Émile Zola (Pariz, 2. april 1840. – Pariz, 29. septembar 1902.)
“-Kruha! Zar je to dosta, glupani? … On ga jede, a ipak isto tako gine u mukama. Razorena njegova porodica, sav bolni život njegov pada mu na prsa i davi ga na smrt. Nije ti sva sreća ako imaš kruha. Tko je bio taj glupak što je dijeljenje bogatstva nazvao srećom ovoga svijeta? Ti sanjari, revolucionari, mogu doduše srušiti današnji poredak i sazdati drugi, ali ako svakomu odrežu komad kruha, neće nijednu radost dodati čovječanstvu i nijednu mu muku neće skinuti. Još bi i proširili nesreću na zemlji, te bi jednoga dana zajaukali od očajanja i najgori jadnici, pokrenuti iz mirnog zadovoljstva svojih nagona, da budu dignuti k nezasitnim mukama strasti. Ne, jedino ti je dobro ne biti, ili, ako te ima, biti dno, kamen, još manje, pješčano zrno, koje može krvariti prolaznicima pod petom.” (Germinal)
Émile Zola (Pariz, 2. april 1840. – Pariz, 29. septembar 1902.) je francuski romanopisac i osnivač i predstavnik naturalističkog pravca.
Od oca Italijana nasljeđuje živ temperament i neisušnu energiju kojom će braniti svoje književne i društvene poglede. Godine 1898. upleten je u “aferu Dreyfus” izravno pišući predsjedniku republike (“Optužujem !” – “J’accuse”), u kojem je tražio reviziju procesa.
Iako je u književnost ušao kao romantičar, Zola se u kasnijim djelima ne zadovoljava metodama objektivnog realizma, već pod uticajem naglog razvoja prirodnih nauka pokušava da i u literaturi uvede naučne metode, te razvija teoriju tzv. eksperimentalnog romana.
Svoje teoretske poglede nastojao je ostvariti u ciklusu Rougon-Macquartovi ili Prirodna i društvena historija jedne obitelji pod Drugim carstvom (Les Rougon-Macquart, 1871. – 1893.), gdje je u 20 romana prikazao fizičko i moralno propadanja pojedinih članova obitelji Rougon-Macquart uslijed njihova hereditarnog opterećenja; ujedno je i dao i presjek kroz razne društvene sredine u doba Drugog carstva i oživio preko 1000 lica.
Među romanima iz tog ciklusa nelaze se i najpoznatija Zolina djela kao Trbuh Pariza (Le Ventre de Paris, 1873.), Jazbina (L’Assommoir, 1877.), Nana (1879.), Germinal (1885.), Čovjek-zvijer (La Bête Humaine, 1890.) i dr.
Manje su značajniji njegovi kasniji ciklusi Tri grada (Trois Villes – Lourdes 1894., Rome 1896., Paris 1898.) i nedovršena tetrologija Četiri evanđelja – Plodnost, Rad, Istina i Pravda (Les Quatres Evangiles – Fécondité (1899.), Travail (1901.), Vérité (1903.),Justice (nedovršeno).
Mada je Zola nesumnjivo jedan od najznačajnijih francuskih književnika, visoku umjetničku vrijednost dostiže jedino o opisima masovnih scena, gdje je pravom epskom snagom znao prikazati instinkt gomile, dok mu je glavni nedostatak u površnoj karakterizaciji likova i pomanjkanju psihološke uvjerljivosti.
CITATI:
- “Ne možeš postati umjetnik ako nemaš talenta, ali talenat bez rada je ništa.”
- “Kad neko nema ono što voli, onda mora da voli ono što ima.”
