Emina Busuladžić: Izgubili smo ne 20 već 150 godina

Midhat Hajdarević 2015-11-09

Ja nisam gubitnik. Čovjek sam koji se bori. Čovjek koji se bori nikad neće izgubit! Čovjek koji se ne bori, on je gubitnik. Ako ideš i boriš se i pružiš otpor i staneš ispred svog mišljenja i svojih ideala nećeš bit gubitnik!

(S Eminom Busuladžić, članicom Sindikata radnika tuzlanske tvornice deterdženata „Dita” i nekadašnjom predsjednicom Štrajkačkog odbora ove firme u Tuzli razgovarao je naš suradnikDino Šakanović – Prometej.ba)

Uspjeh je kretati se od poraza do poraza bez gubitka entuzijazma. Ovo je Churchill izjavio. To se nekako ponajbolje može primijeniti na vas u Diti. Uspjeli ste pokrenuti fabriku. Ušli ste u fabriku, nekako ste makli se mrtve točke.

Eh ovako, sad ću ti ja reći šta vrlo često kažem. Možeš to s tim Churchillovim povezat. Ja nisam gubitnik. A što nisam gubitnik? Čovjek sam koji se bori. Čovjek koji se bori nikad neće izgubit! Čovjek koji se ne bori, on je gubitnik. Ako ideš i boriš se i pružiš otpor i staneš ispred svog mišljenja i svojih ideala nećeš bit gubitnik! Ja nikad neću reći da sam gubitnik jer ću se uvijek borit i pokušavat. Svjesna sam da imam izuzetno jake neprijatelje i danas dan. Oni se smatraju jakim koliko god se ti smatraš da si slab. Nikad nisam pred njima pokazivala svoju slabost! Nikad! Gdje god sam bila na razgovorima i pregovorima, bilo da su premijer i ministri, bilo načelnici SUP-a (SUP, bivši Sekretarijat Unutrašnjih Poslova. velik broj tuzlaka i danas Ministarstvo unutrašnjih poslova i zgradu policije zove SUP. op.a), suda, nikad im nisam pokazala da sam ispod njih nego sam zuvijek bila ravna njima. I sad kažem da sam ja daleko jača od njih jer ono za šta se ja borim i šta sam uradila, to je nešto dobro, nešto što se vidi, što običan narod vidi. A svi oni su u nekom kriminalu, u korupciji. Čim te neko može kupit, ti nemaš vrijednost. Ako te kupi to nije vrijednost. Mene ne može niko kupit.

Jesu li vam ikad prijetili?

Jesu. I to ohoho. I prijetili i ucjenjivali i kažnjavali. Probali su. E sad ću ti reći. Jako puno tužbi imam, da znaš. I od vlasnika. To je sve na sudu i u SUP-u. Nikad nisam tražila advokata i advokat mi ne treba.

Zadnji put kad sam išla na sud bilo je to zbog optužnice da sam onemogućila vlasniku da uđe u fabriku, da sam uzurpirala njegovo privatno vlasništvo. Imam negdje zapisano to sve. Otišla sam i tamo se branila i odbranila. Kad sam ti rekla da nisam znala šta je dividenda, nisam znala šta je vlasnik, nisam znala šta je dionica; kasnije kad sam skontala šta je to sve, svoje dionice nisam prodavala. 26 radnika Dite nije prodalo svoje dionice, tako da nisam ni ja svoje dionice prodala. Rekli su mi: „Ti si uzrupirala tuđe vlasništvo.“ Ne, ja nisam uzrupirala. Ovo je moje! Imam dionice. Tad sam prvi put pravu vrijednost dionice vidjela.

