-TopSLIDEIntervjuKulturaM plus

Emir Hodžić: I danas vlasti Prijedora stoje na pogrešnoj strani historije

Na današnji dan, prije trideset i dvije godine, Krizni štab opštine Prijedor primorao je nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke. Prijedorske bijele trake su kao činjenica potvrđene u više sudskih procesa za ratne zločine, od prve presude na MKSJ u Hagu Dušku Tadiću pa do završnih presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. “Dan bijelih traka tako nije samo komemorativne prirode, nego nastavak istinske borbe protiv normalizacije fašističkih ideja 90-tih i prihvatanja ideje da postojanje jednog naroda  ovisi o nepostojanju drugoga ili drugačijega. Danas možemo vidjeti rast popularnosti ekstremne desnice širom svijeta, tako da simbolizam i važnost Dana bijelih traka raste svakim danom. Volio bih da više ljudi prepoznaju Inicijativu ‘’JMST’’ u tom kontekstu”, kaže Emir Hodžić u intervjuu za naš portal.

, tacno.net

Zahvaljujući platformi “Stop Genocide Denial”, kampanja obilježavanja Dana bijelih traka je promovisana, međutim, prije 12 godina, uprkos zabranama lokalne vlasti da se porodice žrtava mirno okupe, vi ste sami stajali na gradskom trgu u Prijedoru. Koliko je taj korak bio značajan?

Po povratku u Bosnu i Hercegovinu, moja braća Refik Hodžić i Edin Ramulić  uključili su me u platformu “Stop Genocide Denail”.  Performans  23. maja 2012. je bio spontana reakcija na  tadašnju zabranu javnog okupljanja, koju su nametnule lokalne vlasti.

Nositi bijelu traku, u centru grada, koji je zabranio udruženjima povratnika komemorativni performans, je jedino što sam mogao uraditi u tom trenutku bijesa i tuge. Dakle, moj performans je bio prvenstveno krajiški prkos lokalnim vlastima, zatim i živi podsjetnik mojim sugrađanima.

Međunarodni Dan bijelih traka je tako od začeća služio kao prilika za suočavanje stanovnika mog Prijedora, sa onim što se desilo u ime ideje “krvi i tla”. Sjećanja na žrtve i preživjele, te uspostavljanje platforme unutar koje bi žrtve bile priznate  ‘u svom, na svom’.  Ukratko, borba protiv negiranja zločina, na koju je stanovništvo širom BiH i regiona uglavnom reagovalo pozitivno.

Obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru 2022.godine; Foto: Arhiv

Prepoznavši postojeću podršku, zajedno sa lokalnim aktivistima i aktivistkinjama iz Prijedora i ostatka BiH,  pokrenuli smo multietničku inicijativu “Jer me se tiče”. Primarna funkcija JMST je bila suočavanje s prošlošću, a potom i drugi vidovi antifašističke borbe protiv ustaljene politike negiranja zločina, i pokušaja uspostavljanja ‘alternativnih historija.’’  Ovim radom sam naročito ponosan i to su lekcije i trajna prijateljstva koja čuvam.

Inicijativa ‘Jer me se tiče’ i dalje okuplja regionalne i lokalne  aktiviste i aktivistkinje u Prijedoru svake godine. Kolektivna akcija je naša snaga, jer jedinke su zamjenjive.

Kakve ti emocije danas budi taj dan?

Svi mi i dalje živimo s traumama rata, i od mirovne borbe za pravdu. Najbolnije u svemu je činjenica da mnogi dan danas ne mogu uvidjeti problem genocida, etničkog čišćenja i targetiranja civila u ime političkog projekta.

Dan bijelih traka tako nije samo komemorativne prirode, nego nastavak istinske borbe protiv normalizacije fašističkih ideja 90-tih i prihvatanja ideje da postojanje jednog naroda  ovisi o nepostojanju drugoga ili drugačijega. Danas možemo vidjeti rast popularnosti ekstremne desnice širom svijeta, tako da simbolizam i važnost Dana bijelih traka raste svakim danom. Volio bih da više ljudi prepoznaju Inicijativu ‘’JMST’’ u tom kontekstu.

Nakon performansa u Prijedoru 2012, na Dan bijelih traka sam sa novinarima Aldinom Arnautovićem i Erminom Zategom krenuo na ‘Put ka moru’.  Te godine smo 31. maja obišli logore u Hadžićima, Silosu kraj Sarajeva, kasarni Čelebići u blizini Konjica, i naposlijetku stigli do bivšeg logora Dretelj kraj Čapljine. Željeli smo odati počast svim civilnim žrtvama širom BiH  i ovjekovječiti taj 31.maj kao Dan borbe protiv poricanja zločina.

