Onako kako je politički odustajao od multietničke BiH pretvarajući je u Dejtonu u troetničku, tako je bošnjački svetac odustajao i od multietničke Armije BiH
Enver Kazaz, Prometej.ba
Alija Izetbegović je postao sveta, neupitna ličnost istrajnim višedecenijskim ideološkim radom medija, obrazovnog sistema, religijskih institucija, političkih partija i različitih rituala u nakaradnoj kulturi sjećanja, kako taj ideološki kalambur vole nazivati bošnjački akademski nacionalisti. On je, prema naracijama bošnjačkih desničara i altiserovski shvaćenih ideoloških aparata države, svojim maltene genijalnim odlukama omogućio opstanak Bošnjaka i cjelovite države, pa se toj svetinji treba klanjati do konca svijeta. Nepogrešiv u toj mitomanskoj slici, Alija je povijesni telos prema kojemu je bilo usmjereno cjelokupno bošnjačko nacionalno kretanje od postanka te nacije do danas.
Njegovo djelo se ne smije javno preispitivati, jer ako se to učini, slijedi javni linč i pogrom, a fukoovski shvaćene disciplinske institucije nemilosrdno satiru svakog mogućeg kritičara našeg prvog predsjednika. Tako mu, naime, tepaju mediji, hodže i hodžice, akademičari, profesori i profesorice, direktori i direktorčići, nastavnici i nastavnice, čak vaspitačice u obdaništima i čitava bulumenta priglupih i neobrazovanih političara. Njegova stranka ga je sakralizirala, proizvela mit i nametnula ga bošnjačkom društvenom prostoru. Njegovoj legitimizaciji kao bošnjačkog sveca ogroman doprinos daju, osim SDA i njenih satelita, i partije koje su protiv ove stranke i to zbog svog neznanja i politikantskog tumačanja rata 1992–1995, o kojem misli da zna sve, a pritom samo lupeta kako bi pobrala mrvice simpatije ili koji glasić od nacionalistički orijentiranog biračkog tijela. Njegov mezar i turbe su svetišta na koja odlaze i pozicija i opozicija, članovi predsjedništva i svaki politički grebator. Sabina Ćudić i Peđa Kojović izravno su legitimizirali Alijinu svetost ondašnjom posjetom njegovom mezaru, a nedavnim ponavljanjem njegove ocjene karaktera rata u BiH gospođa predsjednica Naše stranke saglasila se s njegovom interpretacijom rata, čak se pozvala na Aliju kao vrhunaravni autoritet. Nakon što je lupila o višegodišnjoj opsadi Sarajeva i ratu kao borbi za moć, vadila se iz političkog gliba još gorim statusom na fejsbuku, tobože se pitajući da li nas laže Alija ili današnja SDA. Alija je, dakle, govorio istinu tvrdeći da je rat bio protiv multietničkog karaktera BiH. Iako je za sebe znao reći da do podne misli jedno, a poslijepodne drugo, gospođa predsjednica Naše stranke u svojoj nevještoj odbrani gluposti koju je izvalila poziva se na takav autoritet. Do podne jedno, poslijepodne drugo, ponavljam još jednom za gluhe uši Alijinih simpatizera i podanika.
Bošnjački nacionalisti tu blesavu izjavu pravdaju težinom situacije u kojoj se Alija nalazio tokom rata. Ali, radi se samo o tome da taj čovjek nije imao jasnu strategiju i precizan politički plan, pa se prilagođavao novim situacijama, a nikad nije kreirao dosljedan politički program u odbrani BiH. Znam, sada će skočiti bošnjački intelektualčići i vrisnuti iz sveg glasa: Alija je bio nepogrešiv, naš prvi predsjednik i svetac. Na takva palamuđenja ne dajem ni pet para, niti na njihove uvrede koje mi upućuju nazivajući me četnikom, ustašom, komunjarom, alkoholičarem, a na njihove prijetnje smrću, presijecanje kočionog crijeva na automobilu, popuštanje šarafa na automobilskoj gumi, psovanja majke na ulici – gledam s dubokim prezirom. Gade mi se i oni špijuni iz Federalnog MUP-a koji su, prema priznanju jednog od njih što mi ga je pred svjedocima izrekao u lice, pomno pratili moje javne istupe sa zadatkom da u njima pronađu nešto što je podrivalo sigurnost u državi. Pišem ovo samo da bih unaprijed poručio toj političkoj i policijskoj, ali i mafijaškoj bagri da me zaboli neka stvar šta će reći o ovom tekstu.
