PALESTINSKO PITANJE I ŽIDOVSKA DRŽAVA
Ako je nemoguće registrirati se kao ateist ili agnostik, sklopiti brak ili razvesti se u civilnoj instituciji, odgajati djecu kao sekularne građane, o kakvoj se (i to još naglašava jedinoj na Srednjem istoku) demokratskoj državi radi?
Piše: Medina DŽANBEGOVIĆ
(autorica teksta već dugi niz godina živi na relaciji Egipat-BiH, radi kao društveno-politička analitičarka, novinarka te izvještava o dešavanjima na Bliskom Istoku)
Današnje zapadno društvo predstavlja perfidan oblik vladanja ljudima. Razni okultni redovi, sekte, tajna društva i špijunske agencije, o kojima se malo zna, upravljaju svijetom. Najveća ljudska zabluda je u mišljenju kako se to nas ne tiče. Naša svijest ne tumači do suštine sve sa čime dođe u kontakt a paradoks se upravo tu krije. Čovjek, „svjesno biće”, nesvjestan je onoga što mu se dešava pred očima. Iz takve obmane proistječu posljedice, koje kao rezultat imaju uobličavanje naše sadašnjosti, a bez dobrog poznavanja historije nećemo umjeti spoznati uzroke sadašnjih događanja i kakva nam budućnost dolazi.
Pogledamo li udžbenike iz geografije, rađene po posljednjim zapadnim standardima, naziv Palestine nećemo naći. Teritorija i mape ove zemlje zamijenjeni su pojmom Izrael, koji sebe definira kao „modernu demokratsku i židovsku državu“. To je nespojiva, nelogična kovanica, jer segregacija i uskraćivanje prava petini stanovnika (arapskim Palestincima i drugim manjinskim nežidovskim zajednicama) zbog nepripadanja etničkoj, odnosno židovskoj skupini, nije i ne može biti u suglasju sa principima modernih demokratskih poredaka. Judaizam je i nacionalnost i religija, a država nije definirana kao država svih svojih građana. Dakle, Izrael je židovska država, država židovskog naroda (onog u Izraelu i onog u dijaspori) sa manjinom nežidovskih građana. Ne postoji izraelska nacionalnost. Ako je nemoguće registrirati se kao ateist ili agnostik, sklopiti brak ili razvesti se u civilnoj instituciji, odgajati djecu kao sekularne građane, o kakvoj se (i to još naglašava jedinoj na Srednjem istoku) demokratskoj državi radi?
Nastankom cionističkog pokreta u 19. stoljeću svijest o „Obećanoj zemlji“, kao vlastitoj domovini, među Židovima se mijenja i oni počinju seliti na područje teritorija svoje pradomovine, tada još pod kontrolom Otomanske imperije, da bi proces nastavili u vrijeme britanskog mandata. Ali palestinski Arapi su također polagali pravo na tu istu zemlju i usprotivili su se uspostavljanju „nacionalnog doma“ za Židove. Uz to i njima je bila obećana nezavisna Palestina. Treba naglasiti da svi pokušaji globalnog cionizma i iza njega britanskog kolonijalizma, te svih zapadnih vlada zajedno, tokom više od jednog stoljeća, nisu pronašli nijedan blijedi dokaz koji potvrđuje da cionisti imaju pravo na zemlju Palestinu. Palestina gori pod stopama cionista, ali laž je da ova zemlja nije nikada postojala. Palestinski identitet potvrđuju i historijski argumenti, kao što je palestinska funta, koja je bila valuta u vremenu britanskog mandata u Palestini, da bi se izraelskom okupacijom 1948. godine ukinula i zamijenila izraelskom lirom. Danas se na području Palestine kao valuta koristi: egipatska funta, izraelski šekel i jordanski dinar. Među mnogobrojnim dokazima palestinske postojanosti, dovoljno se osvrnuti na dokumente Shimona Peresa i Golde Meir, koji su imali istaknutu ulogu u usađivanju židovskog entiteta, okupaciji, utemeljenju države Izrael, te raseljavanju i ubijanju autohtonih nežidovskih, muslimanskih i kršćanskih zajednica u Palestini.
Originalna dokumentacija bivšeg izraelskog predsjednika pokazuje da je došao u Palestinu kao useljenik (iz Wiszniewa, Poljska; sadašnja Bjelorusija), koji će nedugo zatim promijeniti ime u Shimon Peres. Njegov posao je bilo čišćenje ulica (sakupljač smeća). U vrijeme kada je imigrirao, nigdje se nije spominjanjao Izrael, pa mu bila je potrebna viza za Palestinu, a kasnije i za rad. U vizi, koju mu je izdala tadašnja vlada Palestine, obavezao se zakletvom: “Kunem se Svemogućim Bogom da ću biti pošten i odan državi Palestini.“ Ubrzo potom, Izrael je prisvojio zemlju u koju je on prvi put došao sa vizom, bez ikakvog zvanja i profesionalnih vještina, da bi kasnije postao prvi čelnik Izraela i čak dobitnik Nobelove nagrade za mir. Godine 1921. Golda Meir, cionistkinja ukrajinskog porijekla i američke naturalizacije, dobila je dokument za ulazak u Palestinu, a to je i osobno priznala, rekavši: “Ja sam Palestinka i imala sam palestinsku putovnicu od 1921. do 1948. godine.” 1970. za britansku Thames TV, sebe naziva Palestinkom, ali kontradiktorno tvrdi da ne postoji Palestina i palestinski narod. Bivša premijerka Meir, koju su zvali „željezna lady Srednjeg istoka“, bila je poznata po svojim jetkim i često rasno obojenim izjavama, kombinirajući antipalestinske osjećaje sa narativom o žrtvi, što je duboko ukorijenjeno u izraelskoj kulturi i politici.
