Baš kao i obroci, ono što pročitamo na kraju čini nas, makar se i ne sjećali svakog teksta koji smo pročitali. Do nas je hoćemo li se hraniti isključivo brzom hranom, ili ipak s vremena na vrijeme pripaziti na svoju ishranu
Za vrijeme studija imao sam jednog kolegu koji nije mogao preći preko činjenice da ne može zapamtiti sadržaj svake knjige koju pročita. Jednostavno mu je bila muka od činjenice da u njegovom pamćenju ostaju samo fragmenti pročitanog, a nikako svaka pojedinost kojoj bi u bilo kojem trenutku mogao pristupiti. Razumio sam ga u potpunosti. I sâm sam nekoliko puta o tome razmišljao: „Zašto uopće čitati tolike knjige, ako ih ionako ne mogu sve zapamtiti?“
Nekoliko godina nakon diplomiranja naiđem na jedan citat američkog esejiste i pjesnika Ralpha Waldoa Emersona koji se također pozabavio ovom problematikom. Njegova perspektiva na tu „pojavu“ mi je isprva podarila jednu vrstu spokoja, a citat mu je glasio: „Ne mogu se sjetiti svih knjiga koje sam pročitao jednako kao što se ne mogu sjetiti svakog obroka koji sam jeo; usprkos tome, oni su sačinili mene.“
Nije, dakle, bitno da li se sjećamo sadržaja svake knjige; bitno je da je ona prošla kroz našu svijest, ostavivši tako trag kojem ne možemo pristupiti na način na koji računar pristupa nekoj datoteci, ali koji nas ipak čini kakvim jesmo. Ne bih išao toliko daleko kao Umberto Eco kad je na pitanje jednog norveškog novinara o tome kako uspijeva pročitati toliki broj knjiga namignuo i odgovorio: „Nije nužno pročitati knjigu. Dovoljno ju je dotaknuti te, pomoću tajanstvene tekućine, upiti je“, ali se u biti slažem s tim da je čitanje ipak više biološki proces nego što je mehanički.
Zahvaljujući Emersonu stavio sam tačku na tu dilemu i nastavio svojim životom s jednim zanemarivim olakšanjem. Ni slutio nisam kakvu implikaciju to njegovo duhovito zapažanje sa sobom nosi.
Živimo u doba u kojem su nam informacije dostupne na dodir prsta. Životi nam se svakodnevno ažuriraju novim podacima, vijestima, stavovima i komentarima kojima smo putem interneta konstantno izloženi. Čak i kada tu našu izloženost pokušamo svesti na minimum, ona je ipak znatno veća nego u bilo kojem drugom trenutku ljudske povijesti. Dovoljno je pogledati komentare ispod članaka na društvenim mrežama da postanemo svjesni koliko je ta prezasićenost informacijama uzela zamaha.
Vrijedilo bi ovdje napomenuti kako je skoro svaki povijesni period bio kritički nastrojen prema višku informacija. Kada je Johannes Gutenberg oko 1440. godine izumio mašinu za štampu, renesansni učenjaci su isprva bili oduševljeni tim novim načinom pristupanju informacijama. Evropa je bila preplavljena hiljadama knjiga u milionskim primjercima koji su ubrzo zasitili tadašnje tržište. Prvobitna euforija je splasnula, pa se čak i pretvorila u očajanje koje je Erazmo Roterdamski opisao riječima: „Postoji li igdje na zemlji spas od ovih rojeva novih knjiga?“
Međutim, još i prije Gutenberga i njegovog izuma postojale su kritike na višak informacija. U Propovjedniku, knjizi Biblije i Starog zavjeta koja datira iz IV ili III stoljeća pr.n.e., tako postoji pasus (12:12) koji kaže: „(…) jer nema kraja sastavljanju mnogih knjiga, i mnogo čitanje umor je tijelu.“ Seneka Stariji, rimski orator i pisac, u I stoljeću nove ere navodi kako „višak knjiga odvlači pažnju“. 1702. godine njemački filozof Christian Thomasius je usporedio porast produkcije knjiga sa svojevrsnom epidemijom. Od 1750. do 1800. godine u Evropi je došlo ponovo do naglog porasta od 150% u proizvodnji knjiga, čime su se njegove usporedbe smatrale u jednu ruku opravdanim.
Nama se iz današnjeg pogleda može činiti pomalo smiješnim da su ljudi iz spomenutih perioda bili zabrinuti zbog viška informacija. Usporedimo li vrijeme u kojem mi živimo sa njihovim, broj informacija kojima imamo pristup i kojima smo svakodnevno izloženi, htjeli mi to ili ne, je neusporediv. Druga bitna stavka prilikom usporedbe našeg vremena i onoga koje mu je prethodilo jeste digitalna tehnologija. Baš kao što je Gutenbergova štamparska mašina imala transformativnu moć u doba u kojem je izumljena, tako je i digitalizacija informacija jedna od prekretnica u našoj novijoj povijesti.
Zahvaljujući internetu i globalizaciji, informacije i pristup njima je do te mjere olakšan da često dolazi do onoga što je američki naučnik Bertram Gross nazvao „preopterećenje informacijama“ („information overload“). Gross je skovao ovu sintagmu davne 1964. godine, a danas je ona sve češće u centru pažnje upravo zbog utjecaja koji ta pojava ima ne samo na pojedinca, nego i na kompletno društvo.
