Koliko ovaca ovčari izgube na svome nomadskom putu? koliko izgubljenih ovaca ugine? Pronađe li itko izgubljenu ovcu? Bilo mi je žao ovaca i ovčara. No, zbog ove izgubljene ovce bio sam neizmjerno sretan i zahvalan.
Stiže mi od brata preko WhatsAppa nekoliko fotografija. Pažljivo ih promatram. Iz tople traktorske kabine slikao je ovčara i ovce. Pretpostavljam da sluša radio kao i obično. Ovce traže hranu ispod snijega po njivama uz nasip i po nasipu prema Savi. Njive je prekrio niski snijeg. Vidim da su ovce označene crnim ili zelenim znakom, što znači da imaju dva vlasnika. Pogled mi se zaustavlja na ovčarevom, suncem i hladnoćom, opaljenom licu. Iščitavam ovčarevo zadovoljstvo iz širokog osmijeha na njegovom licu. U rukama drži dvoje skoro ojanjene janjadi. Ponosno ih pokazuje bratu. Ispred njega stoji brižna ovca i čeka da ih ovčar spusti na zemlju. Svi su sretni: brat, ovčar, janjad i ovca. Barem mi se tako čini dok sjedim u toploj sobi u Beču.
Prošla godina je za zemljoradnike bila katastrofalna. Svaka druga godina nam je loša, sve češće ponavljaju zemljoradnici. Oluja je prošle godine, 19. i 20. srpnja, silovito pogodila Grebnice. Uz druge nanesene štete, uništila je kukuruz i suncokret. Nije se više moglo trgati polegli kukuruz i vršiti do zemlje sravnjeni suncokret. Ipak je pokoja stabljika kukuruza donijela plod. Ovcama su dozreli klipovi kukuruza i nepožnjevena klašura po njivama dobro došli. Nekada nečije zlo nekome dođe na dobro. Uvijek je to tako bilo, poput litanija ponavljaju ljudi na selu.
Stado izgleda kao vuneni tepih koji se pružio njivom, putem i preko nasipa. Odavno nisam vidio ovakav prizor. Ovce daju život zimskom mrtvilu. Ovčari se za vrijeme rata devedesetih nisu spuštali u Posavinu. I poslije rata dugo ih nije bilo. Transhumantna stočarska kretanja su fenomen koji je oduvijek postojao na našim prostorima. Ovčari su ljeti odlazili u viša planinska područja, dok su se zimi spuštali u dolinske krajeve. Svrha ovčarskih kretanja je prehranjivanje ovaca. Ovčarima je potrebno oko osam dana da bi se spustili ispod Vlašića na posavske pašnjake. Možda s ovim ovčarima transhumanca na području Bosne i Hercegovine ide svome kraju.
Fascinira me život ovčára na fotografiji. Više puta sam poželio provesti neko vrijeme s ovčarima u planini. Volio bih upoznati njihov svijet i slušati njihove priče. Jednom prijatelju iz ramskog kraja poslao sam fotografiju ovčára koji drži dvoje janjadi u rukama. Bilo mi je čudno što se ovce jagnje u ovo vrijeme godine. Zar to nije rano, upitao sam ga zapanjen. Ne, nije rano za one koji skupljaju sir, kratko mi je odgovorio. A na moju tvrdnju da su ovčari sretni ljudi: Težak je to posao. Ne bih ga nikome poželio. Zamisli da nemaš dana godišnjeg?, dodao je. Moj prijatelj, kao i ja, živi u jednom europskom gradu. No, smatram de je ljudima koji su cijeli život proveli s ovcama pod vedrim nebom, teško zamisliti drugačiji način života. Ne znaju za bolje, kazali bi neki. U svakom slučaju, bilo bi zanimljivo pitati ovčare što oni misle o svome načinu života i da li bi radije nešto drugo radili.