Emir Hodžić ispred nekadašnjeg logora u Čelebićima; Foto: Privatna arhiva

Današnji organizatori Međunarodnog dana bijelih traka u svom pozivu u Prijedor, obraćaju se i onima koji će obilježavati Dan bijelih traka u drugim gradovima, u nastojanjima da ove komemoracije budu oslobođene nacionalnih ili vjerskih simbola. Ovo je s ciljem da se Dan bijelih traka ne bi zatvarao unutar jednog identiteta. Ovdje ću citirati jednog od organizatora:

“Ne morate se nužno sjećati ubijene prijedorske djece, nego se možete sjetiti i žrtava u vašem gradu i okolini. Pogotovo bi od koristi bilo da se sjetite onih nevidljivih, nepopularnih žrtava koje dolaze iz manjinskih identiteta u vašoj zajednici.”

31. maj je bolan datum za nas, datum koji označava početak istrebljenja, progona, i života zauvijek potrganih korijena. Ali u svom tom crnilu, Dan bijelih traka je također i simbol prkosa i nade.

Ja i ovdje, na krajnjem jugu Zemlje, tog datuma nosim traku i objašnjavam ljudima simboliku.

I dok si bio u inicijativi “Jer me se tiče” tražili ste da se podigne spomenik ubijenoj djeci Prijedora, nažalost to nije učinjeno ni do danas, kako to komentarišete?

Činjenica da u Prijedoru memorijal za ubijenu djecu i dalje ne postoji, te da se radom i borbom aktivista danas kite stranačka lica, te nacionalističke ublehe, ostavlja gorak okus u ustima. No, niko od njih ne može umanjiti moj ponos na one Prijedorčanke i Prijedorčane koji neumorno dižu svoj glas protiv jučerašnjeg i današnjeg zla.

Po jedna ruža za svako ubijeno dijete u Prijedoru

Borba za podizanje spomenika/memorijala ubijenoj djeci pripada lokalnim predstavnicama roditelja ubijene djece. No, obilježavanje Dana bijelih traka u Pijedoru i javno okupljanje aktivista svakog  31.maja je podrška toj inicijativi,  odnosno dio je procesa kojem je cilj izgradnja spomenika ubijenoj djeci.

Današnji gradonačelnik Prijedora i predsjednik Gradske skupštine odbijaju nastaviti dijalog ka tom cilju. Imajući u vidu kadar i politička uvjerenja tih ljudi (ovdje ubrajam i  bošnjačke karijeriste), tu se nema šta čuditi. O njima, koji sramotno stoje kao prepreka izgradnji spomenutog memorijala, ne vrijedi pričati – njima će nasa djeca suditi. O kome trebamo pričati  jesu lokalni predstavnici roditelja ubijene djece, poput Fikreta Bačića, i onih koji su kao djeca preživjeli, poput Zijada Bačića, koji je preživio strijeljanje. Pored njih, prostora treba ostaviti i za neumorne aktiviste iz Inicijative ‘’JMST’’ i okupljenima iz Centra za mlade ‘’Kvart’’;  te aktivistima koji svojom odanošću borbi, doprinose  da se razgovor o izgradnji spomenika ubijenoj djeci nastavlja. Njih trebamo slušati, i njima trebamo pomoći.

Centar za mlade ‘’Kvart’’ već duže vrijeme istražuju postojeće memorijale u drugim mjestima, rade sa ljudima u različitim zajednicama kako pristupiti memorijalizaciji najmlađih žrtava rata. Zbog rada gore navedenih predstavnika i aktivista JMST,  u Prijedor je dolazio šef misije OSCA-a u BiH, ambasador Brian Aggeler; Komesarka Vijeća Evrope, Dunja Mijatović, te drugi zvaničnici, koji su dali punu podršku izgradnji memorijala. Mnogi od njih su prozvali nemar  lokalnih vlasti koje ponovo stoje na pogrešnoj strani historije. Ne znam kada, ali jednog dana će neumoran rad boraca i borkinja za ljudska prava mog Prijedora biti prepoznat odobrenjem za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora.

Zašto si nakon toliko borbe napustio Prijedor?

Ja bi rekao da nisam napustio Prijedor, nego se vratio na Novi Zeland. Vidite, žrtve genocida ili etnickog čišćenja su ljudi potrganih korijena, u vječitoj konfuziji oko pripadnosti i vječitoj potrazi doma.

Došao sam na Novi Zeland kao izbjeglica 90-tih, kao bosanska ‘prljavština’ koja je utekla etničkom čišćenju.  I trebalo mi je niz godina da se naviknem na izolaciju ostrva na Tihom okeanu. Vremenom sam sklopio prva prijateljstva, naučio o ljudima iz polinezijskog svijeta, naučio poštovati opstanak i bogatstvo māorske kulture i običaja, koji su opstali unatoč vjekovima engleske kolonizacije.

Prije povratka u BiH, ovdje sam stvorio sebi neki privid pripadnosti, ili ljubavi prema zemlji u kojoj nisam rođen, a gdje nisam bio viđen kao pripadnik ‘’neprijateljskog naroda’’, kao što sam to po definiciji u ‘svom’ gradu.

Osim toga, tokom mog boravka u BiH, mati je  starila i progresivno počela da gubi vid.  Ovdje sam zakopao svog oca, bivšeg logoraša Omarske, i nisam želio da se nesto desi materi, a da nisam tu. No, pored porodičnih razloga, pridodao je mome odlasku iz BiH i umor vječite borbe što život u BiH nameće….