Materijalno mene, to da ti bude jasno, nikad ništa nije privlačilo. Dionoce nisam prodala, ne radi njene vrijednosti, nego samo zbog osjećaja da si jači s tim, da se imaš s čim borit. Tad sam ja u pravo vrijeme, na pravom mjestu, pravu vrijednost te dionice shvatila. Kažu da sam uzrupirala tuđe. Nisam uzrupirala. To je moje. Kad sam išla sve te krivične prijave davati kažu „Džaba ti to daješ.“ Neka. Ja sam davala, vi ste to vidjeli, evo. Kod iste sudinice imala sam taj slučaj, kad sam rekla da neki ljudi dolaze i lijepe da fabrika ne radi. Podnijela i krivičnu prijavu. Javni tužilac, ona kaže meni: „Ne, sve te odluke koje dođu to je tvoj direktor s pečatom priložio.“ Onda sam kasnije dobila tužbu da ja nisam dala da oni pokrenu fabriku. Kod iste tužiteljice. (smijeh) . Rekla sam joj: „Jesi ti rekla da je moj direktor napisao da nema proizvodnje ovdje.“ Uvijek sam bila u nekom grču da šta zakonski ne pogriješim. Uvijek sam znala da svi gledaju i čekaju da nešto tako pogriješim da me zgrabe. Vrlo često u sud i SUP na informativne razgovore idem. I čitavo vrijeme sam bila u skladu sa zakonom. Nikad nisam išla mimo zakona.

I sad kažem da sam ja daleko jača od njih jer ono za šta se ja borim i šta sam uradila, to je nešto dobro, nešto što se vidi, što običan narod vidi. A svi oni su u nekom kriminalu, u korupciji. Čim te neko može kupit, ti nemaš vrijednost. Ako te kupi to nije vrijednost. Mene ne može niko kupit.

Da li vas je iznenadila opća podrška javnosti kada ste uspjeli pokrenuti proizvodnju?

O ja sam bila oduševljena. Oduševljena! Jer to je dokaz da su opšta javnost, građani obični, svi prepoznali tu moju časnu borbu i da su mi vjerovali kad sam govorila: „Pustite nas da pokrenemo proizvodnju i mi možemo radit.“ I danas dan puno ljudi daje podršku. Ali svi možemo radit. Ne samo Dita. I Konjuh sutra može radit. I Aida može sutra radit. To je sve vještački napravljeno. Nije ništa prirodnim putem. Sve je to vještački neko napravio da nestane tih firmi.

I oni što sam malo prije govorila, stav „tvoje valja, moje ne valja“. Domaće je najbolje! I mlijeko je naše najbolje. I pivo je naše najbolje. Sve je naše najbolji kvalitet i nemoj da neko misli „glupi Bosanac“, „glupi Balkanac“. „Glupi Bosanac“ i „glupi Balkanac“ je samo pojam ovdje kod nas u Bosni. Taj Bosanac i taj Balkanac svugdje u svijetu je jako poštovan i jako cijenjen i svugdje radi. Mi to sami sebi namećemo. Taj Bosanac i taj Balkanac svugdje u svijetu i radi i pošten je i častan i poštovan.

Primili ste prve plaće nakon toliko godina, prizvodnja je profitabilna, Dita je oživjela. U medijima se spominje pronalazak strateškog partnera i obnova parovoda kako bi se pokrenula proizvodnja praškastih deterdženata. Što planirate dalje? Kakvi su planovi za budućnost?

Evo ovako. Sutra trebaju da nam dođu te cijevi za parovod (15.10. op.a). Kad smo mi pokretali proizvodnju parovod je naručeno pokraden. To slobodno napiši; da je parovod naručen da ga se pokrade. Jer ti koji nam ovo sve rade znali su da nam je to žila kucavica. Znali su da mi bez parovoda ne možemo radit. Taj koji je to uradio, a svi mi znamo koji je to, je još uvijek ubijeđen da ćemo mi odustat. Mi nikad nećemo odustat! Nikad mi nećemo odustat! Našli bi mi načina. Našli bi drugog kreditora ili nekog drugog koji bi uradio taj parovod. Al’ ‘ajde, evo elektropriveda nas kreditira i hvala joj. Napravit ćemo parovod. On nam ne treba samo radi praškastog već i radi tečnog programa. Naše sirovine koje koristimo i za tečni moraju bit oko 35 do 45 stepeni. Na ovoj hladnoći sigurno neće bit. Naravno da se zagrijava i za praškaste.