Kako brat Joso nije od velike priče, nazvao sam brata Ivicu da od njega još nešto doznam o ovčarima. Rekao mi je da su bila dvojica. Došli su ispod Vlašića. Muslimani su, Bošnjaci, nema to veze, dobri ljudi, kaza mi onako usput. Svako malo dođe netko automobilom iz njihovog kraja da ih obiđe, ali mi nije znao reći zašto. Zacijelo nije običaj nekadašnjih ovčara da ih netko iz obitelji obilazi na njihovom nomadskom putu. Obojica imaju telefone. Vremena se mijenjaju, a tako i običaji, ustvrdi Ivica. Dakle, svi ustaljeni obrasci ponašanja podložni su promjenama, pa tako i ovčarski običaji. Također mi je kazao da imaju tri psa, dva tornjaka i jednog slavonskog crnog ovčara. Prate ih i tri magarca. Imaju 500 ovaca i već mnogo janjadi. Zamisli, po ovakvoj zimi spavaju u šatoru, čudi se brat. Kad otiđu ovčari, pogledaj da nije koja ovca ostala u šumi, kazao sam mu. Svakako da ću provjeriti, kroz smijeh je odgovorio, i tako je završio naš telefonski razgovor.
***
Jedne proljetne subote, najvjerojatnije 1976. godine, otac, tetka i nas tri brata, natovarili smo klipiće šiba u platon i krenuli prema Perinom Jelasu zasaditi ih. Ručna sadnja šiba i odlazak u njive platonom, i u našim krajevima, prošlo je svršeno vrijeme. Mama je ostala kod kuće pripremati ručak. Nakon što je pripremila ručak, u njivu je došla biciklom s velikom pletenom korpom. Ručak je donijela u korpi koju je sama isplela. Isto tako, samo se još u sjećanjima može vidjeti žene kako radnicima na njive nose hranu. Kako to da sam siguran za dan kada je šiba zasađena, a ne za godinu, razjasnit ću kasnije.
Perin Jelas je naša najveća njiva. Trebali smo zasaditi šibom (vrsta vrbe) samo jedan dio njive uz među. Klipiće šiba sjeklo se na nekih dvadesetak centimetara. Vezalo ih se u demeta. Svatko od nas je uzimao po jedno deme, razvezivao ga te uzimao u ruke po nekoliko klipića. Jednom rukom smo donekle zabijali klipiće u obrađenu zemlju, zatim ih pritiskali prednjim dijelom stopala sve dok potpuno ne bi ušli u zemlju. Klipiće se sadilo u razmacima dužine klipića i u redove s razmakom od pedeset centimetara. U odnosu na druge seoske poslove – sadnja šiba je bila živa pjesma. Tada nam to nije bio težak posao. Šibe se upotrebljavalo za pletenje korpa. Šibe su nas izvukle iz krize, znaju i danas reći stariji Grebničani.
Na njivama se ručalo. To su bili najljepši trenuci. Štogod bi se donosilo u njive, redovno bi se i pojelo. U prirodi je sve ukusnije. Mama bi prvo po travi, negdje u hladu, prostirala veliki prekrivač. Na njega bi postavljala sve što je donosila. Kuhani grah ili kupus, uvijek s prosušenim mesom, bili su omiljena hrana u poljodjelskim poslovima. Nerijetko se donosilo kobasice i slanine. Luka je moralo biti. Njemu se najviše vjeruje. Na komad papira stavljala se sol. Svi smo umakali luk u sol. Ako se nije pekao kruh, obavezno se pekla posavska pogača. Gornji dio pogačne kore se odvaja, pogača se sječe na kocke i prelijeva pečenom dimljenom slaninom ili čvarcima u svinjskoj masti. Odsječena kora ponovno se vraća na pogaču. Prije objeda u njivi, obavezno smo se molili, kao što smo to radili i kod kuće. Nakon kratke molitve nije se moglo čuti ničije riječi. Moglo se osluškivati samo višeglasno kusanje. Redovno smo jeli iz iste ćase.
Svi su imali u njivama po jedno stablo pod kojim su jeli, odmarali se ili krili od ljetnih žega. Stablo kruške divljake, u Perinom Jelasu, s ogromnom krošnjom, bilo je namijenjeno za ove prilike. Osim što daje male, žute, sočne i mirisne kruške – koje zriju u kasnu jesen – pravi debeli hlad. Kao čobani, često smo se penjali na krušku i odmarali. Pošto je dosta visoka, služila nam je kao osmatračnica. S nje smo kontrolirali gdje su nam krave. Djeca se više ne penju na krušku i nitko se više ne odmara u njezinoj hladovini, ali je i dalje od koristi, lovci su na njoj napravili čeku.
