PolitikaSvijet

Erdoganovo prijateljstvo s Putinom

U Turskoj stvari idu svojim tokom, kao što obično biva poslije neuspjelog ili uspjelog državnog udara. Čisti se kuća od vinovnika i protivnika i traži glava glavnog neprijatelja. Svako ko je imao ikakavu, čak posrednu vezu sa pristalicama ili simpatizerima Fethulaha Gulena, optuženog da je stajao iza neuspjelog puča 15. jula, može očekivati da će biti uhapšen, ako već nije iza rešetaka.

Od odnosa Turske sa svijetom poslije neupjelog puča još je udarna tema posjeta predsjednika Erdogana Rusiji. U turskim provladinim medijima posjeta je popraćena naslovima „Nova stranica“, „Rusko proljeće“ i „Jači nego prije“. To što je Erdogan na pres konferenciji u St. Petersburgu četiri puta predsjednika Putina nazvao prijateljem, pa još dragim, u NATO paktu nije dočekano sa simpatijama. Ne bez ironije, takav izliv naglog prijateljstva CNN je nazvao senzacijom.

Jeste neobično takvo obraćanje poslije devet mjeseci zamrznutih odnosa dvije najveće sile koje dijele dva kontinenta, ali treba shvatiti Erdogana bar iz dva razloga. Prvog, ličnog, jer mu se Putin, i pored takvih odnosa, javio prvi sa zadovoljstvom što je propao puč, dok su zapadni saveznici, uključujući i strateške Amerikance, sa zadrškom očekivali kako će se stvari odvijati. Drugi razlog je politički, jer je već s ranijim javnim izvinjenjem Putinu zbog obaranja ruskog suhoja-24 nad sirijskim nebom Erdogan pokazao da mu je Rusija, možda prije nego svi ostali, bila na umu kad je svom novom premijeru Jildirimu sugerirao da objavi kako je „vrijeme da Turska smanji broj neprijatelja, a poveća broj prijatelja.“

Iako ranije najavljena zbog tog novog slogana turske vanjske politike, posjeta predsjdenika Erdogana Rusiji dobro je došla možda još više zbog neuspjelog vojnog udara, koji se dogodio u međuvremenu. Ispalo je kao da je naručena, jer je Erdoganu pružila priliku da iz Sent Petersburga, i u takvom društvu, poruči zapadnim saveznicima, a posebno generalnom sekretaru NATO, kako „i mi konja za trku imamo.“ Ali je bila i prilika da u obrnutom smjeru, svom domaćinu, „prijatelju Vladimiru“, kako ga je oslovljavao, pokaže kako je došao u ime Turske spasene od građanskog rata, ali i u ime ključne članice NATO saveza.

I pored svih kritika na držanje Zapada zbog nepoštivanja njegovih vrijednosti ljudskih prava i nezadovoljstva zbog beskonačnih pregovora oko pristupa EU, Turskoj je NATO još alfa i omega njene regionalne sigurnosti. Što su, opet, zategnutiji odnosi između zapadne vojne alijanse i Rusije, kao što je sada stanje, to je za nju značaj Turske postajao važniji, kao što je bilo i za vrijeme Hladnog rata. To je Erdoganu sigurno bilo jasno, kao i to da je posebno Amerikancima stalo da se u jeku rata protiv ISIL-a ne dira baza Indžirlik. A i to se moglo dogoditi, jer je Indžirlik bio blokiran zbog dojave da se tamo nalaze neki pučisti. Nije uzalud predsjednik Obama slao svog potpredsjednika Bidena da smiri neraspoloženje Turaka zbog hladnog držanja za vrijeme pokušaja udara, da mu ugodi naređenju sirijskim Kurdima da ne prelaze drugu obalu Eufrata, ali i da se očuva baza Indžirlik. S druge strane, Erdoganovo nezadovoljstvo zbog hladnog reagiranja Zapada moralo je goditi Putinu koji bi volio da Tursku drži na distanci unutar same alijanse, kao što čini sve da zadrži neke zemlje Balkana, uključujući Bosnu i Hercegovinu, izvan NATO.