Sad ima malo problema oko distribucije robe. Već se to malo zasitilo, a ima i političke igre da se ti naši proizvodi slabije kupuju, da nas natjeraju opet da odustanemo. Ali nećemo odustat. Puno toga nam traže u paketu jer Dita je, uz 3De i bliceve, ipak praškasti program. I kad od nas traže robu, traže pakete. Najčešće praškasti se traže u paketu.

Sutra dolaze ako Bog da cijevi. U ponedjeljak se kreće sa montiranjem. Moji radnici će to radit da bi išlo brže. Dobili smo obećanje da će se radit produženo subotom i nedjeljom, radi ovih vremenskih prilika. Tako da bi za jedno 20-ak dana prve količine praškastih mogle izaći.

Moramo sad ispitati sirovinu da bismo pokrenuli taj praškasti i onda će nam daleko, daleko lakše bit. Nemamo radnika dovoljno. Nemamo dovoljno radnika i za tečni i za praškasti. Jer 70 ljudi nama je taman za tečni. Mi ćemo sad radit tečni jedan duži period, pa ćemo kad krene praškasti preći na njega. Tako ćemo i radit: tečni-paškasti, tečni-praškasti. Kad se uslovi stvore, a vrlo brzo će se stvoriti, mi ćemo morat počet primat nove radnike. Kod nas je samo jedan ekonomista. Nama trebaju i bravari i električari i tehničari. Nama jako puno kadra će trebat. Ako bude fabrika radila kao što bi trebala i više se proizvodilo, onda ćemo imati više potreba za radnicima. Ja uvijek to kažem: „Hajde da primimo ove mlade ljude sa biroa.“ Sve mlade ljude primamo. Evo sad smo primili 2 tehnologa. To mi je izuzetno drago. Nama trebaju električari, bravari i tehničari. Sve zavisi od prodaje; koliko se bude prodavalo. Fabrika mora više radit. Znaš.

I sad zamisli, ako fabrika bude radila četverobrigadno, nama će trebat preko 100 ljudi. Šta je sad 100 ljudi? 100 ljudi makneš s ulice. Školovanih ljudi. Tih će 100 ljudi uplaćivat doprinose. Imat ćemo penzije. Imat ćemo bolje zdravstvo, bolje školstvo, bolji sistem. To je način kako se stvara država. Tako gledam stvaranje države. To je jedan lanac, jedan krug s karikama koje su sve jedna za drugu vezane. Mi moramo radit, primat ljude, uplaćivat doprinose.

Taj Bosanac i taj Balkanac svugdje u svijetu je jako poštovan i jako cijenjen i svugdje radi.

Prilikom prosvjeda protiv novog Zakona o radu 30.7. ove godine tuzlanski sindikalci su se skupljali na, hajde da je tako nazovemo „Bešlićevoj pumpi“ prije Sarajeva. Vjerujte da je bilo i suza u očima kad je došlo pet autobusa sindikata hemije i nemetala, ditinog sindikata.

U subotu je u Tuzli u Kući plamena mira održana debata o zakonu o radu koju je organizirao Revolt. S Revoltom radim već dugo. Bili su predstavnici sindikata, poslodavaca i obični građani. I ja sam otišla. Vrlo teško, ali sam otišla. Zabranjeno mi je sad i televiziju gledat, zbog ovoga EKG-a koji nije nikako dobar. Ali nisam mogla, morala sam otići.

Bilo je 5 autobusa u Sarajevu. Džab-džabe su otišli i to sam sindikalcu rekla; da mu ništa ne vjerujem, da mu niko ne vjeruje. Taj zakon o radu ništa dobro ne donosi radniku. Taj novi zakon apsolutno ništa dobro ne donosi! Sa ovim glavnim odborom sindikata koji je već godinama tu, ja napretka ne vidim.