Nakon što smo posadili jedan dio njive šibama, došlo je i podne. Bilo je vruće. Bili smo žedni i gladni. Nas trojica smo više puta za vrijeme sadnje zapitkivali: Kad ćemo jesti? U podne, odgovarali su nam mirnim glasom. Točno u podne smo napravili pauzu za ručak. Nitko od nas nije imao sat.
Nakon obilatog ručka, tetka, mama i otac odlučili su se malo odmoriti u hladovini kruške. Podnevni odmor bio je sastavni dio rada na njivama. Nas trojica smo to i očekivali. Odosmo mi prošetati šumom, rekli smo im očekujući njihov odgovor. Idite, ali nemojte dugo ostati. Dobro, odgovorili smo i žurno se zaputili prema šumi.
Na kraju njive je naša hrastova šuma. Hrastovi su otišli nebu pod oblake. Uz našu šumu vežu se Baćina, djeda Peje, kuma Pave i druge šume. U šumi se uvijek nešto zanimljivo moglo vidjeti. Nekada je bilo mnogo divljači. Čim smo prešli iz naše šume u Baćinu šumu, Joso je tiho rekao: Stanite, čini mi se da sam vidio vuka. Zastali smo, naćulili uši i gledali u smjeru u kojem je on pokazivao. Iako smo znali da kod nas nema vukova, zastali smo kao ukopani. Dah nam je stao. Ma to je ovca, prekinuo je Ivica nakon nekoliko trenutaka mrtvu tišinu.
Odmah smo potrčali prema ovci. Ispod naših nogu šuštalo je prošlogodišnje lišće i pucketale su suhe grane. Zbog guste hrastove šume i mladog lišća niskog raslinja, nije bilo lako vidjeti ovcu. Kad smo došli do nje, imali smo što vidjeti. Vuna ovce se umotala oko tankog drva. Drvo je ipak bilo dovoljno čvrsto da ga ovca nije mogla iščupati iz zemlje. Napravila je, kao šestarom precizno, krug oko korijena drva. Vukla je na sve strane. Pokušavala se iščupati iz smrtnog zagrljaja. Pojela je debeli sloj lišća koji je godinama padao s krošanja hrastova. Kao da se htjela živa zakopati u zemlju. Stajala je desetak centimetara ispod površine ostalog zemljišta šume prekrivenog lišćem. Kada nas je ugledala, nije prestajala blejati. Zapomagala je svojim ovčjim jezikom.
Pokušali smo osloboditi ovčju vunu od drva. Nije išlo. Kao da su ga sto vragova umotali. Brat Ivica je tada izvadio čakiju iz džepa. Ništa nije rekao. Što hoće s čakijom?, pitao sam se. Zatim je otvorio oštru čakiju, spretno odsjekao drvo ispod i iznad omotanog runa i oslobodio ovcu iz smrtne zamke. Bili smo uzbuđeni i presretni u isto vrijeme.
Čim smo je oslobodili, ovca nas je počela snažno vući prema drugom kraju šume. Čvrsto smo je držali za vunu da nam ne utekne. Krajem šume prolazi stari jelaški kanal. Kada je ugledala vodu u kanalu, jedva smo je uspjeli zadržati. Zagazila je do koljena i počela piti vodu. Nije više dizala glavu. Gledala je lijevo i desno svojim velikim prestravljenim očima. Nisu joj smetale muhe koje su slijetale na njenu glavu. Izgledalo je kao da je došla napiti se za cijelo stado. Čuo se kreket žaba i zujanje muha. Jedan dio njene vune bio je u vodi. Ivica nam je predložio da je izvedemo iz vode. Nije dobro da popije toliko vode odjednom, mogla bi crknuti, kazao nam je gotovo zapovjednim tonom.
