Epioskop Atanasije: „Crkva nije politička organizacija i nije glavni činilac po moći u stvaranju uslova za povratak“
U intervjuu za Radio-televiziju Bosne i Hercegovine episkop bihaćko-petrovački Atanasije na pitanje novinara Dejana Garića koliko je Srpska pravoslavna crkva pomogla povratnicima na području Krajine gdje se nalaze najveća povratnička naselja – Drvar, Glamoč, Bosansko Grahovo, te koliko danas pomaže održivom povratku, vladika je odgovorio:
“Srpska pravoslavna crkva je vrlo zainteresovana za povratak onih koji su se, kako ja imam običaj da kažem, izlili odavde na druge prostore. Mnogo je tog stanovništva i u Srbiji, zatim u drugim djelovima BiH, ali i šire. Crkva nije glavni činilac po moći u stvaranju uslova za povratak. Istina je da je ona društveno angažovana u svim porama društvenog života. Međutim, ono što crkvu ograničava jeste njeno vlastito siromaštvo u ovoj eparhiji, ali ona ima moralni autoritet, da apeluje na one koji mogu pomoći. Ali, ima jedan prostor koji još nije doživio povratak svojih stanovnika, prvenstveno mislim na Bihać, Bosansku Krupu, Cazin… I jako sam tužan zbog činjenice da je od toliko stanovnika Bihaća, tamo ostalo svega stotinjak srpskih duša. U Bosanskoj Krupi je samo u posljednjih deset godina broj srpskih porodica sa oko stotinu pao na svega deset. Tu se ne radi samo o uslovima za povratak, već posebno za ostajanje onih koji se vrate.”
Na pitanje koliko poznaje današnju situaciju na Kosovu i kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve na tom prostoru, jer je dio života proveo na Kosovu, u Prizrenu, ističe:
“Pred polazak u Bosnu, ovog ljeta, posjetio sam Kosovo jer sam zaljubljen u taj prostor. Otišao sam da posjetim manastire i sveta mjesta. Mnogo su se promjenili uslovi života tamo, mnogi Srbi su protjerani. Srpska pravoslavna crkva nije politička organizacija, to moram naglasiti, jer da bi se tamo stvorili bolji uslovi za život i povratak protjeranih prvenstveno su potrebni politički činioci. Kao moralni autoritet Crkva doprinosi, ali u svijetu u kakvom živimo često je potrebna primjena sile kako bi se, ono što je dobro, moglo primjeniti.”
Odgovarajući na pitanje koliko je politika ušla u crkvene propovjedaonice i da li joj je tu mjesto, episkop je odgovorio:
“Vjernik je dio ove zajednice i ovog društva i on ne može da ne bude učesnik tih političkih događaja. Ipak se on politikom bavi na način koji bi se mogao definisati na osnovu njegove vjere. Pitanje je šta podrazumjevamo pod crkvom. Crkvi pripadaju i oni koji vode našu politiku i koji stvaraju politiku. Često ljudi pod crkvom pogrešno smatraju samo patrijarhe, episkope i sveštenike. Oni su vođe crkve, a njoj pripadaju svi koji se obraćaju Bogu. Sveštena lica ne mogu aktivno da se bave politikom, jer je njihova profesija nešto drugo, ali mogu da budu duhovni oci, savjetnici i konsultanti onima koji se aktivno bave politikom. Biće najbolje da se ljudi prvenstveno bave svojom profesijom, pa ako se stigne da se malo doprinese na drugoj strani nije zabranjeno, ali da se pazi da to ne bude povod za narušavanje tuđe sfere i svoje sfere.”
www.magazinplus.eu