Onome Bajramoviću ja lično ne vjerujem (Ismet Bajramović, predsjednik Saveza Samostalnih Sindikata). S njim sam imala par puta duele. Sad sam mu zamjerila, i to sam otvoreno rekla. On je rekao: „Eto ga. Oni su potpisali, mi ne možemo ništa. “To su gluposti i budalaštine. Ima jako puno načina da se pruži otpor, da se bori. Ne može on dizat ruke od svega: „Eh završeno“ Ne! Trebalo je tamo uzeti 5000 ljudi i blokirat parlament. „Nećete izaći dok se ne promijeni zakon. Mi nećemo taj zakon.“ Taj zakon su prihvatili poslodavci i Vlada, a Vlada šta je drugo nego poslodavac! Svi ovi ljudi koji su u vladi, oni su i poslodavci! Svi oni imaju svoje firme! Njih ne interesuju ni radnik ni radnička prava! Ništa njih ne intersuje! Oni su našli zajedničku protiv radnika! Ne protiv sindikata, već protiv radnika jer je sindikat na njihovoj strani. Bajramović nikad nije stao ispred radnika! Da je stao, ne bi dozvolio da se ovo dešava!

Ja sam godinama bila u štrajku. Godinama bez ikakve pomoći. Bila sam s nekim vodećim sindikalcima svijeta. Ništa im nije bilo jasno: „Kako niste imali primanja?“„Pa nema primanja!“ „Pa gdje vam je sindikalna članarina?“ „Pa nema!“ Preko sindikalne članarine sindikati su najjači u svijetu. Sindikati su najjači u svijetu jer oni imaju pare koje su deponovane. I sutra kad počne štrajk, oni imaju gotove pare. Kod nas to nije tako. Kod nas sve što para dođe, to se potroši. U šta se potroši?! Glavni odbor sindikata dobije 2 i pol – tri milijuna. Ne znam sad tačno. Koliko članova ima, po marku, pa vidi koliko je to para. U šta oni potroše, a ništa ne ulože. Ništa nisu uložili! Gdje su im te pare! Zašto troše? Što nisu došli radnicima pomoći, da daju ljudima te pare. Ne. Što nisu prozvali vladu i rekli da je donijela Zakon o radu na svoju odgovornost? Što Zakon o radu da prođe takav kakav jest? A prije tog Zakona o radu, milijun zakona koju su daleko jači je propalo. Zašto nisu inzistirali da se drugi zakoni usvoje!? Kažu Evropa, MMF… Koji MMF?! Koji MMF?! MMF je najgore zlo koje se može desit. Šta, „Evo ti kredit.“ Kakve veze kredit ima sa Zakonom o radu?! Ovaj novi Zakon o radu koji je donešen, sa tim zakonom nas nema nigdje.

Bila sam na sastanku sa članovima Vijeća Evrope, sa sindikatima i sa Komisijom za ljudska prava koji su mi rekli da inzistiramo na zakonima o naplati doprinosa. Da smo mi na tome radili ne bi ljudi sad bili bez penzija; Da inzistiramo na Zakonu o materijalnom zbrinjavajnju radnika. Kad radnik ode na biro kod nas, on 6 mjeseci do godinu i po ima naknadu. Poslije nema. To u svijetu nije tako. Samo je kod nas tako. Samo kod nas! Svugdje u svijetu ideš na biro i na državnim si jaslama dok ti ne nađu posao. E zato naša država donosi Zakon o radu jer ideš na biro i nisi došao njoj na grbaču nego ćeš bit sutra fukara ili ćeš krast ili prosit. Razumiješ?

Da.

Što nije donešen Zakon o materijalnom zbrinjavanju radnika koji kaže da „Radnik koji ode na biro primat materijalno zbrinjavanje!“ Neka se država brine za te pare! Ne, nego ćeš ti na ulicu i briga mene šta će s tebe bit! I to nam sve sindikalisti govore. Palamudenarodu ko da je narod baš toliko glup da ne vidi. Novi Zakon o radu i ovi kolektivni ugovori ništa dobro radniku ne donose.

Samo su narod posvađali i opljačkali. Oni su gore u vrhu i oni se fantastično slažu. Njima su interesi isti. Što je najgore, njih nema puno. Naroda je puno. Ali narod je razjedinjen. Svako ima svoje interese. Sto ljudi, sto će oni interesa imati. A ovi naši političari ne. Svi oni! Kad gledam Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, oni svi imaju iste interese i fantastično se slažu.