Potom je izvadio kaiš iz svojih hlača i njime zavezao ovcu oko vrata. Joso i ja smo je i dalje držali za vunu. Vuna joj je bila puna zemlje i grančica. Izgledala je poput vojnika nakon teške bitke. Vodili smo je kroz šumu prema roditeljima i tetki. Nije se plašila. Shvatila je da joj želimo dobro. Počeo je puhati proljetni vjetar. Miris obrađene zemlje miješao se s mirisom ovčje vune. Taj miris nam je do tada bio nepoznat. Bili smo znatiželjni kako će roditelji i tetka reagirati. Oni su već bili nastavili saditi šibe. Tek što smo izašli iz šume i krenuli prema njima, oni su nas uočili. Tetka se prekrižila u čudu. Nije mogla vjerovati svojim očima. Odakle im ovca?, sigurno se pitala tetka.
Htjeli smo im gotovo jednoglasno ispričati: kako smo primijetili ovcu, gdje smo je pronašli, kako smo je oslobodili od drva, koliko vode je popila … Otimali smo se za riječ. Otac se samo smiješio. Šta ćemo sada, pitao nas je dok je tražio štrangu po platonu. Vodimo je odmah kući, odgovorili smo samouvjereno. Kako ćemo je odvesti kući, tko će svijetu objasniti da ste je pronašli u šumi?, dodao je otac zabrinutim glasom. Tada nismo mogli razumjeti oca. Tetka je zatim uspjela odstraniti komad drva koji je još uvijek visio u ovčjoj vuni.
Otac je potom ovcu privezao podugačkom štrangom za platon. Počela je odmah pasti oko platona. Radijus njezinog kretanja sada je bio puno veći od onoga što je imala u šumi. Nastavili smo saditi šibe. Svako malo smo poglédali što ovca radi. Nije dizala glavu sa zemlje. Vrijedno je pasla. Nastojala je nadoknaditi uskraćene obroke. Cijelo vrijeme dok smo radili, mislio sam samo na ovcu. Salijetale su me svakojake misli. Pitao sam se: koliko ovaca ovčari izgube na svome nomadskom putu, koliko izgubljenih ovaca ugine, da li nekada pronađu izgubljenu ovcu? Bilo mi je žao ovaca i ovčara. No, zbog ove izgubljene ovce bio sam neizmjerno sretan i zahvalan.
Kada smo bili gotovi sa sadnjom šiba, otac je izmišljao poslove po njivi i po međama, sve dok nije pao prvi mračak. Zatim je zaputao ovcu i stavio je na platon. Izgledalo je kao da ćemo je žrtvovati na nekom oltaru. Pokrili smo je konjskim dekama i krenuli prema kući. Bila je mirna. Nitko nije smio vidjeti da imamo ovcu na platonu. Provezli smo se kroz selo brzim kasom. Vilma je oštro kasala. Na nju je u štali čekalo njezino gladno ždrijebe. Otac nam je rekao da su vlašićki ovčari otišli prije pet-šest dana i da su već daleko sa svojim stadom. Dakle, ovca pet-šest dana nije pila vodu i nije jela ništa osim lišća koje je našla ispod sebe. Iz očevog govora zaključili smo da će ovca ostati kod nas.
Prije nego što sam počeo pisati ovu priču, zamolio sam braću da podijele sa mnom svoja sjećanja na ovaj davni događaj. Brat Joso mi je rekao da nije siguran za godinu, ali da sigurno znade da smo jedne subote pronašli ovcu i da se ovca ojanjila ponedjeljkom. Kako se toga možeš sjetiti, pitao sam ga s nevjericom. Znadem sigurno. Sutradan smo išli na misu, bila je nedjelja, poslije mise smo dovodili drugove da vide ovcu. Kako je ovca cijelo poslije podne spavala, mama je navečer pomislila da se ovca razboljela, zovnula je babu Katu da pogleda ovcu. Baba Kata joj je rekla: ‘Bolan sna Lujo, nije njoj ništa, ovca je sjajna.’ Ovca se sutra dan ojanjila, potvrdio je sa sigurnošću brat. Tek kada smo doznali da je sjajna, razumjeli smo njezinu tešku borbu u šumi, prekomjerno pijenje vode u kanalu i nezasitnu pašnju trave.
