Kolumne

Možemo li da promijenimo ovaj svijet, ili priča o istoriji ljevice

TEKST IZ LE MONDE DIPLOMATIQUE

Da li je moguće promeniti svet? Klasifikovati nekog poslanika ili niz mera kao „levo” ne ide samo od sebe. Ta kategorija ima svoju istoriju i njen smisao permanentno definišu političke borbe

 Šta znači biti “na levici”? Pitanje se može učiniti naivnim s obzirom na to da ta uzrečica danas strukturiše identitete političkih organizacija (“parlamentarna levica”, “levičarsko gradsko veće”) i individualne vrednosti (“intelektualac levice” i „ljudi levice”). Ipak, podela na levicu i desnicu nije ni prirodna, ni nepromenljiva, pa čak ni neophodna.

U 18. veku u Francuskoj između aristokratije, koja je vlasnik zemlje i koja ima političku moć, te trgovačke buržoazije, koja je svedena na ulogu novčara, postoji vrlo dubok jaz. Monopol u glasovima, što ga ova poslednja zadobija nakon Francuske revolucije, mobilizovaće protiv tog velikog jaza republikance tokom 19. veka i oni će proširiti pravo glasa. Društvenom autoritetu velikaša pridošlice republikanci suprotstavljaju kolektivni oblik organizacije, partiju. Na deobu novca, jela i pića, kojim je bilo praćeno biranje, odgovaraju izradom programa i vrednovanjem ideologije. Malo-pomalo ta su pravila igre nametnuta svima.

Ali ona nisu dovoljna da se izdvoji levi “identitet”. Istorija je vrlo bogata pomacima na političkoj šahovskoj ploči. Skorojevići na vlasti – republikanci “oportunisti” – meta su gromova i strela “nepopustljivih”, kao i levih radikala. Zatim i ovi poslednji postaju njihova meta, nakon što je Žorž Klemanso, kao ministar unutrašnjih poslova, ugušio štrajkove 1906. godine. „Jučerašnji kritičar”, reći će za njega Žan Žores (prvak francuskog socijalizma, prim. prev.) 1906, „našavši se pred ništavilom koncepcija budućnosti, postao je neminovno pristalica poretka, koji je u praksi značio širokogrudu primenu vojske i policije.” Sa svoje strane Francuska sekcija Radničke internacionale (SFIO – prethodnica današnje Parti socialiste, prim. prev.) podnosiće napade komunista do te mere da će se na kongresu u Turu 1920. raspasti. Borba za definiciju levice permanentno ponovo oblikuje vrednosti na koje se ova može pozivati: afera Drajfus, na primer, ograničava nacionalistima i antisemitima – od kojih su neki čak pripadali Savezu socijalista u poslaničkom domu Parlamenta – da za sebe kažu da su na levici.

Ako se više radi o poziciji, koja se odnosi na političku igru, nego o čvrsto fiksiranom identitetu, zašto govoriti o “partiji levice”? Zajedničko je svim političkim formacijama, što se pozivaju na ovu uzrečicu, da su se pojavile u periodu industrijske revolucije i parlamentarizacije političkih režima. Polet industrije postavlja na nov način pitanje podele bogatstava proizašlih iz proizvodnje (dodatna vrednost) ili, na drugi način rečeno, odnos rada i kapitala. Levica odlučno staje na stranu radnika (naročito zaposlenih u fabrikama), te otuda imena partija koje tada nastaju: Radnička partija Ujedinjenog Kraljevstva (i u njegovim kolonijama); Socijalistička partija radnika Španije (PSOE), Radnička socijalistička partija (Sozialistische Arbeiterpartei, prethodnica Socijaldemokratske partije) u Nemačkoj; Italijanska radnička partija itd.

Ciljevi kojima se teži idu u tom smeru, iako ima nacionalnih varijanti (naravno, u funkciji intenziteta antiklerikalne borbe). “Pravilnik” napisan januara 1905. najavljuje da je SFIO „klasna partija, čiji je cilj podruštvljavanje sredstava za proizvodnju i razmenu, a to znači preobražavanje kapitalističkog društva u kolektivističko socijalističko ili komunističko, posredstvom ekonomske i političke organizacije proletarijata”. Britanski Labour je u početku samo reprezentativni komitet radnika, koji treba da plasira zahteve sindikata u parlamentarnu arenu.

