Piše: Mustafa Spahić
“A reče jedan čovjek, vjernik iz porodice faraonove, koji je skrivao svoje vjerovanje: Zar da ubijete čovjeka (Musaa) zato što veli i govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, koji vam je donio jasne i nepobitne dokaze od vašega Gospodara! Ako je on lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići bar nešto od onoga čime vam prijeti. Doista, Allah neće na pravi put ukazati i uputiti onoga koji u svemu pretjeruje i koji mnogo laže.” (El-Mu’minun, 28)
Ko god griješi i kad god i bilo kada i bilo gdje da griješi, bez obzira da li je riječ o čovjeku pojedincu, bračnom paru, porodici, rodbini, rodu, bratstvu, plemenu, narodu, rasi, naciji, klasi, kasti, staležu, učenom, neučenom, mladom, starom, imućnom, siromašnom, mušku, žensku, uglednom, neuglednom, on ili oni pogrešno koriste slobodu, neminovno ulaze u zonu i polje zabrane i zabranjenog i prelaze i krše granice od Allaha određenog, uspostavljenog i objavljenog reda i poretka. U bilo kom trenutku ljudskog zaborava ili samozaborava prokleti šejtan spopada, navodi i zavodi da u slobodi krši Allahovu odredbu, zakon, volju i da pređe određenu i utvrđenu granicu, prekrši i previdi zabranu, počini grijeh i tako je izašao iz svoje naravi jer Allah nije nikog stvorio ni grešnog, ni bez mjere, ni bez okvira. Ne postoji nijedna etika koja nije učenje o dobru i zlu naredbama i zabranama, o vrijednostima i nevrijednostima i moralnim sudovima. Kao što tijelo nosi i čuva dušu, koža tijelo, odjeća kožu i sramotne dijelove tijela, ljuska sadržaj jajeta, ljuska jezgru oraha i lješnika, tako zabrana – nehj štiti, čuva i brani od Boga podarene i zaštićene vrijednosti. Zabrana i zabranjeno se utemeljuje i na intenciji, kada su u pitanju međuljudski odnosi, procesi, relacije, veze i komunikacije da se zaštiti svako pravo – hakk drugog čovjeka i ljudi općenito – njihovi životi, imovina, ugledi i dostojanstva, vjera i religija, um i razum, sloboda u svemu dozvoljenom, brak, porodica i potomstvo i da se izbjegnu i spriječe loše i štetne, opasne, odnosno za ljudski život u ovostranoj i onostranoj, dunjalučkoj i eshatološkoj perspektivi opasne i pogubne posljedice. Zabrana je generalna etička preventiva a svaka kazna za njeno kršenje je egzamplar, ne kao odmazda i osveta krivcu, nego kao pouka i poruka, primjer, podrška, zaštita i odbrana onima koji nisu krivi.
Nikada niko kao faraon nije više, šire, dublje, moćnije i sistematičnije ulazio u polje zabrane i nedozvoljenog od faraona ali nikada kao on nije toliko mučio, zlostavljao, porobljavao i ubijao ljude: “I Musau ne povjerova u Objavu, osim malo njih iz naroda faraonova, iz straha da ih faraon i glavešine njegove ne počnu zlostavljati – a faraon je zaista na Zemlji najveći silnik bio i u zlu i grijehu je pretjerivao i sve granice prelazio.” (El-E’raf, 82)
Ulaženje u polje zabranjenog, prelaženje dozvoljenih granica, bilo od strane pojedinaca, kao što je faraon koji je nadišao sve granice ljudskog svijeta, i grupa ljudi neminovno izaziva proporcionalno toliko nasilja, nepravde i nereda na dunjaluku i grijehe i kaznu na ahiretu: “A šta vi hoćete o izaslanici (meleki)? upita Ibrahim. A oni rekoše: Mi smo poslani perverznom zločinačkom narodu – muđriminima, da na njih pošaljemo skamenjenu ilovaču tvoga Gospodara za musrifine – one koji u svemu pregone i pretjeruju. I Mi izvedosmo iz njega ko je bio od vjernika i nađosmo samo jednu kuću od muslimana.” (Ez-Zarijat, 31-36)