Janje je bilo potpuno crno. Imalo je samo bjelinu na glavi. Kao da je nosilo židovsku kipu. Najviše vremena počeli smo provoditi oko janjeta. Sve druge životinje smo zapostavili, čak i psa Retka. Ovcu i janje smo zatvorili u šljivik. Imali su trave u izobilju. Janje i ovca postali su za djecu u našem sokaku velika atrakcija.
Kada su nastale ljetne žege, pozvali smo kuma Pavu da ošiša ovcu. Kum Pavo je imao dosta toga što drugi ljudi u selu nisu imali. Uz pečenjaru i kazan za rakiju, imao je i škare za šišanje ovaca. Ovca je cijelo vrijeme šanjala (šepala) na desnu prednju nogu. Nismo znali da li je uvijek šanjala ili je počela šanjati nakon događaja u šumi. Tek kada ju je kum Pavo ošišao, vidjeli smo da ima veliku krastu na desnoj plećki. Ovca bez vune izgledala je sramežljivo, kao da joj je netko nasilu zderao haljinu s tijela. Rana na desnoj plećki i šepanje bili su znakovi njezine pobjede u borbi na život i smrt.
Janje je bilo muško. Kako je raslo, tako su rasli i njegovi roščići. Kada je postiglo dob puberteta, počelo je napadati djecu a zatim i odrasle. Nismo imali nakanu držati ovce. Nitko od nas nije jeo janjetinu. Otac je ovcu i janje prodao Namiku Suljiću u Orašje, tada profesoru fizičkog vaspitanja u Bosanskom Šamcu. Profesor Namik za vrijeme rata ispričao je bratu da je od oca kupio ovcu i janje. Kad sam to doznao, bilo mi je drago što su ovca i janje dospjeli u ruke dobrog čovjeka.
***
Prije nego što smo čuli za grad Travnik, znali smo da negdje u Bosni postoji selo Turbe, da u tom selu živi ovčar Franjo i da ima ogromne šarene ovčarske pse. Takav jedan pas postao je dio očevih priča koje smo kao djeca slušali otvorenih usta i razrogačenih očiju. Taman kad su me u našoj šumi opkolili vukovi i htjeli me pojesti, dotrčao je Šargo i rastjerao sve vukove, pričao nam je često otac. Kadgod bi ga vukovi opkolili, premda smo znali razvoj priče, privijali smo se uz oca još čvršće. Priča je imala veliki uvod, uvijek drugačiji, ali je svaki put glavnu ulogu igrao pas Šargo. Vjerojatno je šuštanje u šumi brata Josu asociralo na vuka iz očevih priča. Istu priču otac je pričao i bratovoj djeci. Izraz njihovih lica bio je identičan izrazu naših lica dok smo slušali priče o Šargi i vukovima. Priče ne zastarijevaju, s vremenskim odmakom zvuče uvjerljivije.
Otac je zaista imao psa Šargu. Šargo je bio iz Turbeta. Ali otkud Šargo iz Turbeta u Grebnicama? Kao što rekoh, ovčari su oduvijek zimi s bosanskih brda i planina silazili u Posavinu. Nisam od nikoga čuo da su im ovčari smetali. Njihove ovce su đubrile posavska polja i livade. Hrane je bilo dovoljno za sve. Djed Tado je dopuštao ovčarima da zatvaraju svoje ovce u njegov travnik (ograđeni travnjak). Stoga je na proljeće trava u travniku bila puno veća i gušća nego trave na drugim livadama.
Jedne zime, sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, ovčar Franjo iz Turbeta zatvarao je ovce u djedov travnik. Otac je s vremena na vrijeme ponavljao njegovo ime i prezime. Nažalost, ne možemo se više sjetiti kako se on prezivao. Čini mi se da je prvo slovo prezimena „B“, ali se ne mogu sjetiti kako se točno prezivao, reče mi skoro mama. Kako su se ocu svidjeli njegovi psi tornjaci, rekao mu je da bi volio imati takvog psa. Franjo mu je kazao da imaju kod kuće jednu kuju koja bi se trebala ošteniti te mu je obećao poslati jedno muško štene. Zamolio je oca da mu napiše adresu na koju treba poslati štene. Otac je na komadu papira od vreće napisao adresu. Vjerojatno je Franjo papir stavio u džep koji je imao dugme. Nije izgubio papir.