Hladno pivo u njihovoj novoj pjesmi „Firma“ ima refren: „Dan kad su ispred firme stale crne limuzine i rekle: Bog, domovina, nacija, svi na pod, ovo je privatizacija!“ Tuzla je danas groblje industrije: HAK, Livnica, TTU, Aida, Špiritana, Guming… da li vam se čini da je zadnjih 20 godina 20 izgubljenih godina?

Moj otac rahmetli je poslije onog rata došao 45. kući, znači Tito kad je bio, i parola je bila „Idemo gradit fabrike“. I fabrike su se gradile. Sad kad je ovaj rat bio naši ratnici, oni se nisu imali gdje vratit. Ovi sad političari kad su došli odmah su rekli: „Ne treba nam“. Komplet. „Ne treba nam ništa.“

Ja to vrlo često kažem: Ovaj rat što je izbio, taj nacionalizam koji su ubacili, oni su ustvari samo posvađali narod. Samo su narod posvađali i opljačkali. Oni su gore u vrhu i oni se fantastično slažu. Njima su interesi isti. Što je najgore, njih nema puno. Naroda je puno. Ali narod je razjedinjen. Svako ima svoje interese. Sto ljudi, sto će oni interesa imati. A ovi naši političari ne. Svi oni! Kad gledam Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, oni svi imaju iste interese i fantastično se slažu.

Mi nismo izgubili 20 godina, mi smo izgubili 150 godina. Ne 20, nego 150 godina. Radnik je u Chicagu izganjao ovo što mi sad gubimo. Znači ja sam naslijedila od svojih roditelja neku državu, neko moje pravo koje je tu 150 godina još od Chicaga. Ja to ne da nisam unaprijedila, ja sam to totalno izgubila. Kako ću ja sad djetetu pogledat u oči? On će reći: „Ej, pa gdje si ti bila jučer? Nisi ništa uradila. Pa vidi šta ste uradili. Ljudi što su prije 150 godina postigli, vi ste to izgubili.“

Radnik ovdje nema nikakvog prava. Nama će opet trebat Chicago i radnički protesti. Krv i crveni karanfil i borba. 150 godina, a mi smo to tako lako pustili. Mi smo to lako pustili. Nismo se mi unazadili 20 godina, već 150 godina.

Vaše kolege iz Saponije Osijek danas relativno uspješno posluju. Međutim, hrvatski Dioki je nedavno otišao u stečaj. Znate li nešto više o ostalim kemijskim kombinatima iz bivše Jugoslavije?

Ovako. Ono što sam malo prije ti rekla: bila sam na sastanku Radničke fronte u Zagrebu. Bila sam na Prvoj Balkanskoj konferenciji u Ljubljani, a dobila sam sad zadatak da napravim Drugu Balkansku konferenciju. Ona će se održat u Tuzli, ako Bog da u februaru. Ja ću bit organizator. Počela sam pripreme.

Ako vam trebaju volonteri, zovite.

Imam već dosta volontera. Trebat će mi dosta mladih pošto ja nemam baš u tome iskustva.

Što se tiče privrede, svugdje je jako loše. Kad sam bila u Sloveniji, jako kukaju da su i oni izgubljeni. Ne vide ništa dobro u Evropskoj Uniji. Ne vide ništa dobro u MMF-u. MMF, to su čisti pljačkaši, ozakonjeni pljačkaši. Sve vodeće firme, baš vodeće, su propale.

U Sloveniji Gorenje, firma broj 1 je propala totalno. Kad sam bila u Zagrebu, isto tako. Bili su ljudi iz Jadrankamen. To je bila izuzetno jaka riječka firma. To sve što se dešava kod nas u Bosni i Hercegovini, isti scenarij je u Hrvatskoj, isti scenarij je u Srbiji.