Strategija prema postojećim političkim institucijama varira. Za najrevolucionarnije organizacije parlamentarni režimi predstavljaju posednike i borba protiv njih mora biti bespoštedna. Za druge, oni mogu doprineti rešavanju socijalnih pitanja. Dolazak levičarskih pokreta na vlast pojačava ovu tenziju. Vlade proizišle iz Ruske revolucije uzdrmale su vlasničke odnose i izdvojile iz njega prihod od plaćenog rada. One su stvorile ekonomiju koja je bila izvan tržišnih pravila i koja se pozivala na jednakost. Drugde su reformistička iskustva nastojala smanjiti antagonizam između rada i kapitala manje nepravednom podelom bogatstva. Tim se putem uputila većina socijaldemokratije. Pod organskim ili konjunkturnim pritiskom radničkog pokreta, pritiskom sindikata ili društvenim pritiscima, one su proširile zaštitu radnika (penzije, osiguranje u slučaju bolesti, plaćeni odmori) i uvodile redistributivne poreske reforme.

Pitanje regulacije vlasništva gotovo je sasvim iščezlo iz projekata i programa

U času kad svi indikatori ukazuju na “neobično velik” udeo profita u odnosu na zarade u najvećem delu razvijenih ekonomija, začuđujuće je da pitanje podele bogatstva zauzima tako mali deo u razmišljanjima i projektima levice, a da je pitanje regulisanja vlasništva gotovo posve nestalo.

Nestanak komunističkog bloka je praktički uništio ideju o nekom drugom obliku ekonomije osim one tržišne. Transformacije kapitalizma (finansijalizacija, transnacionalizacija) i plaćene radne snage, takođe su zakomplikovale pitanje.

No i profesionalizacija političke aktivnosti odigrala je svoju ulogu. Na početku ova je, paradoksalno, predstavljala neophodan uslov demokratizacije. Živeti za politiku bilo je jednostavno velikašima, jer su im njihovi prihodi osiguravali podmirenje životnih troškova. Nasuprot tome, oni odskora došli morali su moći živeti od politike. Malo-pomalo cilj se isprepleo sa sredstvima. Partijama su potrebni birači kako bi funkcionisale, a biračima su potrebne partije kako bi se bavili poslom za koji su specijalizovani. Vrlo rano taj se mehanizam profesionalizacije podvostručuje društvenom selekcijom. I kad nema društvenih politika voluntarističke promocije (kako je to činila Komunistička partija Francuske decenijama), oni najsiromašniji su isključeni sa istaknutih mesta: u Francuskoj u Nacionalnoj skupštini samo 7% izabranih pripadaju skupini radnika, službenika i uslužnog osoblja, a oni u stvari čine više od 60% aktivnog stanovništva zemlje…

Političko je polje dakle isključilo sve one koji nisu profesionalci. Od aktivista se ne očekuje nikakva mobilizacija osim prilikom stvaranja izbornih lista. Što se tiče birača, oni prisustvuju političkim igrama koje im sve više izgledaju apstraktne i ezoteričke. Za vreme poslednjih socijalističkih unutarstranačkih predizbora, trebalo je imati priličnu dozu poznavanja odnosa da bi se shvatilo povezivanje Arnoa Monbura (predstavnik krajnje levog krila francuske Socijalističke partije, prim. prev.) sa Fransoa Olandom, koji se s njim ni u čemu nije slagao, dok je Benoa Amon, koji se u svemu slagao s Monburom, podržavao Martin Obri (Fransoa Oland i Martin Obri su bili glavni konkurenti za socijalističku nominaciju na predsedničkim izborima 2012), s kojom ga gotovo ništa nije vezivalo… Odricanje izborne ljubavi u sredinama narodnih slojeva možda zavisi i od ovakvih stvari.

Sociolog Robert Mihels, analizirajući Socijaldemokratsku partiju Nemačke početkom 20. veka, već je tada konstatovao da će pobeda partija levice imati prilično izgleda da bude svedena na moć političke oligarhije – vlast u funkciji vlastitih interesa – umesto interesa naroda, koji ju je izabrao. On je ipak ublažio ovu pomalo gorku tvrdnju zaključkom: „Stalno novi optuživači podižu glas protiv izdaje, koji, nakon cele epohe slavnih borbi i vlasti bez počasti, završe tako da se slože sa starom vladajućom klasom i ostavljaju mesto novim osporavateljima, koji ih sa svoje strane napadaju u ime demokratije.”

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close