Emir Hodžić sa kćerkom: Foto: Privatna arhiva

Sada živiš na Novom Zelandu, pratiš li dešavanja u BiH, da li te na isti način dotiču?

Ovdje živim i radim u Sindikatu prosvjetnih radnika u srednjoškolskom obrazovanju. Pored radničkih prava, također sam dijelom  aktivističkog kruga  koji se bavi pravima autohtonog naroda Novog Zelanda; a  od prošle godine djelujem u solidarnosti sa palestinskim pokretom. Ne pratim dešavanja u BiH redovno, moram priznati, vodim neki drugi život. S vremena na vrijeme mi iskoči neka naslovnica, potom još kliknem na link, pa osjetim isti prezir prema usijanim glavama, koji sam osjećao tokom boravka u BiH.  Tako da zbog vremenske razlike i geografske udaljenosti, te radnih obaveza, politički problemi BiH ne nose istu težinu.

U međuvremenu si postao i otac,  imaš li namjeru djeci govoriti o Prijedoru, ratu, BiH?

Naravno. Ponosan sam otac dviju kćerki koje savršeno govore bosanski, engleski, i poznaju maorski jezik bolje od mene. Ponosim se činjenicom da će poznavati i voljeti Prijedor, Mostar, i Ōtepot/Dunedini pojednako. Želim da odrastu u svjetske žene, sposobne da se prilagode i snađu u bilo kojoj zemlji ili kulturi, bez da se odriču kulture svojih predaka. A ukoliko ne bude Treći svjetski uskoro, plan je i da žive jedno vrijeme u BiH. Velika mi je želja da o ratu samo čuju od roditelja. Da prepričavaju svojim vršnjacima      kako otac vazda vazi o Prijedoru i ratu. Da im bude samo informacija, pouka, a nikad iskustvo.

Emir Hodžić sa porodicom; Foto: Privatna arhiva

Šta bi bila tvoja poruka mladim generacijama, koje nažalost svakodnevno odlaze iz BiH?

Mladi odlaze jer im je dosta korupcije i stranačkog pozicioniranja, i nejednake šanse uspjeha. Mnogi nacionalisti koji svakom prilikom na sva usta kritikuju jugoslovenske socijaliste i samu Jugoslaviju, često spominju partiju, i  kako  nisi mogao uspjeti nigdje ako nisi bio u partiji. Pa kakva je to razlika u današnjoj BiH ili Jugoslaviji? Absolutno ista stvar, ako nisi stranački poguzija, vrata su ti zatvorena u mnogim institucijama, i posao dobiti je mnogo teže. Jedino što nema su  zaštita radničkih prava, edukacije, zdravstva, i javnog dobra, to su nam oduzeli, a ostavili korupciju i ‘partiju’.  Tačnije, partije. Zašto onda da tražimo od mladih da ostaju? Kakvu to državu da grade?

Licemjerno mi je pametovati mladima BiH, tipkajući sa Novog Zelanda. Ako neko misli tražiti nafaku van granica, neka ide. Neka proba. Neki će uspjeti i stvoriti sebi živote negdje daleko, a neki će se obogatiti životnim iskustvima i vratiti nazad. Nažalost, danas živimo u surovom kapitalizmu, budućnost i kvaliteta života mladih se dovodi u pitanje u Njemačkoj, koliko i Britaniji, recimo. Nije lako zaraditi marku nigdje, pogotovo jer ulazimo u disruptivnu tehnološku revoluciju, gdje će mnogi plaćeni poslovi nestati. A da ne govorimo o klimatskim promjenama i činjenici da konzumerizmom’ ma gdje bili,  uništavamo planetu.

Razumijem i argument da, ‘negdje drugo možda bude bolje’, ali ako izostavimo rast desnice po zapadu, porast ksenofobije, nacionalizma, militarizma, i ostalih “izama” koji iza sebe nose bijesne grimace, živimo u neizvjesnom vremenu velikih izazova globalnih razmjera. Mišljenja sam, da ako pored svih navedenih rizika i spoznaja, mladi i  dalje žele tražiti nafaku van granica BiH, to je više sramotni crveni karton današnjoj vlasti, nego  žudnja za nekom utopijom.

Dan bijelih traka obilježava se u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom rata u Bosni i Hercegovini, među kojima je 102 djece. Oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.

Aktivisti inicijative “Jer me se tiče” okupiće se u 11:00 h u Starom gradu, ulici Ahmeta Babića, na mjestu gdje treba biti podignut spomenik za 102 ubijene prijedorske djece. U 12:00 h je predviđen dolazak učesnika na glavni prijedorski trg gdje će biti održan centralni događaj obilježavanja Dana bijelih traka i polaganje 102 ruže sa imenima ubijene djece. Dio ovogodišnjeg obilježavanja će biti i umjetnička instalacija Anite Karabašić „Nema Nikog Da Ga Bere“ posvećena ubijenoj prijedorskoj djeci.

Za zločine počinjene na prijedorskoj opštini do sada je doneseno 56 presuda i otkriveno je preko 400 masovnih grobnica, među kojima je i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close