Alija, kako se to odomaćilo u ovdašnjem javnom prostoru, kad ga se zove odmilja samo imenom, bio je osoba, po mom uvjerenju, koja nije razumjela povijesni trenutak u kojemu se zatekla i zbog toga je načinila niz ogromnih povijesnih promašaja. Zbog njih danas imamo zakočenu državu, propalo društvo i predatorski sistem tajkunskog kapitalizma, kriminal, korupciju, nepotizam, pljačku društvenog bogatstva i getoizirani, arhaizirani, paranoični, traumatizirani oblik nacionalnog identiteta. Zbog njih, dakako, jer svi drugi politički diletanti i velike štetočine samo su dodavali pokoju ciglu u tu ruševnu zgradu čije krive temelje je udario Alija Izetbegović.
Prva njegova velika greška jeste predratna tvrdnja da će budućnost BiH zavisiti od dogovora njenih naroda. Kao da se narodi dogovaraju, a ne njihove političke oligarhije u kojima je Alija bio jedna od centralnih figura. Dogovor naroda, kako ga je Alija zamišljao, nije bio ništa drugo nego dogovor nacionalistički orijentiranih vođa, koje se, naravno, nisu mogle dogovoriti ni oko čega, čak ni oko toga kako će država biti definirana: kao republika ili ovo današnje, postdejtonsko ništa u odrednici karaktera države. No, iz tog dogovora naroda proizašlo je sve kasnije političko nesnalaženje prvog u Bošnjaka. Prva posljedica takvog političkog koncepta je ta da su građani BiH delegitimirani u ustavu države, a njihovo mjesto zauzeli su narodi. Promjenama u Republici Bosni i Hercegovini Alija i njegovi tadašnji politički partneri su omogućili formiranje sedmočlanog predsjedništva čiji su članovi bili predstavnici naroda, dva Bošnjaka, dva Srbina, dva Hrvata i, gle, jedan Jugosloven, Ejup Ganić, koji će postati bošnjačka zvijezda u Alijinoj sjeni i poslijeratni vlasnik fakulteta, škola, te jedne vile u Sarajevu, čiji građani znaju sve o tome kako ju je stekao.
Iz dogovora naroda, sasvim logično, u Dejtonskom sporazumu proizašla je odrednica o njihovoj konstitutivnosti, ma kako se ona tumačila. Da budemo načisto, konstitutivnost je BiH odvela u rigidno konsocijalno uređenje države u Dejtonu, što znači da je Holbruk podržao Alijinu političku ideju i pretvorio je u novi nakaradni ustavni princip. Narodi su postali konstituenti dejtonske sklepotine, a ostaje pravno nejasno do danas da li to znači da su i ustavotvorni. Drugim riječima, konstituenti u političkom smislu, narodi su svoj suverenitet prenijeli na institucije, a to znači da ga u svakom trenutku mogu vratiti nazad. Također, konstituenti države nisu prema toj formuli entiteti, kantoni i jedan distrikt, nego narodi.
I da budemo načisto: ako je po Aliji BiH zavisila od dogovora naroda, zašto je referendum o njenoj nezavisnosti bio građanski koncipiran, a ne po narodima? Da podsjetim, do podne jedno, poslijepodne drugo. To je Alija i njegova politika. Na građanskom referendumu jedan od naroda, Srbe, preglasala su druga dva, Hrvati i Bošnjaci, ali je bošnjačko javno mnijenje ovdje unisono – građani su na referendumu izglasali odluku o nezavisnosti. Je li Alija u takvom političkom kontekstu kontradiktoran, neka čitatelji prosude sami. Autoru ovog teksta ta stvar je sasvim jasna i nema potrebu objašnjavati je medijskim, političkim i drugim bošnjačkim budalama koje se busaju u prsa da govore u ime naroda.
Da još jednom budemo načisto: Alija je govorio: rata neće biti, spavajte mirno, za rat je potrebno dvoje. Dok je to izgovarao, paravojne formacije iz Srbije, razni arkanovci i šešeljevci činili su stravične zločine po Istočnoj Bosni, a u naselju u kojem živi autor ovog teksta vodile su se borbe na linijama fronta. Alijina glupost da je za rat potrebno dvoje i da se spava mirno koštala je mnoge naivne koji su mu bespogovorno vjerovali – onog najdragocjenijeg: života.