Narod i društvena grupa koja permutacijom zapadne u izobličenu, izokrenutu, naopaku i perverznu svijest u dobru vidi zlo, u istini – neistinu, u pravdi – nepravdu, u uputi – zabludu, u svjetlu – tamu i dobročinitelju zločinitelja: “Vi ste ljudi kao i mi – oni odgovoriše. Milostivi nije objavio ništa, vi neistinu govorite! Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani – rekoše oni – i dužni smo samo da jasno Poruku obznanimo. Oni rekoše: Mi slutimo da nam nesreću donosite, ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas i stići će vas zaista bolna kazna i patnja oko nas. ‘Uzrok vaše nesreće je s vama!’, rekoše oni. Zar zato što ste vi opomenuti? Doista vi ste narod koji svaku zabranu krši i svaku granicu zla prelazi.” (Ja-sin, 15-19)
Gordost, osionost, nasilje, potpuno ulaženje u polje zabrana, prelaženje svih granica i pretjerivanje u svemu Allah i na ovom svijetu kažnjava: “I tako to bi, i Mi smo to (što je faraon uživao) u nasljedstvo drugima ostavili. Ni nebo ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili, a sinove Israilove smo ropstva i ponižavajuće patnje spasili od faraona, on je bio gord, nadmen, ohol, jedan od onih koji je u israfu – pregonjenju, pretjerivanju i činjenju zla, nasilja, terora i grijeha svaku mjeru prevršio.” (Ed-Duhan, 28-31)
U odnosu na bilo koju Allahovu blagodat, nimet, fadilet, bereket, lezzet, hranu, vodu, dozvoljena pića, odjeću, obuću, dobrotu, ljepotu i svu opskrbu čovjek ne treba i ne smije pretjerivati i pregoniti jer tada prelazi dozvoljene granice, ulazi u zonu zabrana i čini grijeh ili prema sebi ili prema drugima: “A On je taj koji vinograde stvara, poduprte i nepoduprte, i palme, i plodove, i usjeve različitih okusa i masline i šipke, slične i različite. Jedite plodove njihove kad plod podare, a na dan berbe i žetve, podajte onom kome njegovo pravo treba dati vela tusrifu – i ne pretjerujte i ne pregonite ni u čemu dozvoljenom, jer On ne voli one koji pregone i pretjeruju”. (El-En’am, 141)
Evo nam najljepše Allahove upute i savjeta: “O sinovi Ademovi, nagizdajte se i lijepo se obucite kad hoćete namaz da klanjate. Jedite i pijte dozvoljenu hranu i pića, ali israf – pretjerivanje, pregonjenje ne činite. Uistinu, Allah ne voli one koji pretjeruju.” (El-Earaf, 31)
Vjernicima u misiji na Allahovom putu pozivanja na univerzalno dobro i odvraćanja od univerzalnog zla nikada ne smiju biti smetnja i razlog oni koji pregone, prelaze Allahove granice, ulaze u zonu zabrana i čine grijehe: “Zar da prestanemo da vam Opomenu saopćavamo i prenosimo zato što ste vi narod koji u svemu pregoni i pretjerujete.” (Ez-Zuhruf, 5)
Ovdje je najviše riječ o srebru, zlatu, dijamantima i ukrasima jer se i sura zove Zuhruf – Ukras. Naprotiv, vjernici će ovako postupiti: “I oni koji dijele i darivaju, ne pretjeruju niti škrtare, već se u tome drže sredine.” (El-Furkan, 67)
Kao loša osobina israf – pretjerivanje se sastoji u prelaženju mjere, sredine, ravnoteže, ekvilibrija u odnosu prema sebi, prema ljudima, prema svim dobrima i blagodatima: “Kada čovjeka snađe nevolja i belaj, on se Nama dovom obraća i moli ili ležeći ili sjedeći ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja po uobičajenom, kao da se Nama nije ni obraćao dovom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Eto tako se musrifinima – onima koji pretjeruju čini lijepim ono što i kako rade.” (Junus, 12)
Pretjerivanje je vrsta nepravde jer je narušavanje ravnoteže, prelaženje mjere, iskakanje i kršenje granice. To su Allahove granice.
(IIN Preporod)
