nije mijenjao ukus od 1870. godine.

U svom uredu me primila gradonačelnica Nen Vejli (Nan Whaley) i govorila mi o tome, ali i o svojoj posjeti Sarajevu u junu 2008. Ova nadasve prijatna političarka, članica Nacionalnog komiteta Demokratske partije, podsjetila me je da je Dejton prvenstveno poznat po braći Rajt (Orville i Wilbur Wright), za koje Amerikanci tvrde da su prije Francuza (17. decembra 1903.) napravili prvi avion.

Znaju ga i po tome što je ovdje izmišljen otvarač za limenke, koji se otvara palcem i u čijem zvuku “pomp” uživaju i stari i mladi; gradonačelnica mi pokazuje svoju limenku dijetalne sode. Generalno Dejton je znan i po mnogim drugim inovacijama. Ali, evo već 20 godina, priznala mi je ljubazna čelnica grada, znaju ga i po dejtonskom mirovnom akordu.

Nije tačno, kažem joj da je zbog Dejtona u Bosni još previše političkih sinkopa!

Samo zbog Bosne Dejton znači mir, rekla je ljubazna gradonačelnica Vejli  

Tačno 92 godine nakon leta braće Rajt, koji je potrajao samo 12 sekundi i bio dug 37 metara, na toj su ledini, u hotelu zvanom “Hope” (nada), 21. novembra 1995., Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević potpisali dejtonski mir.

Ne zna se jesu li to uradili uz čestu i nesnosnu buku turbomlaznih motora letećih tvrđava bombardera iz obližnje “Wright Patterson” aviobaze, ali je nemoguće da nisu čuli te leteće grdosije.

Samo četiri godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma neki od tih aviona zujalica bombardirali su Srbiju kako bi 8.000 kilometara istočno (toliko je Beograd udaljen od Dejtona), nakon svih naučenih bosanskih lekcija, spriječili egzodus kosovskih Albanaca.

Nekad davno, u dejtonskim vojnim laboratorijima, u okviru “Manhattan Projecta”, pravili su polonijske obarače za američku atomsku bombu. No, samo zbog Bosne Dejton znači mir, rekla mi je ljubazna gradonačelnica Vejli.

Ruski projekt

Hodajući širokim dejtonskim sokakom, zatekla me je i vijest kako je Aleksandar Vučić, kome su neki oprostili, ali su samo budale zaboravile prijetnje upućene NATO-u 1999. godine, protekle sedmice u Moskvi najavio da će Srbija kupiti rusko oružje, da bi se branili od komšija; zlu ne trebalo!

Kupuje rusku (?!) – iako je američka roba – još napravljena od nedostižnog kompozitnog materijala i to dok se u Podgorici pjeva – “Boj ne bije strašno oružje, već presvijetlo srce u junaka…”

Zlo je, dakle, tu ako se priziva i ako se baš sada, nakon Ukrajine i Sirije, šuruje s Putinom. Dok je Vučić otvarao zlatne kvake na vratima Kremlja, ovdje u skromnom Dejtonu sam se sjetio kako to zlo, iako je prošlo 20 godina, nije do kraja poraženo. I da je ono, pogrešno, reducirano samo na Miloševićev ručni rad. Jer, iza umrlog Slobe još stoje mnogi “bezimeni” izvođači tog, očito i ruskog, projekta “velike Srbije”.

Kako, dakle zaustaviti Rusiju sad, kad znamo da su posljednji neredi u Crnoj Gori, kako tvrdi i Milo Đukanović, dio Putinovog rukopisa na Balkanu.

Ruski vlastodržac zna da je Milošević mrtav, ali da je “njegov” i projekt SANU-a (Srpska akademija nauka i umetnosti) itekako živ i da se hrani “dejtonskom” hranom. Otuda je pred nama i već viđeni beogradski paternalizam nad dijelom BiH i nastavak nacionalnog svojatanja bosanskih pravoslavaca kroz instrumentarij panslavizma! O tome upućeni Amerikanci govore kao o opasnoj i, u biti, demagoškoj subverziji Moskve na Balkanu.

Putin je iskusan jer je taj obrazac primjenjivao u Gruziji i Abhaziji i, naravno, na Krimu i u istočnoj Ukrajini. Nažalost, i Balkan je, prema njemu, zona tradicionalnog ruskog utjecaja.

U blizini mjesta gdje je potpisan bosanski mir prisustvujem dobovanju oktobarske kiše i igri sjena razigranog prerijskog sunca, uz prisjećanje kako su Amerikanci u Dejtonu 1995. bili velikodušni, jer je u Moskvi tada stolovao Boris Jeljcin. I kako će se zbog Putina, možda, morati mijenjati i njihova politička širokogrudnost na Balkanu. A Vladimir doista ne radi u korist svoje braće prodajući im oružje, jeftine kredite i maglu prije velike oluje.

Autor: Erol AVDOVIĆ  – avaz.ba