Sarađujem i sa firmama iz Srbije. Jugoremedija, proizvođač lijekova. Tu su fabriku na isti način opljakčkali kao što su htjeli Ditu. Iz Srbije iste firme. Iz Crne Gore iste firme; iz Hrvatske… Sarađujem s njima. Ne samo na ex-Yu prostoru, već na Balkanu je tako. Skoro sam bila i u Grčkoj. Jedna fabrika, nešto poput Dite, na isti način, potpuno isti način, je uništena!

Niko ništa novo nije smislio, nego jedan te isti način. Kriminal je ozakonjen. Zakoni su napravljeni puni rupa. Privreda na ovom Balkanu je u kolapsu. Uvijek kažem da smo mi krivi jer smo to dozvolili.

Naši političari: On sad ima platu 5-6 hiljada maraka i misli: „ko’ je ko’ on“, a mi ga svi pljujemo. Za mene on ništa ne vrijedi. Njegove vile nisu nikakva vrijednost. To je nešto što je potrošno. Treba nešto ostavit trajno, nešto što ima svoju vrijednost.

Mnoge je iznenadilo vidjevši radnike Dite kako rukama zavrću čepove na bocama. Koliko je problem tehnološka zaostalost i koliko još Dita može izdržat sama bez strateškog partnera?

Što se tiče Dite mi bismo mogli opstat. Jedna od mojih opcija je bila da mi ne tražimo strateškog partnera. Sad koliko će ti to bit jasno; Mi nismo prokleti. Mi smo zadovoljni s malo i mi bismo mogli opstati što se tiče sad proizvodnje. Ali ugušiše nas dugovi koje su ovi kriminalci napravili. Da fabrika sad kreće od nule nama niko ne bi trebao. Mi bi polako išli. Imamo znanje i imamo volju da radimo. Ova dugovanja koja su oni napravili, to nam je problem. Nas su naše „radne kolege“ tužile. Nas su naše „radne kolege“ tužile jer oni hoće svoje plate i hoće svoje doprinose. Mi kad bi sad ovo što zaradimo dali za to što su oni nas tužili, mogli bi fabriku zatvorit i ići na ulicu. Mi ne možemo sad sa 70 radnika zaraditi toliko da možemo financirat i dalju proizvodnju i otplaćivat dugove.

Glavni uvjet koji smo dali stečajnom jest da prije plata idu doprinosi. Gotovo! Plate ću se odreć ali doprinosa se neću nikada odreć! Nemamo mi mnogo para.

Kad smo mi dogovarili kako ćemo to radit, kako ćemo pokrenut proizvodnju, ja sam zamislila ovako: Pošto imamo jako puno skladišnog prostora, bio je dogovor da ćemo mi taj skladišni prostor, kojeg je jako puno, izdat. Ovaj kriminalac prije nas je imao 19 podstanara, 100.000 maraka mjesečno imao je kirija. Onda sam rekla ovako: „Eh te pare, kad izdamo te magacine i kancelarije, od tih ćemo para polako otplaćiva te naše dugove.“

Mi već 5-6 mjeseci nemamo ni jednog podstanara. Mi ni jednog jedinog podstanara nemamo još uvijek. Bili su neki rekli da će doći, raspitivali se pošto je i onda nestali. Samo radi tih dugova mi ne možemo i nama treba strateški partner. Mi nećemo tako lako pristat na svakog strateškog partnera. Ne. Nećemo. Kad je Lora ulazila u Ditu nisam imala uvidi u ugovor. Sutra kad dođe strateški partner, svako treba da zna da će dobit jako dobre radnike, vrijedne, ali da nećemo dozvolit da nas neko pljuje i gazi.To nikad više nećemo dozvolit.

Vjerujete li u radničko samoupravljanje?

Vjerovala sam, ali sad ne vjerujem. Dokle god je mentalitet ovog naroda umoran i depresivan, nema radničkog samoupravljanja.