Židovska država Izrael odavno pokušava izbrisati historiju Palestine deformacijom povijesnih činjenica. Cionistički apologeti dosegnuli su takvu fazu obmane, sugerirajući ne samo da Palestinci nisu postojali u Palestini, nego da je Palestina u biti bila ‘nenaseljena’ Arapima prije početka cionističkog pokreta, te da su Arapi došli u velikom broju nakon toga, iz obližnjih zemalja, privučeni ekonomskim prednostima židovskih naselja. A sav konflikt je počeo sa šačicom židovskih imigranata, koji su licemjerno nosili rasističke cionističke ideje, ušli sa vizama u Palestinu pod britanskim mandatom, dobili dokumenta koja im je dodijelila palestinska vlada, u kojima su se zakleli da će biti vjerni i lojalni državi Palestini, da bi potom prekršili zakletvu, uzurpirali zemlju koja ih je prigrlila, te ubijali i raseljavali njen narod.
Zapadna Europa, „civilizirani i napredni demokratski svijet”, svoje grijehe počinjene prema Jevrejima odlučila je otplatiti dodjeljivanjem Palestine narodu koji je iz nje iselio oko dvije hiljade godina ranije. Roger Garaudy, koji se posebno bavio “palestinskim pitanjem“, u svojoj knjizi, “Palestina, zemlja Božijih objava”, argumentirano tvrdi kako “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kome je osnovan.“ Edward Said, palestinski kršćanin, rođen u Jeruzalemu, istaknuti američki književni teoretičar i zagovornik palestinskih prava, u svojim intelektualnim radovima davno je procijenio kako „palestinsko pitanje” ustvari predstavlja zapadno, američko pitanje, koje bi se dalo pravedno riješiti, samo da to oni hoće.
Neočekivane pobjede i osvajanja Sinaja, Gaze, Golana te dijelovi Erec Israela koji su po predaji nekada bili srce židovskih kraljevstava, temeljito su promijenili sliku Srednjeg istoka. Rat je u židovskoj zajednici značio novi korak prema shvatanju cionizma kao vjerski legitimnog političkog pokreta, koji će omogućiti dolazak Mesije. Najvažniji osvojeni dio teritorija bio je jeruzalemski Stari grad s Hramskom gorom, ali problem je u tome što je to i treće sveto islamsko mjesto, a u neposrednoj blizini nalazi se crkva Svetog groba; sveto mjesto kršćana. Izrael za cijeli Jeruzalem tvrdi da je njihov glavni grad, dok Palestinci proglašavaju istočni Jeruzalem za glavni grad buduće palestinske države. Iskapanja koja traju desetljećima na lokaciji današnjeg kompleksa džamije Al-Aqsa, potrage za navodnom strukturom, došle su u slijepu ulicu. Unatoč svim naprednim tehnikama koje su korištene, cionisti nisu uspjeli pronaći nijedan kamen iz biblijskih hramova.
Najzanimljivija historijska činjenica u vezi sa „izabranim narodom“ i „Obećanom zemljom“ jeste u tome da ogromna većina doseljenika na palestinski prostor, tačnije 80% Jevreja danas u svijetu, uopće ne vodi porijeklo od Sefarda, prognanika iz Španije i Portugala (koncem 15. i početkom 16. stoljeća), koji se nastoje dovesti u vezu sa direktnim porijeklom iz drevnog Izraela, već su u pitanju Aškenazi, čiji preci potječu iz sjeverne, srednje i istočne Europe. Ustvari, porijeklo ovih Jevreja je još uvijek nerasvijetljeno i kao takvo predmet je naučnih istraživanja sa gomilom raznih teorija, proučavanja i upoređivanja Y hromozoma, a sve sa ciljem da se konačno sazna istina o tome odakle su oni, da li su samo konvertiti u judaizam ili zaista imaju originalnu, etničku pripadnost jevrejskome narodu.
