IZ ENCIKLOPEDIJE BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara:
HALILOVIĆ, Senahid (Tuholj kod Kladnja, 1958), lingvist i univerzitetski profesor, doktor nauka, član ANUBiH od 2018. godine.
Rođen je u Tuholju kod Kladnja. Studirao je i diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1980. godine, magistrirao 1985. godine, a doktorirao 1990. godine na temu Hercegovački govorni tipovi u međuriječju Neretve i Rijeke dubrovačke.
Bio je saradnik Instituta za jezik u Sarajevu. Prvu polovicu 1989. godine proveo je na specijalizaciji u Berlinu. Profesor je bosanskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Predsjednik je Slavističkoga komiteta Bosne i Hercegovine. Odgovorni je urednik Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika i predsjednik Komisije za Općeslavenski lingvistički atlas ANUBiH. Bavi se dijalektologijom, normativistikom i leksikografijom.
Posebno je značajan njegov doprinos normiranju bosanskoga jezika nakon disolucije Jugoslavije 1991. godine. U knjizi Bosanski jezik Senahid Halilović piše: „ (…) u jednoj od sarajevskih osnovnih škola, u naše vrijeme, nastavnica jedna crvenom olovkom potcrtava riječ amidža kao nepodobnu u domaćem zadatku svoga učenika. Nevesela je poenta, međutim, u tome da majka učenika vjeruje da nastavnica nije kriva, jer je „amidža u kući, a stric u školi“. (Vidi: Senahid Halilović, Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991, str. 74)
Među glavne osobenosti bosanskoga jezika spadaju široka zastupljenost upotrebe turcizama i očuvanje glasova h i f. „U našem jeziku uopće nemaju zamjene brojni turcizmi; navešću neke od njih: bakar, boja, bubreg, čarapa, čekić, česma, čelik, čizma, duhan, džep, đon, jatak, jorgovan, kalup, katran, kula, kundak, kutija, leš, limun, majmun, pamuk, papuče, rakija, sapun/safun, šator, šećer, tambura, top, zanat; tu su, dalje, razni nazivi za voće (senabija, zerdelija, dud, jeribasma), odjevne predmete i obuću (ćurak, jelek, čakšire, šalvare, dimije, fes, nanule), suđe i pokućstvo (ibrik, đugum, džezva, tepsija, sinija, šiljte, serdžada, peškun), muzički instrumenti (saz, def, tambura, šargija), itd.“. (Vidi: Senahid Halilović, Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991, str. 36)
U savremenome bosanskom jeziku glas H nije „stidno“ već se nalazi u osnovnim i izvedenim riječima tamo, gdje mu je po etimologiji (postanku) mjesto, tj naglašeno sa svim svojim ljepotama. Kada je umrla Miroslava Krleže supruga Bela, uzeo je grumen zemlje i bacio ga na sanduk, a onda je izgovorio:
“Nek ti je lahka zemlja, Bela.”
Kasnije su ga pitali: “Otkud slovo H u riječi laka”, a Krleža je odgovorio:
“Slovo H je tačno tamo gdje treba da bude.”
Ovo Vam pišemo uz bosansku kahvu (asimilacijom skupine hv –u- f (kao hvala u fala) nastala je kafa. Izostavljanjem glasa H, dobrovoljni naš „hizmet“ mogao bi zasmrditi kao „izmet“, a otok Hvar pretvoriti se u „var“, pa da se pitamo, kakvo je zavarivanje bilo: električno, autogeno ili CO2; poželjna „hrana“ u nepoželjna „rana“, „hrast“ u „rast“, dobri naš historičar Husnija bi postao ljepotica Usnija (možda i Redžepova)… Izostavljanjem glasa H, neki muževi bi se, čak, mogli i naljutili, jer nije isto reći: „Da ti pohvalim ženu“ i „Da ti povalim ženu“.
