Emocije i filozofija: Zašto Platon nije prisutan u trenutku Sokratovog ispijanja kukute?

Tragajući za Platonovom biografijom i zanimljivih novijih radova o njegovim dijalozima, a da su na našem jeziku, naišla sam na jedan izuzetno zanimljiv naslov, a to je: Zašto Platon nije zaplakao u Fedonu? Rad je pregledni, autora Saše Horvata, a riječ je o odnosu emocija i filozofije, odnosno o djelu Fedon, gdje se raspravlja o smrti i prikazuju zadnji momenti Sokratovi, netom prije ispijanja kukute. Imala sam tu sreću da mi se gospodin Horvat javio, te mi mi je odgovorio na ovo izuzetni zanimljivo problematizovanje Platonovog prisustva u trenutku smrti njegovog učitelja.

Najprije da se predstavimo – vi ste (zanimanje, koje oblasti u filozofiji su vaša polja interesovanja, gdje radite, šta trenutno pripremate i sl.)?

Profesor sam filozofije, radim i predajem u Rijeci, u Hrvatskoj. Područja kojima se bavim su: ontologija, povijest filozofije, filozofska antropologija, te neurofilozofija.

Frank Moth, We Don’t Belong Here

Šta vas je nagnalo da povežete emocije i filozofiju, jer obično se emocije ne povezuju sa filozofima, te se malo ko i upušta u njihovu podrobniju analizu?

Emocije su oduvijek bile prisutne u filozofiji. Povijest filozofije nas uči kako su određene filozofske struje polagale odveć povjerenja u razum, a na štetu svih ostalih ljudskih sposobnosti. Kao odgovor na racionalizam, tako su se javljali autori koji su naglašavali intuiciju i emocije. Također, od početka filozofije, emocije su nazočne u promišljanjima filozofa – barem kao nekakva opozicija ili izraz slabosti ljudske tjelesnosti/duhovnosti koju je razumu valjalo ovladati i podčiniti, a sve kako bi čovjek postigao mir i ravnotežu u životu. Smatram kako su naše razumske i dobro promišljene odluke na neki način uvjetovane i našim emocijama. Mi nismo bića u kojima možete nožem odvojiti ono što nam se ne čini dostojnim naše naravi ili ono što remeti naše razumsko prosuđivanje. U tom vidu su i emocije bitni i sastavni dio našeg bića. Od trenutka kada ustanemo, mi smo u nekom čuvstvovanju, bilo da se probudimo dobre volje ili na lijevu nogu. Mi jesmo u svijetu u nekom raspoloženju i sami sebe pronalazimo u svijetu u nekom raspoloženju/čuvstvovanju (Befindlichkeit), kako je to izložio njemački filozof Martin Heidegger u svom djelu „Bitak i vrijeme“.

Frank Moth, Boxer

Koliko je zaista Sokrat stvaran u Platonovim dijalozima, jer učimo kako je u stvari on više bio Platonova idealistička projekcija, u skladu sa njegovim učenjem o idejama?

To je složeno pitanje i puno se toga napisalo tako da nije prikladno na ovom mjestu izlagati teorije koje ističu istinskog ili idealnog Sokrata, kako u ranijim tako i u kasnijim Platonovim dijalozima. Možda nam je danas važnije slušati što nam Sokrat govori i otkrivati način kako filozofira, nego prelamati je li to uistinu njegova misao ili ga učenik oblikuje u skladu sa svojom filozofijom.

A sada da se dotaknemo tijela. Pišete da Platon nije bio prisutan tijelom, navodno je izbivao zbog bolesti, te da je vjerodostojnost nečijeg prepričavanja o događaju zavisila u stvari o njegovoj tjelesnoj prisutnosti – kako se ipak Platonova odsutnost tumači kao šutnja, šutnja koja govori (ili kako ste vi naveli da P. Warnek tumači ovu šutnju u stvari dozvolom samom Sokratu da govori u svoje ime) možemo li govoriti o Platonovim osjećajima ovdje, koje je on jasno odsjekao kako bi u prvi plan izbila i dalje neprikosnovena racionalnost, a ne ipak emocije?

Prošlo je već neko vrijeme od kada sam napisao taj članak, no, što mi ostaje neizbrisivo iz proučavanja za taj projekt, stalna je prisutnost napetosti u Platonovom dijalogu „Fedon“ između učenikovih emocionalnih stanja i „hladne“ teorije koje učitelj izlaže zadnjeg dana svog života. Riječ je o dinamici izmjene emocija i argumenata koja pred čitatelja nezaustavljivo izranja pred oči. Biti na rubu suza i filozofirati… Filozofska poruka o cilju filozofije i o besmrtnosti duše prenesena je i tu nam je za promišljanje. Međutim, ujedno je prenesena i ljudska dimenzija bića, koja u graničnim situacijama života i smrti nije i ne može biti odcijepljena od tragedije koja se realno događa. Ako i tvrdimo kako je u prvom planu racionalnost, onda su emocije one koje su u pozadini.

Frank Moth, Bright Posture

Na koji način je fenomen plakanja uopšte prisutan u filozofiji (ako uzmemo pet osnovnih fenomena ljudskog postojanja Eugena Finka, kako bismo protumačili ovaj šesti)?

To je pitanje na koje Vam nemam odgovor. Plakanje je fenomen koji je istinsko ljudski izraz određene nemoći pred situacijom. Studija Helmutha Plessnera „Smijeh i plač“ otvorila mi je antropološki uvid u fenomen plakanja, kao izraz osjećaja „u kojima čovjek postaje svjestan neke moći koja je jača od njega i kojoj se ne može suprotstaviti“. Smrt je pred očima Sokrata, Platona i ostalih učenika. Ljudska smrtnost je granica o koju se razbija prodornost naše racionalnosti, pa tako i Sokratovi argumenti o besmtnosti duše. To je istinska dinamika ljudskog bića koje emocijama i razumom kroči kroz život. Dinamika se očituje i u dijalogu, kada nakon svega rečenog dolazi do erupcije suza kod učenika, koje su kroz cijelu raspravu suzdržavali.

Frank Moth

Platon progoni umjetnike iz svoje Države, a muziku dopušta samo uslovno i to uglavnom tonove muzike za marširanje. U kojoj vezi jeste umjetnost, posebno muzika, sa našim emocijama, i koliko je Platon bio u pravu kada je smatrao da je muzika kadra stvoriti slabiće?

Muzika kao takva ne može stvoriti slabiće. No, muzika kroz uši prodire do dubina naše duše. Naše gajenje, ustrajavanje i stalno namjerno proživljavanje emocija koje određena muzika može poroditi u čovjeku, oblikuje naš duh i dinamiku života. Također, muzika pronalazi određene emocije u nama koje su posljedica životih (ne)prilika. U tom smislu, barem kako se meni čini, u dubinama duše muzika sudjeluje u jednoj interakciji s našim iskustvom i emocijama te ih na neki način oblikuje.

Frank Moth, Two

I, na kraju, recite nam – zbog čega Platon nije zaplakao u trenutku Sokratove smrti?

Ne sumnjam da je Platon zaplakao, no, to nije učinio u „Fedonu“, pisanom tragu tog tužnog događaja. Ostaju nam stoga samo pokušaji razumijevanja zašto Platon nije zaplakao u dijalogu. Možda nije zaplakao u „Fedonu“ jer onda, u konačnici, Sokrat ne bi imao istinskog nasljednika s odlučnim stavom pred licem smrti koji ne poznaje emocija i suza… No, to je samo možda…

Za P.U.L.S.E intervju vodila: Ana Galić

Fotografije: Frank Moth (frankmoth.com)