Još uvijek postoji antagonizam između Sefarda i Aškenaza, koji se ogleda u tradicionalnoj nošnji žena, podijeljenosti škola, negdje čak autobusa, a proizlazi iz toga što Aškenazi drže većinu značajnih položaja u Izraelu, dok Sefardi, na neki način domicilno stanovništvo, u izvjesnoj su mjeri diskriminirani, što potvrđuje i primjer da je tek prije šesnaest godina jedan Sefard prvi put postao gradonačelnikom Jeruzalema. Treba spomenuti i haredimsku struju, a to je oblik ortodoksnog judaizma, koji ne prihvata modernu sekularnu kulturu, a mnogi od njih ne priznaju ni državu Izrael, jer Mesija još nije došao, a samo On može uspostaviti državu Izrael. Sa druge strane se smatra da ni haredimi nisu oni koji najstriktnije slijede Zakon (Tora), nego da su fundamentalisti, koji su u ograđivanju od ostalih, unijeli određene inovacije. Zanimljivo je da su se Židovi u Izraelu kolektivno odrekli jidiša (uz engleski ga pričaju još samo u Americi) i da su na osnovu par tekstova, starih nekoliko hiljada godina, obnovili hebrejski.
Međunarodna organizacija Jevreja protiv cionizma, poznata kao Neturei Karta, cionizam smatra drskom uvredom protiv Boga. Rabin Dovid Feldman, glasnogovornik Neturei Karta, međunarodne ortodoksne židovske anticionističke skupine, nedavno se obratio okupljenima u centru Montreala, oštro kritizirajući izraelsku vladu zbog blokade dovoda električne energije i vode u Gazu. Feldman, koji se redovito oglašava protiv židovske politike koju vodi Izrael, objasnio je da je uzrok ili korijen cijelog problema cionistički pokret, koji je uspostavio državu Izrael. Povodom izraelskog napada u Istočnom Al-Qudsu prije dvije godine je izjavio: „Nažalost, već decenijama vidimo da izraelski cionistički pokret traži da ih neko napada kako bi opravdao svoj rat protiv palestinskog naroda. Nije ni čudno zašto su izazvali incidente u Sheikh Jarrahu koji su doveli do reakcije Palestinaca. Jedino objašnjenje koje mogu dati je da cionističkom pokretu treba rat. Treba im rat da bi postojali i stekli simpatije jevrejskog naroda. Treba im rat da bi mogli reći Židovima ‘gledajte, u opasnosti smo, Palestinci su nam prijetnja“.
U zapadnom dijelu svijeta se komotno može sumnjati u Boga, govoriti protiv svih budista, kršćana, muslimana, biti član satanističke crkve, vjenčati se sa istim spolom (i to u Crkvi, koja se može posjećivati u veoma seksi garderobi), može se čak pričati protiv Sjedinjenih Američkih Država, Europske unije, Rusije, Kine, zemalja bivše Jugoslavije ili bilo koje druge države, ali ne smije se sumnjati u holokaust. Roger Garaudy je zbog svoje knjige „Mitovi, utemeljitelji izraelske politike“ (1996) doveo u pitanje neke aspekte historije holokausta, te je 1998. godine u Francuskoj osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu, kao i na novčanu kaznu u vrijednosti od 59.000 eura.
Nijedna rezolucija nekog međunarodnog tijela dosad nije propitivala „židovstvo“ Izraela. Uklanjanje „židovstva“ Države Izrael dovelo bi u pitanje i razloge njenog osnivanja. Apsurdno je da sva europska, kulturna i sportska dešavanja, danas prati ova cionistička tvorevina i ravnopravno učestvuje u njima, kao da se radi o europskoj državi.
Izraelski novinar i pisac Gideon Levy nedavno je u intervjuu sa voditeljem Face TV, Senadom Hadžifejzovićem, izjavio da je jedino rješenje za Izrael i Palestinu jedna država. U prvi mah to zvuči šokantno, ali kada bi se to sprovelo prema međunarodnom pravu, nestalo bi Izraela kao države Židova. U toj nekoj, u ovom momentu utopističkoj zajedničkoj državi, oni ne bi bili većina, već bi po brojnosti balansirali sa palestinskim Arapima i drugim nežidovskim stanovnicima.
Poraz u rješavanju „palestinskog pitanja“ također leži u slabosti i nesposobnosti takozvane Arapske lige, koja pokazuje nedostatak zajedničkih ciljeva i saradnje – arapske vlade slijede vlastite ciljeve. Stoga je vrijeme da se prizna ono što je očito već dugo: dvije države za okončanje palestinsko-izraelskog sukoba je mrtvo slovo i teško se može oživjeti. Neuspjeh realiziranja Sporazuma iz Osla da rezultira dvodržavnim rješenjem trideset godina nakon njegovog početka, uprkos nekim hrabrim naporima na tom putu, doveo je do današnje situacije. Mustafa Barghouti, liječnik, političar i glavni tajnik Palestinske nacionalne inicijative s pravom kaže: „Oslo je najbolja ideja koju je Izrael ikada imao. To im je omogućilo dalju okupaciju bez ikakvih posljedica.“
Dakle, u rješavanju „palestinskog pitanja“ potrebna je nova paradigma, koja će naglašavati pristup temeljen na pravima. Nadati se da će brzo doći do rješenja je nerealno, ali pristup pitanju iz perspektive utemeljene na pravima osigurava da obje strane mogu postaviti čvrstu osnovu za demokratsko i održivo rješenje.
(DEPO PORTAL/jk)
