Enciklopedija Bošnjaka: Bojić Mehmedalija, enciklopedist, historičar, publicist,…

IZ ENCIKLOPEDIJE BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara:

BOJIĆ, Mehmedalija (Ključ, 1923 – Beograd, 2001), enciklopedist, historičar i publicist, učesnik Narodnooslobodilačkog rata (NOR-a) u Drugom svjetskom ratu, pukovnik Jugoslavenske narodne armije (JNA), naučnik, autor kapitalnog djela Historija Bosne i Bošnjaka.

Rođen je u Ključu, nekadašnjem sjedištu srednjovjekovne župe Banice, mjestu u gornjem toku rijeke Sane, u kojem se predao Turcima posljednji kralj srednjovjekovne bosanske države Stephan / Stjepan Tomašević. Od XVII stoljeća tu je i sjedište kapetanije, a 7. septembra 1878. godine odigrala se kod Ključa jedna od najkrvavijih borbi u Bosanskoj krajini kada je pružen žestok otpor austrougarskoj okupaciji Bosne.

Bojić je završio Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu, a Filozofski fakultet u Beogradu (Grupa za historiju). Učesnik je NOR-a u Drugom svjetskom ratu. Nakon Drugog svjetskog rata radio je u raznim štabovima i naučnim institucijama u JNA. Bio je više godina vojni diplomata. Penzionisan je u činu pukovnika. Dobitnik je nagrade „Šaćir Mehmeda Kurtćehajić“.

Objavio je više od 100 naučnih radova, zbornika arhivskih dokumenata, studija i nekoliko knjiga iz oblasti historije. Njegovo kapitalno djelo je Historija Bosne i Bošnjaka: VII-XX vijek (2001). U knjizi ne nudi samo historijska dešavanja, nego polemizira s autorima drugih djela, što je u to doba bilo vrlo hrabro. Tu pobija „historijska prava“, kako su ih nazivali, Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U djelu su prikazani politička, ekonomska, vojna, diplomatska i kulturna prošlost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka te njihovo kulturno i materijalno stvaralaštvo.

Historija Bosne i Bošnjaka Mehmedalije Bojića ujedno je i analiza historiografskih i političkih napisa pojedinih državnika, političara, akademika, univerzitetskih profesora, historičara i naučnika u Beogradu i Zagrebu. Autor razobličava njihova dvjestogodišnja falsificiranja, prisvajanja, svojatanja, negiranja i prešućivanja prošlosti Bosne i Hercegovine, njene samobitnosti, te stvaralaštva jednog od najstarijih evropskih naroda – Bošnjaka. Bojićeva “Historija Bosne i Bošnjaka” se završava tamo gdje bi trebala da počne nova historija Bosne i Hercegovine, iz pera nekog korektnog historičara. Kraj knjige označava prelomni događaj u povijesti svake države: prijem Republike Bosne i Hercegovine za članicu Organizacije Ujedinjenih nacija 22. maja 1992. godine. Trebalo bi tim uzvišenim činom da Bosna i Hercegovina uplovi u mirna vremena demokratskog razvoja, privrednog i društvenog napretka. Ali, realnost je drukčija, revizionizam je na djelu. Iskrivljuju se i falsificiraju historijske činjenice iz doba srednjovjekovne države Bosne, iz doba osmanske i austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, između dva svjetska rata, iz vremena Drugog svjetskog rata pa sve do danas, o čemu Mehmedalija Bojić piše i upozorava nas. Prisjetimo se, za trenutak, stvarnih brojki žrtava iz Drugog svjetskog rata. Dva istraživanja, koja su uradili jedan Srbin i jedan Hrvat, pokazala su razmjere stradanja naroda u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Bogoljub Kočović je istraživao žrtve Drugog svjetskog rata za potrebe Organizacije Ujedinjenih nacija-a. Prema Kočoviću, najveći stradalnici u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji su Jevreji od čije populacije je ubijeno 36 %. Odmah iza njih su Bošnjaci sa 12 %, pa Srbi sa 7,8 % itd. Istraživanje Vladimira Žerjavića potvrdilo je Kočovićeve procente i donijelo veće procente žrtava Bošnjaka-muslimana. Takve podatke nismo čuli u našim školama. Zašto?