Zemaljski muzej je znak našega postojanja

Pridružili ste se čuvarima Zemaljskog muzeja koji je konačno ponovno otvoren za javnost. Usporedili ste borbu radnika Muzeja sa borbom radnika Dite. U kratkom obraćanju u sklopu akcije „Ja sam muzej“ održali ste fantastičnu moralnu lekciju svima nama. Pozvali ste nas na zajedništvo i radničku solidarnost, poručili političarima da im ne trebaju digitroni već srce, jer novac nije prava vrijednost. Rekli ste da smo mi krivi za ove političare. I dok je njima novac vrijednost, za vas je čovjek vrijednost. Na kraju ste izgovorili onu čuvenu rečenicu „Ja sam Emina Busuladžić- Ja sam muzej“.

Izuzetno mi je bilo drago kad je mala Ines (Ines Tanović Sijerčić, op.a.) zvala i pitala: „Teta Minka, hoćete li doći?“ „Naravno da ću doći.“ Naravno da ću doći. Znala sam da oni čuvaju muzej. Tad smo i mi Ditu čuvali.

Ovako. Dita je moja kuća. Ono što ne bih u svojoj kući uradila, to nikad ne bih ni Diti uradila. Hajde da mi pitamo ove političare da li oni svoje kuće prodaju? Da li oni sijeku svoju kuću? Da li oni sijeku granu na kojoj sjede? To je moja Dita, grana na kojoj ja sjedim. To je moja Ineška isto u muzeju. I kod nje je još jače to.

Taj muzej je znak postojanja. On je simbol nečega. Možemo kazati: “Ej slušaj, to sam ja. Ja nisam od danas nego sam od prije 300, 400, 500 godina. To su dokazi da ja postojim. Nemoj mi reći: „Ti nisi ovo, ti si ovo. Ne možeš kako kome na um padne govorit.“ To je vrijednost muzeja. Bila sam u Muzeju Britanija u Londonu. Znate koliko je to. To je ogromno nešto. Ogromno! Trebao mi je čitav dan dok sam obišla taj muzej.To je jedno ogromno bogatstvo. To je jedno moje veliko bogatstvo što sam bila u tom muzeju i vidjela to sve.

Moj domaćin koji me je vodio kroz muzej „crko od smijeha“ kad sam mu ovo rekla. Ispitivala sam ga i sad kaže on „Ovo je iz Afrike, ovo je odavde, Egipat, Kina…“ Nema odakle nema. Sve je to od drugih naroda. Nije od Engleza jer su Englezi išli i pljačkali. I ja njemu kažem: „Znaš šta, nek’ ste bolan išli godinama pljačkali i ovo sve donosili ovdje.“ Kaže on: „Što?“„Kad bih ja sve ove održave obišla“ (smijeh). „Ovako sam sve vidjela na jednom mjestu.“ I on kaže: „Pa pobogu Minka, to samo od tebe mogu očekivat. Pa dobro si i rekla.“ Ne bih ja nikad te države mogla obići, ali sam postave država iz cijelog svijeta vidjela u Muzeju Britanije. To je moje bogatstvo.

Što to bogastvo ne bismo mi u svojoj zemlji imali? Što mi ne otvorimo taj naš muzej. On mora da radi. To nisu neka sredstva što njima trebaju. Nisu to neka velika sredstva. Imam moje lično mišljenje da nekom smeta muzej, da želi tragove postojanja Bošnjaka, Bosanaca i bosanske države da uništi. To je moje mišljenje. I to je način da se to uradi. Nema muzeja, nema tragova.

A to što sam rekla da za vrijednost nečega ne treba digitron; čitavo vrijeme to govorim.Vrlo često kažem: „Jebem ti te pare. One su zlo.“ Izgubila se prava vrijednost nečeg.

Taj nacionalizam… mene to ubi. Skoro sam bila u Norveškoj, u Oslu. I zaplakala sam tad. Sa svojom unukom odem u onaj poznati park gdje imaju dječija igrališta. Rigištuli, klackalice, ljuljačke, svašta nešto ima. Tamo je bilo 1500 djece. Od Kineza, Japanca, nema kakve boje nije bilo.