„Bošnjaci su nešto posebno i njihov je jezik među drugima zaseban“, piše Muhamed Hevaija 1631. godine. Jezik ovoga alhamijado pjesnika i bosanski jezik njegovog tursko – bosanskoga rječnika Potur-Šahidija (Makbuli – ‘arif) iz 1631. godine, jezik Fejze Softe iz 18. stoljeća, jezik u baladi Hasanaginica, objavljenoj 1774. godine u Veneciji, jezik bošnjačke pjesnikinje Umihane Čuvidine koja pjeva o svom miljeniku poginulom Muji 1813. godine, Mustafe Firakije i njegove žalbe Mahzar bosanske fukare Visokoj porti napisane 1827. godine, Stočanina Halila Hrle, prevodioca s arapskog Kasidei burdei bosnevi (Stolac, 1849); Mustafe Rakima (1868. godine objavio u Istanbulu djelo Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab), Omera Hume i njegova ilmihala (Sehletul vusula, Sarajevo, 1875), Saliha Gaševića iz Nikšića, autora Mevluda (Časni mevlud na bosanski jezik, Sarajevo, 1878) iz 19. stoljeća, Ibrahima Edhema Berbića, autora Bosansko-turskoga učitelja, objavljenog 1893. godine u Istanbulu, tj. – prve gramatike; Ibrahima Seljubca (1900. godine, izdao Novu bosansku elifnicu), Sejfulaha Prohe (1907. godine, izdao u Sarajevu Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik), Ibrahima Saliha Puške (1907. godine, izdao u Sarajevu Tedžvidi edaijjei bosnevi), Arifa Sarajlije (1909. godine, izdao u Istanbulu Terdžuman mevludski na jezik bosanski), Malog tursko-bosanskog rječnika Ahmeda Kulendera, Monastir (Bitolj) 1912. godine, Mehmeda Šakira Kurtćehajića, Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Safvet-bega Bašagića, Edhema Mulabdića, Muse Ćazima Ćatića, Envera Čolakovića, Alije Nametka, Meše Selimovića, Muhameda Abdagića, Ćamila Sijarića, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Maka Dizdara, Rešada Kadića, Nedžada Ibrišimovića, Dževada Karahasana, Irfana Horozovića, Huseina Bašića, Nijaza Alispahića, Abdulaha Sidrana, Muhameda Kondžića, Zuvdije Hodžića, Rusmira Mahmutćehajića, Nihada Agića, Džemaludina Latića … je bosanski jezik. U bosanskome jeziku stoljećima je bilo na snazi pravilo: piši kao što govoriš, najmanje 200 godina prije rođenja i pojeve reformi Vuka Karadžića i iliraca. Govor bosanskih muslimana (bosanski jezik) istican je, i sa srpske i s hrvatske strane, kao književnojezički uzor (Prijevod: The speech of the Bosnian Muslims /The Bosnian language/ was singled out as a literary standard language, by both the Serbs and the Croats.)
Interesantno je napomenuti, da su na Radio-Sarajevu godinama nakon 1945. godine riječi aga, beg, Bog, Allah bile izbačene iz bošnjačkih narodnih pjesama, a list Oslobođenje nije dozvoljavao muslimanima (praktično, sve do prvih demokratskih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini) da u plaćenim oglasima o umrlim osobama mogu napisati riječ dženaza. Vršeno je nasilje nad autorskim jezikom bošnjačkih književnika, jezik su ispravljali urednici izdanja, prhnula je mijenjano u prnula, lahko u lako, kahva u kafa, mehko u meko, Allah u Alah, daidža u ujak, sedmerica u sedmorica, sahat u sat, zrak u vazduh, aždaha u aždaja, hrđa u rđa, hrvač u rvač, mejdan u megdan, hurma u urma, bahnuti u banuti, mahrama u marama, mehlem u melem, promaha u promaja, hrzati u rzati, grješan u grešan, hendek u jendek, proha u proja, mejhana u meana, odlahnuti u odlanuti, sevdahluk u sevdaluk, učiti (knjigu) u čitati (knjigu), ko u tko, takvi u takovi, munara u minaret, Kur’an u kuran, čejrek u čerek, pehlivan u pelivan, buha u buva, muha u muva, snaha u snaja, kafez u kavez i sl. Mnoge riječi bosanskog jezika vezane za bošnjačkomuslimansku tradiciju proglašavane su neknjiževnim i arhaičnim, a, zapravo, su bile književnije od onih „književnih“.
Upozorenja i ukazivanja bosanskomuslimanskih lingvista (Ismet Smailović, Asim Peco, Mustafa Ajanović, Dževad Jahić) i književnika (Alija Nametak, Mak Dizdar, Alija Isaković) na propuste u poslijeratnoj srpskohrvatskoj / hrvatskosrpskoj jezičkoj praksi ostajala su mrtvo slovo na papiru, iako niko nije opovrgao njihove tvrdnje. Vođena je jezička politika u samoj Bosni i Hercegovini koja se ignorantski odnosila prema jezičkoj tradiciji Bošnjaka. Koliko je bio uzak književno-jezički okvir srpskohrvatskog / hrvatosrpskog jezika veoma dobro ilustrira pjesma (Bošnjačka kaza-hiža), jednog gimnazijalca, iz šezdesetih godina XX stoljeća:
Na baštini
u zemlji Bosni
u šeheru
na djedovskoj hiži
u sabah se pojave
Bošnjaci
u Šerefudin mahali
u uskom sokaku-čikmi
uz bijelu džamiju
vide
na mezaristanu
kabur
na mezaru nišan
na bašluku tarih:
„Vrati se …“
(N. V.)
Interesantno je napomenuti, da se u Bosni i Hercegovini kaže npr. peći kahvu, peći lonac, peći halvu, peći pekmez, peći pitu.
Halilović je objavio više od stotinu naučnih i stručnih radova iz oblasti dijalektologije i normativistike, te više knjiga Bosanski jezik (1991); Hercegovački govorni tipovi u međuriječju Neretve i Dubrovačke rijeke (1996); Pravopis bosanskoga jezika (1996); Gnijezdo lijepih riječi (1996); Gramatika bosanskoga jezika (2000), u suautorstvu s Dževadom Jahićem i Ismailom Palićem; Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik (2009), u suautorstvu s Ilijasom Tanovićem i Amelom Šehović; Rječnik bosanskoga jezika (2010), u suautorstvu s Ismailom Palićem i Amelom Šehović, i dr.
FB: Nazif Veledar