Nakon Drugog svjetskog rata nastavlja se sa nekorektnom politikom prema Republici Bosni i Hercegovini i Bošnjacima-muslimanima. Pošto jugoslavenski ustav nije dozvolio nikakvu drugu nacionalnost nego „muslimansku“ (jedno vrijeme nakon rata zabranjuje se Bošnjacima i da svoju vjersku odrednicu rabe u nacionalne svrhe; iako na to nema niko pravo, da odrednicu koju je Allah odredio za pripadnike vjere islama, rabi u nacionalne svrhe), koja je automatski isključila građane sa kršćanskim / hrišćanskim predznakom, neizbježno je postalo da, kroz tu ustavnu dvosmislenost, Bosna i Hercegovina postane žrtva iracionalnih nacionalizama svojih susjeda. Na taj način, izvršena je ideološka deteritorizacija Bosne i Hercegovine, što je dovelo do kidanja veze između bosanskohercegovačkog religioznog pluralizma i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, a ta veza je historijski bila u samoj srži bosanskog demografskog i kulturnog integriteta, koja je, na ovaj način, pretvorena u platformu za njeno uništenje. Tako su komunisti na klizav teren smjestili Bosnu i Hercegovinu. To je izuzetno inteligentni Mehmedalija Mak Dizdar davno shvatio (književnici prvi zagrizu, ne čekaju da političari shvate, opaska autora teksta), i veli:

„Al’ u domu tvome

Kad će domovina?“

Elaboracijom dešavanja u, i oko Bosne i Hercegovine, pratimo iste politike prema Bosni i Hercegovini, i Beograda i Zagreba, kroz historiju sve do danas. Naočigled se friziraju historijske činjenice i prekraja historija Bosne i Hercegovine. Revizionisti historije Bosne i Hercegovine su u akciji, a, iz iskustva znamo, da je historijski revizionizam uvijek bio priprema za nove zločine. Današnja politika prema Bosni i Hercegovini, zvaničnog Beograda i Zagreba, je “švedski sto” – sa kojeg uzimaju, samo ono, što žele i što im odgovara.

Današnji zvanični Beograd sjeća se i rehabilitira najveće ratne zločince Milana Nedića i Dražu Mihailovića, vojvodu Nikolu Kalabića (a na hrvatskoj strani Juru Francetića), a ne žele da se sjete Srebrenice, što ima svoju praktičnu primjenu. Ne žele da se sjete riječi ratnog zločinca Ratka Mladića koji 11. jula 1995. godine u Srebrenici, reče: “Konačno je došlo vrijeme da se osvetimo muslimanima (“turcima”) nakon bune protiv dahija”. Pitamo se, kakve ima veze događaj prije 200 godina sa zločinom genocida u Srebrenici?

I danas nam odjekuje u ušima izjava prekosavskog dušebrižnika Franje Tuđmana, koji u maju 1993. godine, reče: “Mi želimo mir i dobre odnose sa saveznom Jugoslavijom, a ti muslimani žele rat i svoju muslimansku državu.” (Vidi: “Hrvatski pravaš, glasilo pravašica i pravaša Europe, I, rujan 1993, br. 3, str. 10)

U Drugom svjetskom ratu poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić i predsjednik Vlade Srbije Milan Nedić su sarađivali. To su isto činili prekodrinski i prekosavski dušebrižnici – Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. To se i nanas čini. Kontinuitet, dakle, postoji. Pitamo se, zašto je tzv. Herceg-Bosna zakazala svoje osnivanje za 18. novembar 1991. godine, mjesec dana prije pada Vukovara? I zašto je razaran, baš, Vukovar? – grad sa najviše miješanih brakova.

Kuda plovi ovaj brod – a na brodu, zajedno, režiraju se ispadi fašizma, kao da jedni drugima isporučuju druge i drukčije, za nove zločine.

Čitajući Bojića ne možemo se oteti dojmu, da je bio cilj (a to je i danas) uništenje države Bosne i Hercegovine kao simbola višestoljetnog zajedničkog života različitih (a gledano po dobrosusjedskim odnosima / unutar BiH / sličnih) zajednica. Nažalost, imamo više svježih primjera nekorektnog ponašanja i odnosa prema Bošnjacima i državi Bosni i Hercegovini. Međutim, posebno nas brine ležeran odnos i ponašanje međunarodne zajednice prema državi Bosni i Hercegovini, da se ne ponove dešavanja 1992 – 1995. godine. Razloga za brigu ima dosta, a previše ih stane u rečenicu predsjednika Vlade Mađarske Viktora Orbana “ko će kontrolirati dva miliona muslimana”. Milovan Jovanović, politolog i novinar, kaže da USA šalje istrošene kadrove iz devedesetih godina XX stoljeća: Christophera Hilla u Srbiju, Michaela Murphyja u Bosnu i Hercegovinu… Šalje ih administracija 46. po redu predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (USA) Joea Bidena. “Zemlje regiona moraju da imaju saradnju, a Otvoreni Balkan je veoma pozitivan. Rekao bih da je ovdje mnogo historijskog naslijeđa, više nego što je potrebno, moramo naći način da to prevaziđemo”, rekao je ambasador Christopher Hill za Radio-televiziju Srbije. To znači gurnuti Bosnu i Hercegovinu u integraciju sa Srbijom, od koje je pobjegla u krvavom razlazu. Je li to velikosrpski projekat, prosudite sami, i to “pod moranje”, koji nam Christopher Hill (Christopher Hill. United States Ambassador to Serbia) zagovara iz Beograda. A Michael Murphy (Michael J. Murphy is the United States Ambassador to Bosnia and Herzegovina) u Sarajevu zagovara rasizam i diskriminaciju po kojem oni kojih je najviše moraju biti potlačeni manjini. Zbog toga treba koristiti sve dozvoljene mehanizme otpora planu krojača. Secesioniste u Bosni i Hercegovini se ne dira, a to znači da imaju ovjeren “međunarodni pečat” za podjelu Bosne i Hercegovine, što bi, po njima, bilo trajno rješavanje srpskog, albanskog i hrvatskog nacionalnog pitanja na Zapadnom Balkanu. Međunarodna diplomatija je ojačala i učvrstila vladavinu secesionista i zbog toga je sklonila najveću političku stranku Bošnjaka Stranku demokratske akcije (SDA). Slično nešto su učinili u Crnoj Gori, a predsjedniku Vlade Republike Kosovo Albinu Kurtiju prijete.