No, iza ove gluposti otkrivala se sržna nesposobnost prvog u Bošnjaka. Šešeljevci, arkanovci, JNA i Karadžićeva vojska zauzeli su gotovo sedamdeset procenata bosanskog teritorija, što je, naravno, čista agresija, ne borba za moć kako kaže spomenuta predsjednica. Tu početnu agresiju pratilo je etničko čišćenje, masovni zločini, spaljivanje ljudi u kućama, sistematska silovanja žena, a Alija se premišljao da li da proglasi ratno stanje i opću mobilizaciju. Dok su neki bili u rovovima sa puškama koje su im po ogromnoj cijeni prodavali članovi SDA, Alija se premišljao. Prije podne mobilizacija, popodne – jok. To je ta svetačka politika. Velika bošnjačka istina o velikom i nepogrešivom vođi kojeg posjetama mezaru i na druge načine legitimizira ovdašnja patuljasta centrističko-lijeva politička scena.
A dok se Alija premišljao, ratni zločinci Karadžić i Mladić već su formirali svoju Vojsku Republike Srpske, svoj MUP, svoje srpske autonomne oblasti. JNA je naoružala Karadžićevu vojsku i MUP do zuba, a krvavi pir je, pored agresije, od prvog dana bio i građanski rat. Jedan narod iz Alijinog dogovora naroda, preko svoje vojske, paravojnih jedinica i MUP-a do zuba naoružan, zaposjeo je položaje oko Sarajeva, a te snage držale su grad pod opsadom nemilosrdno ga granatirajući. Bio je to u svojoj osnovi rat protiv civila, bezmilostan, krvav, ratnozločinački. Kakva borba za moć i druge trice i kućine.
No, da se vratim samo koji mjesec prije. Dok su divni građani Sarajeva i ostatka BiH protestovali u Sarajevu protiv rata, na padinama Žući (tako se piše, drage moje Sarajlije, jer ime brda dolazi od glagola žutjeti, a ne od imenice žuč; a i sam sam griješio u pisanju ovog toponima poveden greškom mase), Poljina, Trebevića itd. vodile su se borbe. A s tim u vezi pitanje članovima SDA koji tvrde da su organizovali odbranu BiH: zašto, pobogu, nisu zauzeta skladišta Teritorijalne odbrane BiH i iz njih izvučeno oružje? Šta ste vi, gospodo, organizovali? Ono što je već bilo organizovano – eto to. Građani su se većinom samoorganizovali, kupovali oružje i branili svoje i živote svojih najmilijih. Vi ste do podne jedno, popodne drugo, pa u trezor kod babe, kao Alijin sin. Toliko o vašem organizovanju na početku rata. I još nešto: ako politička partija organizuje odbranu, šta rade institucija sistema, Teritorijalna odbrana, MUP, specijalne policijske jedinice? Je li ta partija država u državi, paradržava, ustvari. Iz organiziranih građana, a ne vašim radom, stvorena je Armija BiH. Doduše, imali ste nešto Patriotske lige, najčešće marke Švrakić, a poslije je Alija mafijaša Juku Prazinu proglasio generalom, da bi ovaj svojim iracionalnim odlukama i naredbama vodio sarajevsku mladost u smrtne i besmislene juriše.
I da još jednom budemo načisto: Alija je pregovarao. Pa nijekao dogovoreno. Lisabonski sporazum npr. Prije podne i popodne, to je taj veliki vođa, taj novi bošnjački svetac. Glupost donositelja odluka ne uzima se u obzir u analizi povijesnih događaja, da parafraziram Tarika Haverića iz odlične studije Bošnjaštvo kao promašeni projekt. Ovdje vidim bošnjačke kvaziintelektualce, botove, političke budale i rulju kako urla: naš je prvi predsjednik nepogrešiv. Iako nije mogao biti predsjednik, nego član Predsjedništva. No, to je zadrtima neobjašnjivo.
I da još jednom budemo načisto. Tuđman i Milošević su u svojim velikodržavnim planovima dijelili Bosnu. I Tuđman je izvršio agresiju na BiH, u ovoj državi HDZ je organizirao svoju vojsku – Hrvatsko vijeće obrane. I iza te vojske ostali su ratni zločini i presuda pred Haškim tribunalom za Udruženi zločinački poduhavat, skrćeno UZP. Taj UZP posebno vole u svakoj prilici naglašavati pristalice Željka Komšića, gradžanlije. Tako ih, naime, posprdno nazivaju vispreni zajebanti zbog toga što u izgovoru ne razlikuju afrikate.