Kada je otac htio reći što je to dana riječ, prepričavao bi ovu epizodu. I zaista, Franjo iz Turbeta, koji se nikada više nije spustio na grebnička polja, održao je svoju riječ. Poslao je štene.
Iako je otac to više puta ispričao, ponovno sam zamolio mamu da mi ispripovijeda kako su dobili štene. Ništa, došao je poštar iz Bosanskog Šamca i rekao nam da moramo doći po štene. Anto je otišao na željezničku stanicu i donio je štene u drvenom sanduku koji je Franjo napravio. U sanduku je štene imalo samo vodu, ukratko mi je ispričala mama.
Pitao sam dvojicu prijatelja iz travničkog kraja da li im je poznato neko prezime iz Turbeta koje počinje sa slovom „B“. Nisu mi znali reći, ali su mi obećali da će se raspitati. Do danas nisam dobio nikakav odgovor. Ili su zaboravili pitati ili nisu dobili odgovor!? Možda se ljudi travničkoga kraja drže danih obećanja jedino kada im se zahtjev napiše na papiru od vreće!?
Pretpostavljam da je Franjo morao iz Turbeta dovesti štene do Zenice. Nekih četrdesetak kilometara. Velik poduhvat za ono vrijeme!? No, ovčaru koji je pješice iz Turbeta dolazio u Grebnice, Zenica je bila ispred nosa. Uglavnom, štene je do Bosanskog Šamca stiglo teretnim vlakom. Baš je bio čovjek Franjo iz Turbeta. Zamisli, držao se dane riječi a ništa nije imao od toga i nikada više nije došao u naše krajeve, rekao sam bratu u razgovoru. Gdje ćeš porediti ondašnje i sadašnje ljude, to nije ni slično, odgovorio mi je brat. Ipak se nadam i vjerujem da još uvijek ima i da će biti Franja iz Turbeta koji će se držati dane riječi – tek toliko, da se bude čovjek.
***
Bio je Badnjak 1982. godine. Došao sam kući iz sjemeništa – Franjevačke klasične gimnazije u Visokom – sa svojima proslaviti Božić. Bilo je hladno. Na zemlji je ležalo dvadesetak centimetara suhoga snijega. Komšije i rođaci, Tado i Andrija Mijić, došli su iz Njemačke za Božić. Zamolili su Ivicu i mene da s njima obiđemo njive i šume u Jelasu. Krenuli smo pješice našim sokakom prema Jelasu. Sve je bilo mirno. Ljudi su bili kod svojih kuća. Na sve strane se vidio dim. Peklo se pečenice (prasad) za Božić. Dok smo hodali i pričali, Tado i Andrija su upinjali prstom na stabla na koja su se penjali kao djeca i na njive na kojima su kao čobani napasali krave.
Moglo je biti oko podne. Prešli smo preko velikog jelaškog kanala. U njemu je voda bila zaleđena. Kada smo došli na Veliki Jelas, zastali smo ispred dalekovoda koji je pod visokim naponom provodio električnu struju. Stajali smo ispred njega kao ispred nadgrobnog spomenika. Iako smo bezbroj puta od roditelja čuli tu priču, Andrija i Tado su nam ispričali kako je njihov rođak Marijan, sin njihovog strica Pave i strine Luce, šezdesetih godina izgorio na dalekovodu. Kao čoban penjao se na dalekovod. Valjda mu se omakla noga i objema rukama se uhvati za žice dalekovoda. Priča se da su i njegovi roditelji, koji su radili u obližnjoj njivi, vidjeli kako je gorio na dalekovodu. Svi roditelji su svojoj djeci prepričavali ovaj nemili događaj kako bi ih upozorili.
Zatim smo se preko Velikog Jelasa zaputili prema našim livadama. Bilo je ugodno hodati po suhom snijegu. Odatle smo prešli u brvničke šume. Snježni pokrivač je bio netaknut. Jedino smo nailazili na tragove fazana, zečeva, lisica i srna. Povremeno smo se zaustavljali i slušali Tadine i Andrijine priče o njihovim dječačkim nestašlucima. To su oni trenuci kad čovjek poželi da oni zastanu i ne prestanu trajati.