Ekonomski, što znači životno za mnoge Turke, Erdoganova posjeta Rusiji se isplatila višestruko jer je obnovljena trgovina, ruski turisti ponovo čarterima slijeću na mediteranska ljetovališta, nastavljaju se razgovori o izgradnji nuklearke. Dovoljno je bilo vidjeti na jednom TV kanalu jednog tašnara u Istanbulu, koji kaže da je prije obaranja suhoja-24 Rusknjima prodavao dnevno osmadeset tašni, a onda najednom – samo jednu. I Turska je za Rusiju važno energetsko tržište, bilo bi joj važno i da se izgradi gasovod „Turkish Stream“ koji bi išao kroz Tursku prema Evropi, pošto je onaj koji bi izronio iz Crnog mora na bugarskoj obali, spriječila EU svojim regulativima.

Za Putina je, međutim, politika bila mnogo važnija tema u razgovorima s Erdoganom. Konkrenije – njihova moguća zajednička politika prema Siriji, gdje je do sada bila gotovo nimalo zajednička, što je i dovelo do obaranja suhoja-24 prošlog novembra. Rusija je stajala iza režima Bešara Al-Asada, pomagala ga je i vojno, poslala avijaciju da mu bombraduje protivnike. Erdogan nije želio ni da čuje za njega, iako su prije sirijskog rata zajedno ljetovali. Rusija kao i Amerika, podržava sirijske Kurde. A tradicionalno je naklonjena tom narodu, još iz vremena kada je Staljin pružio utočište njihovom legendarnom vođi Mustafi Barzaniju. Erdoganu su sirijski i svaki drugi Kurdi, a pogotovo turski, prijetnja stabilnosti i intergitetu vlastite zemlje. Pružili su se cijelom granicom sa Sirijom, dugom 900 kilometara, a s obje strane ratuju. Zbog toga je Erdoganova vlada donijela rizičnu odluku da upadne s trupama na sirijsku granicu i spriječi Kurde da zauzmu jedinu brešu koju su držale snage ISIL-a. Turska bi takođe da Al-Asad prestane opsadu Alepa, a Rusi tamo zasipaju bombama proturske gerilske grupacije. Još malo, pa kao za vrijeme opsade Sarajeva što se niko oko njega nije slagao, a ljudi su i dalje ginuli i grad se rušio.

Predsjednik Erdogan je priznao da je Rusija glavni faktor u sirijskom ratu, a Putin očekuje da će Turska pomoći u iznalasku političkog rješenja. A njega je teško postići dok je Turska za Siriju bez Asada, a Rusija, Iran, pa čak i Amerika, da on ostane na vlasti, bar privremeno. Pa i kad bi prihvatila Asada, Turska će se teško pomiriti sa Kurdima, koji su Amerikancima, ali i Rusima, važni borbeni saveznici u ratu protiv ISIL-a. Moguće je da se ipak nađe neki srednji put, jer je sirijski rat otišao tako daleko da prijeti razaranjem cijelog Srednjeg istoka, pa i preustroju njegovih granica. A to ne bi bilo u interesu ni Turske ni njenog predsjednika Erdogana, na koga je pokušaj puča mogao djelovati i kao opomena da niko ne može biti bezbjedan, dok oko njega nema sigurnosti. Po dogovoru s Putinom, on je već poslao tim saradnika koji u Moskvi razgovaraju o dogovorenim načelima obnovljene saradnje. U međuvremenu u Ankari je boravio i Džavad Zarif, pa je oglašena i nova, trojna saradnja u trouglu Rusija, Iran i Turska na smirivanju rata u Siriji.

Tako bi Erdoganova posjeta svom „dragom prijatelju Vladimiru“ mogla imati i dublji smisao, jer i Rusija za Tursku, i obratno, ima mnogo veći značaj od intimnog obraćanja među njihovim liderima. Iako je još daleko od toga da u Rusiji, Iranu, pa možda i dalje u Kini, traži alternativu za članstvo u NATO, predsjednik Erdogan očito uživa u izazivanju svojih zapadnih saveznika. Davanjem tako prijateljskog tona pri susretu s Putinom, zatim objavljivanje trojne saradnje s Rusijom i Iranom, Turska je poljuljala odnose s NATO, iako se u zapadnim medijima pretjeruje kad se kaže da su zapali u krizu. U nekim prijestolnicama NATO se čuju čak i zahtjevi da se Turska isključi iz saveza, što bio nečuven presedan. U samoj Turskoj ljudi koji dobro poznaju svoju armiju, kakakv je na primjer vojni komentator Metin Gurdžan, ipak primjećuju kako je većina od 149 generala i admirala koji su uhapšeni ili smijenjeni poslije neupjelog udara davala prioritet čvrstoj privreženosti Turske NATO savezu.
Piše: Hajrudin Somun

Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.
(Vijesti.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close