Da, agresija i građanski rat donijeli su u Bosni stravične ratne zločine u ratu svih protiv svih. U Hagu su presuđeni i Karadžić, i Mladić, i vođe paradržave Herceg Bosne i pojedini generali Armije BiH. Ratni zločini su svoj vrhunac doživjeli u genocidu u Srebrenici, koju je prije toga pod nejasnim okolnostima napustio glavni komandni kadar s Naserom Orićem na čelu. Zašto, treba pitati prvog u Bošnjaka, jer on je bio i glavni komandant Armije BiH.
O strategijskim vojnim promašajima prvog u Bošnjaka nije se pisalo, jer ga se uglavnom slavilo. A evo jedan grandiozan. Sarajevo se moglo deblokirati samo uz podršku avijacije, jer raspored zaprečne artiljerijske vatre onih koji su krvnički granatirali grad i snajperisali po njemu bio je takav da je proboj linija Vojske Republike Srpske bio neizvodiv. Alija je najprije na televiziji najavio deblokadu (što je najveća glupost u povijesti ratovanja u svijetu, ako je samo to), a onda i naredio njeno izvođenje. Bezuspješno, naravno. I krvavo, naravno. Jesu li ga njegovi generali lagali, a on naivan pa to nije shvatio? Nije li umjesto deblokade Sarajeva bilo vojno pametnije i isplativije napadati na drugim pravcima, npr. Olovo – Pale – Sokolac – Han Pijesak ili na nekom drugom? Vojni historičari o tome šute. Ili, drugo pitanje: ko je naredio onaj napad na Poljine usred bijela dana preko čistine na Barama u ljeto 1992. godine? Koji vojni genije? Koji Alijin general? Nije to bio napad, već slanje ljudi u smrt. Ima li se to u vidu kad se prvog u Bošnjaka pretvara u poslijeratnog bošnjačkog sveca?
Ukratko – kao vojni komandant apsolutno nesposoban, kao političar nedorastao povijesnom užasu.
Prvi u Bošnjaka je, po nedavnom svjedočenju Ive Komšića na Face TV-u, u Budimpešti 1994. potpisao, na osnovu plana tzv. Kontakt grupe, teritorijalnu podjelu BiH u omjeru 51% : 49%. Znamo, Republika Srpska 49%, Federacija BiH 51%. Po Komšićevom svjedočenju, uradio je to Predsjedništvu iza leđa, skrivajući informaciju. I Komšić ju je licemjerno skrivao sve donedavno. Pitanje ovom političkom potrčku: zašto niste to objelodanili za Alijinog života? Jesu li možda koristoljublje i licemjerje nadvladali političku odgovornost? Zašto trideset godina poslije rata to otkrivate javnosti? Nadalje, po Komšićevom svjedočenju, Alija je legalizirao naziv Republika Srpska u Turskoj kod predsjednika Demirela. Drugim riječima, prvi u Bošnjaka i njegov asistent Haris Silajdžić, poslije Alije druga najveća bošnjačka politička štetočina zbog obaranja Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. godine, u Dejtonu su podijelili Bosnu. O tome bošnjačka javnost šuti kao da su joj usta zašivena najtvrđim koncem.
I da još jednom budemo načisto. Alija ju je podijelio i prije Dejtona – Vašingtonskim sporazumom. Dejton je samo vrh ledenog brijega onog dogovora naroda. A podjela je takva da su narodi u BiH dobili onoliko teritorije koliko su je njihove vojske držale. Elem, Bošnjaci su na 23%, Srbi na 49%, Hrvati na ostatku, bez Brčko distrikta, koji dijele Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Armija BiH, a ne Alija, sačuvala je životni prostor za Bošnjake. Armija koju je Alija islamizirao napustivši čuvenu Platformu Predsjedništva BiH iz 1992, prema kojoj je trebala biti multietnička.
Onako kako je politički odustajao od multietničke BiH pretvarajući je u Dejtonu u troetničku, tako je bošnjački svetac odustajao i od multietničke Armije BiH.
Poslije rata stvorio je svoj feud i svoj tajkunski neobegovat s mladomuslimanskom oligarhijom. U nakaradnoj privatizaciji opljačkano je sve što se moglo opljačkati. E tu, gospođo predsjednice, nastupa borba za moć. Tu je kvaka svih kvaka. Tu, u pljački društvenog bogatstva, u institucionalnom propadanju države kojoj glave dolaze razni hohštapleri, dodici, čovići, izetbegovići, silajdžići, komšići i njihovi poslušnički politički termiti. Sve to državu jede iznutra.
Enver Kazaz, Prometej.ba