Tineke Strike, zastupnica u Evropskom parlamentu, kao uvodničarka na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, kazala je: “U interesu je Evropske unije (EU, European Union) da se zapadni Balkan, a time i Bosna i Hercegovina približi EU i potrebno je da EU preuzme vlasništvno nad ovim procesima i incijativu jer, kao što znamo, odluke visokog predstavnika Schmidta više su pokrenuli Sjedinjene Američke Države (SAD) i Hrvatska. U tom smislu EU treba biti hrabra da pokaže SAD-u šta znači pravi demokratski put i usklađivanje sa stanovištima i zakonodavstvom EU.”

Pored navedenog, istakla je i ovo: “Prošle sedmice je novi minister vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković imao posjetu Bruxsellesu. On je tamo razgovarao samo sa određenim političarima u EPP-u (EPP – European People's Party – Europska pučka stranka – EPP okuplja najveće stranke desnice poput njemačke Kršćansko-demokratske unije /CDU/, francuske Zajednice narodnog pokreta /UMP/, španjolske Narodne stranke /PP/, op. a.), a nije razgovarao sa mnom i drugim kolegama koji podržavamo ovaj cijeli process i process pristupanja. Mislim da je naš zadatak u tom smislu da ostanemo ujedinjeni u podršci i šaljemo pravu poruku”, kazala je Tineke Strike govoreći na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99. A, ne zaboravimo, dokazani europarlamentarci, prijatelji naše države Bosne i Hercegovine, su: Tineke Strike, Michael Gahler, Nathalie Loiseau, Dietmar Koster, Thijs Reuten, Delara Bruckhardt…

Potpredsjednik Američko-evropske alijanse Reuf Bajrović, u emisiji ‘Sedam plus’ Hayat TV, je rekao: “Schmidt je čovjek koji je došao ovdje u saradnji sa službenim Zagrebom. S tim da je Plenković otišao korak dalje i rekao da je Schmidt uradio ono što je Zagreb osmislio. Schmidt se pokazao kao čovjek koji nije prijatelj Bosni i Hercegovini. To je jedna od najnegativnijih ličnosti. Aktivno je stao na stranu HDZ-a i onoga što stranke oko HDZ-a traže. Najveći državni interes je odlazak Schmidta iz BiH. Ne postoji realan mehanizam da se smijeni, osim političkih pritisaka. Treba svima ukazivati da je Schmidt šteta za Bosnu i Hercegovinu. (…) Schmidt traži podršku za svoju agendu. Agenda mu je u krizi. Nametnuo je promjene izbornih pravila i promjene Ustava. Napravio je HDZ nezaobilaznim. Desilo se nešto šta nije očekivao, a to je da su SDA i DF nezaobilazni. Stranke koje su podržale Schmidta se nalaze u problemima. Mole Schmidta da nametne nova pravila koji bi omogućila da se jedan od potpredsjenika Federacije u ovom slučaju onaj koji je Bošnjak, preglasa od strane Srbina i Hrvata. Radi se o islamofobnoj agendi. S obzirom na to da se Čović boji izbacivanja iz vlasti, Schmidt to neće uraditi. (…) HDZ 20 godina istu priču priča, a to je da one koji imaju većinu u Domu naroda ne mogu izbaciti iz vlasti. Schmidt nas je vratio 20 godina unazad. Pored toga što je HDZ pogazio svoja politička uvjerenja, drago mi je da su ljudi koji su godinama glumili da ne bi stali na stranu kriminala, stali za to. To što su glasali za Nenada Nešića će ih obilježiti. Radi se o tome da su BiH gurnuli u pravcu SNSD-a da ne postoji način da to na drugi način predstave. Ovo je najgore Vijeće ministara. Vjerovatno će glasati za stvari koje su katastrofalne za Bosnu i Hercegovinu.”

FB: Nazif Veledar