Starim jelaškim kanalom vratili smo se prema našim šumama. Odjednom smo naišli na ugaženi snijeg oko kanala. Svugdje se moglo vidjeti svježe brabonjke ovaca. Zaključili smo da su ovčari u blizini. Prije nego što smo ugledali ovce i ovčare, primijetili smo dim. Ovčari su naložili vatru na kraju šume uz kanal. Upravo tamo gdje je ovca, koju smo prije nekoliko godina pronašli, pila vodu. Voda u kanalu je bila zaleđena. Šuma je bila puna ovaca. Imali su pravo na šumu zbog ovce koju smo pronašli a i zbog psa Šarge, pomislio sam.
Bila su tri ovčara. Na sebi su nosili debele zimske sive bunde. One bunde od nepromočive cerade koja se upotrebljava za prekrivanje vagona i kamiona. Iznutra su bile podstavljene debelim ovčjim runom. Sam pogled na ljude u takvim bundama, daje osjećaj topline. Na glavama su nosili zimske kape od istog materijala kao i bunde. Imali su nekoliko magaraca i pasa tornjaka. Pogled na tornjake podsjetio me na Šargu iz očevih priča i na Franju iz Turbeta. Ovčari su razapeli šator i naložili vatru ispred šatora. Nešto su kuhali u loncu koji je visio na tronošcu. Kao da je sve bilo spremljeno za kadar nekog holivudskog filma.
Prišli smo im i srdačno se pozdravili. Rekli smo im da su to naše šume i da su dobro došli. Ovčari su jako komunikativni ljudi. Na svome putu susretali su ljude svakojakih karaktera, to iskustvo ih je naučilo kako se s kojim ljudima komunicira. Pitali su nas gdje mogu kupiti duhana i gdje je najbliža prodavaonica. Kazali su nam da su iz travničkog kraja, iz jednog sela koje se zove Guča Gora. Odmah sam im ponosno rekao da znam gdje je Guča Gora i da sam tamo bio prošle godine na svetog Franju. Bilo im je drago čuti što znadem gdje je njihov kraj. To nas je zbližilo. Rekao sam im da sam sjemeništarac i da imam u razredu prijatelja iz Guče Gore koji se zove Zorislav Volić. Poznajemo njega i njegovu obitelj, odgovorili su. Također su imenovali i druge sjemeništarce iz Guče Gore koje sam poznavao. Tado im je ponudio bijelo kuhano vino. Svi smo uzeli po gutljaj toplog vina iz istog poklopca termosice. Primijetio sam da su ovčari kudikamo otporniji na hladnoću od nas četvorice. Dok smo mi zbog hladnoće tapkali u mjestu i trljali ruke, oni su mirno stajali.
Padao je već prvi mračak. Počeo je padati i snijeg. Zaželjeli smo jedni drugima sretan Badnjak i Božić. Zatim smo žurno krenuli kući. Znali smo da prije mraka moramo stići na Badnju molitvu. Teta je već nervozno čekala na kapiji i izvirivala kad ćemo se vratiti. Požurite, moramo početi s molitvom, ljutito nam je rekla. Dok smo molili, mislio sam na vlašićke ovce rasute po našoj šumi i na ovčare u toplim sivim bundama podstavljenim ovčjim runom. Grešno sam se pitao: Hoće li se vuna barem jedne ovce u šumi opet zapetljati u drvo?
___________________
P.S.
Nakon napisane priče nisam se mogao pomiriti s neodgonetnutom zagonetkom prezimena Franje iz Turbeta. Zamolio sam školskog kolegu i prijatelja, fra Juru Aščića, da se raspita za prezimena iz Turbeta koja počinju sa slovom “B”. I on mi je obećao. “Danas sam ga pitao a on mi je odmah sutra poslao“ sljedeća prezimena: Babić, Barešić, Barić, Bokulić. Čim sam mami pročitao prezime Babić, ona mi je odmah rekla: Ne moraš druga ni čitati, sigurno se zvao Babić. Dakle, ovčar iz Turbeta, čovjek od riječi, zvao se Franjo Babić. Veliko hvala fra Juri Aščiću što mi je pomogao u identificiranju polu-anonimnog Franje.
Predrag Mijić, polis.ba