Smijem li ovo doslovno prenijeti? (smijeh)

Ma slobodno. Ja sve što kažem, tako prenesi. Taj novac je izbrisao pravu vrijednost nečega. Sad ću ti nešto reći. Prošle godine idem ulicom i zaustavlja me neka nena i kaže: „Heej, jesi ti ona s televizije?“ „Pa neno jesam.“ „E – kaže – dao ti dragi Allah od mog zdravlja“. Ta njena rečenica, znaš koliko je ona vrijedna! Nema tih para koje tu rečenicu mogu kupit. E to je prava vrijednost. Novac je nešto što je potrošno što nema vrijednosti. On meni nema vrijednosti. Druženje, lijepa riječ, neko djelo što ostaje iza tebe, to je prava vrijednost i zato sam to rekla.

Zato mi je drago što sam išla i drago mi je što su ljudi u tom muzeju istrajali i što smo i radnici Dite i radnici muzeja dokazali da u ovoj našoj truhloj državi može samo proći neko ko je uporan, neko ko je ustrajan, neko ko se bori i ko ima svoje ideale.

Moj ideal je da iz ove države krenu lijepe vijesti. Sad idu samo negativne vijesti. To je jako ružno. To je bolesno. Te rat, te demonstracije, te glad. Hajde da idu iz ove države fine, lijepe vijesti, kako je prije bilo, pa smo se svi osjećali bogatijim. Što da nas čitav svijet gleda ko’ jad i bijedu? Ne težimo tome. Hajde da težimo nečemu finom, da nam bude svima bude fino.

Što da se pravi ovoliki razdori između ljudi? Taj nacionalizam… mene to ubi. To je nešto nepotrebno. Skoro sam bila u Norveškoj, u Oslu. I zaplakala sam tad. Sa svojom unukom odem u onaj poznati park gdje imaju dječija igrališta. Rigištuli, klackalice, ljuljačke, svašta nešto ima. Tamo je bilo 1500 djece. Od Kineza, Japanca, nema kakve boje nije bilo. Ta se djeca fantastično igraju. Ne znaju ona ni jezik. Nema kakve nema djece. Senegal… Mislim da čitav svijet u Oslu sada živi. Čitav. Nema odakle nema ljudi. Ta djeca, oni ne znaju jezik, ima male djece, kao što je moja unuka, koja ne znaju pričat. Ta djeca se igraju, oni brbljaju nešto i fantastično se slažu! Ništa nema da nije funkcionisalo! Toliko nacija i boja i rasa i svega.

Kod nas 3 nacije ovdje i mi se ne možemo dogovorit. Koji smo mi to baksuzi. Koji smo mi to baksuzi! Meni niko apsolutno ne smeta. Meni smeta kriminalac i lopov i to je ta podjela ljudi koju ja imam. Imam svoju podjelu na ljude i ne ljude. To je jedina podjela koju ja razumijem. Ne smeta mi ni crkva ni sinagoga, ništa mi apsolutno ne smeta.

Meni je različitost bogatstvo. Nešto što je jednobrazno, to je strašno. Mi smo to svoje bogatstvo sami, sami,sami, degradirali i uništili. Jedan šareni buket daleko je ljepši nego buket od samo jedne boje.

U ime portala Prometej ba, naših čitatelja i moje osobno ime puno vam hvala za ovaj razgovor.

Nadam se da nisam dosadna bila. (smijeh)

Niste. (smijeh). Želim vam svako dobro, puno zdravlja i uspješnu Ditu.

A hvala Bogu. Valja se nama boriti. Pa ti gledaj. Ako hoćeš sve ću ti ja potpisat ovo. Stojim iza svojih riječi. Ako ti je previše, ti sijeci.

Ništa ja neću sjeći. Sve što ste rekli objavit ćemo.

KRAJ

1. dio: Emina Busuladžić | Fakat je mirisalo bijelo

2. dio: Emina Busuladžić: Država, sudstvo i tužilaštvo služe mafiji

Pomogla sa uređivanjem teksta i predložila pitanje o tehnološkoj zaostalosti: Esma Klico

S Eminom Busuladžić razgovarao: Dino Šakanović

Prometej.ba, 10-11/2015