Svjedoci smo da su vijesti postali dijelom naše svakodnevnice u razmjeri koja bi nama koji pamtimo vrijeme prije Facebooka bila nezamisliva prije nekih petnaestak godina. Zahvaljujući pametnim telefonima one su često prvo što ujutro vidimo i posljednje što čitamo navečer prije spavanja, tako da nam se isključivanje iz tog vrtloga informacija, pa makar i na kratko vrijeme, može činiti kao da propuštamo nešto čega su svi oko nas svjesni i u šta su aktivno uključeni.
Upravo ova vrsta uključenosti u događaje je jedna važna karakteristika preopterećenja informacijama koja našu digitalnu eru izdvaja od onih prethodnih. U doba prije socijalnih mreža i interneta, vijesti bismo konzumirali putem dnevnika ili štampanih medija. Bitna karakteristika tih načina konzumiranja je bila njihova izričita neinteraktivnost. Kada pročitamo članak u štampanim novinama ili odgledamo prilog na TV-u, onemogućeno nam je u isti mah podijeliti svoj komentar sa ostalim konzumentima. Istovremeno, pošteđeni smo komentara tih ostalih, tako da nam ne preostaje ništa drugo nego da procesuiramo pročitano ili odgledano, tj. da informaciju svarimo.
Naravno, ovo ne treba da znači da su štampani mediji ili dnevnici na TV-u nužno superiorniji i/ili objektivniji, nego samo da su informacije koje primimo putem njih oslobođeni dodatnih informacija u obliku komentara. Za razliku od interneta, ovi „konzervativni“ mediji nam pružaju prostor za emocionalnu pauzu (da se poslužim terminom iz metodike književnosti) u toku koje možemo procesuirati ono što smo pročitali ili odgledali.
U slučaju online portala, pored vijesti mi odmah bivamo izloženi i komentarima onih koji su se odlučili dati svoje mišljenje o pročitanom. U teoriji, ovakva vrsta interaktivnosti zvuči kao primjer par excellence za način uspostavljanja dijaloga i plodnog diskursa. U praksi, međutim, često smo svjedoci upravo suprotnog efekta.
Razloga za ovo ima mnogo. Na internetu se na vijest, kolumnu, tekst i bilo koju drugu objavu može reagirati neovisno od toga da li se ono što se komentira prethodno pročita ili ne. Uz to, internet nam pruža mogućnost da iza svojih riječi ne moramo nužno stati svojim imenom i likom, što u mnogočemu olakšava komentiranje onima koji se plaše javne reakcije na vlastite stavove, odnosno onima koji jednostavno spadaju u skupinu internet trolova koji uživaju gledati dekadenciju diskursa koju njihovi komentari izazovu.
Kada konzumiramo informacije putem interneta, mi smo izloženi tim komentarima u jednakoj mjeri kao što smo izloženi samom tekstu koji čitamo. Oni postaju dijelom informacija koje unosimo u sebe, te samim time doprinose općoj prezasićenosti informacijama. Broj blogova, portala, kolumni, istinitih i lažnih vijesti i tekstova uopće na internetu je sâm po sebi toliko pozamašan da i bez komentara ispod njih ta prezasićenostpočinje da predstavlja jedan ozbiljan problem po naše kognitivne sposobnosti u procesuiranju znanja.
Information fatigue syndrome (IFS) ili Sindrom umora od informacija, pojam koji je skovao britanski psiholog David Lewis, opisuje upravo taj utjecaj viška informacija na naše mentalne sposobnosti. Lewis u vezi s tim navodi: „Imati previše informacija može biti jednako opasno kao imati premalo. Ono može, između ostalog, dovesti i do paralize u analiziranju, što otežava pronalaženje ispravnog rješenja ili donošenja najbolje odluke.“
Često se dogodi da imamo veću reakciju na komentare ispod nekog članka ili vijesti, nego na samu vijest. Nažalost, to zna dovesti do toga da smo skloni donositi sud o nekom tekstu na osnovu jedne interpretacije koja se nalazi u komentaru, a ne na osnovu samoga teksta. Komentari su tako postali svojevrsna brza hrana informacija koja nam zbog svoje osobine interaktivnosti daje instant zadovoljstvo stupanja u dijalog, ali koje na duge staze ne posjeduje „nutritivne“ vrijednosti kao što ih posjeduje procesuiranje kvalitetne informacije. Naravno, taj sud o kvaliteti je često subjektivan. Mi smo ti koji moramo sebe naučiti kako prepoznati da li neki tekst ima za cilj informirati i podstaknuti na razmišljanje ili mu je svrha tek izazvati senzacionalističku reakciju, a time klikove i zaradu.
Ovo nas vraća ponovo na Emersona i njegov citat. Baš kao i obroci, ono što pročitamo na kraju čini nas, makar se i ne sjećali svakog teksta koji smo pročitali. Do nas je hoćemo li se hraniti isključivo brzom hranom, ili ipak s vremena na vrijeme pripaziti na svoju ishranu.
(Ernad Osmić, Prometej.ba)
