Očigledno je da se interesi LGBT zajednice ostvaruju kroz političare koji podržavaju Zajednicu, ali joj ne pripadaju. Ta činjenica povlači nekoliko pitanja, najprije: pitanje i značenje emancipacije
Pitanje procjene broja ljudi na sarajevskoj četvrtoj Povorci ponosa – održanoj prije par sedmica – očigledno je pitanje prethodnog opredjeljenja. Simpatizeri LGBT grupacije će reći da ih je bilo više nego što jeste ili neće reći ništa. Oni drugi će umanjivati brojeve. To je tako i nema se šta dalje raspravljati. Međutim, ovdje je važno primijetiti neke druge brojeve: broj šetača koji nisu pripadnici LGBT skupine – dakle ljudi koji su došli da podrže svoje prijatelje odnosno grupu koja se bori za prava – je veliki u odnosu na ukupan broj. Toliki da su oni definitivno bili u prvom planu, a ne pripadnici Zajednice. Koliko god takva podrška bila pozitivna i lijepa – radi se o ljudima svjesnim da grupa trpi diskriminaciju i da ju je potrebno podržati – može se govoriti i o kolateralnoj šteti takvog razvoja događaja. Najprije, postavlja se pitanje da li je Povorka akcentirala ono što organizatori smatraju važnim? Zar u ranijim slučajevima nije bila u fokusu hrabrost upravo pripadnika LGBT populacije da se javno pokažu, ne da se pokažu političari ili javni radnici?
Imajući sve rečeno u vidu i izvlačeći iz toga zaključke, važno je pitati sljedeće: je li među šetačima bio ijedan LGBT političar? Neko ko je došao na povorku u svoje ime i u ime populacije koju predstavlja. Koliko znam, nije. To je (očigledno) vezano za činjenicu da inače nema ni jednog otvoreno LGBT političara u BiH. (Takvog, mislim, nema čak ni na nivou vijeća opština – mjesta gdje je potrebno par stotina glasova za izbor.)
Zašto je to tako? Zašto nema ni jedne osobe koja bi se kao pripadnik LGBT zajednice kandidovala i dobila izbore? Ako ostavimo po strani klasične odgovore koji prizivaju netoleranciju prema LGBT populaciji, imaju li nominalno liberalne i lijeve stranke razlog da nisu kandidovale ni jednu takvu osobu s obzirom da se stalno ističe (skrivena) brojnost LGBT populacije te u tom smislu postoji prilika strankama za mjesta u skupštinama? Je li možda problem kandidovati takvu osobu zbog ostatka glasača tih stranaka od kojih su veliki broj homofobi?
Kakvi god bili odgovori na ova pitanja, očigledno je da se interesi LGBT zajednice ostvaruju kroz političare koji podržavaju Zajednicu, ali joj ne pripadaju. Takvo stanje onda vodi ka sljedećim razmatranjima: ima li ijedan političar u Sarajevu link sa LGBT zajednicom u smislu da zna koliko ima pripadnika Zajednice na njegovom/njenom području i šta ti ljudi tačno traže? Ovo je za uzajamno zadovoljavajuću političku razmjenu nužno znati. Pored toga, nužno se konkretno postaviti u odnosu na takve zahtjeve LGBT udruženja te imati stav spram uklapanja njihovih zahtjeva u opšta opredjeljenja stranaka i finansijske mogućnosti vlasti.[1] Samo takav pristup vodi do održivog dogovora sa LGBT populacijom od kojeg ona može imati koristi. Tapšanje po ramenu, obećanja i godišnje šetnje to neće učiniti.
Ovakva situacija u BiH kojoj svjedočimo je u potpunom kontrastu prema svemu što znamo na tu temu iz drugih liberalnih demokratija. Znamo da brojevi deklarisanih pripadnika LGBT populacije stoje do 5-6 % na zaista velikim uzorcima. Dijelovi velikih gradova ili cijeli manji gradovi na Zapadu su dominantno naseljeni LGBT populacijom (dijelovi New Yorka, San Francisca, Leedsa, Pariza…); što u političkoj stvarnosti znači da se, barem lokalno, politički stavovi te zajednice jednostavno moraju uvažavati.
To također znači da praksa i dinamika uspješne manjinske politike izgleda ovako: LGBT zahtjevi imaju ozbiljnu podršku u smislu broja članova zajednice i resursa kojima raspolažu. S obzirom da pripadnici zajednice često žive grupisani na određenim mjestima, gotovo je nemoguće da neko od njih ne bude predstavnik za lokalnu zajednicu ili, ako to relativni brojevi i ne-LGBT stanovnici dopuštaju, predstavnik na višem nivou.
U konačnici treba reći i ovo – pripadnici LGBT zajednice ne žele da (liberalni) političari stavom “mi smo za vas” uberu svu njihovu podršku. Oni hoće konkretne stvari koje su detektovali kao potrebne za zajednicu i za koje se zalažu, ne one koje neki partijski službenik, u kancelariji osvjetljenoj lampom, zaključi da im trebaju. Ovakvo stanje govori u prilog zaključcima koje sam ranije iznio.
Na kraju ovog dijela da kažem još nešto: rezon koji sam iznio se nekome može učiniti čudnim i nepotrebnim komplikovanjem. Jer, šta se ima razglabati na ovu temu, prava manjinskih grupa su data i jasna su. E pa, moraću one koji tako misle razočarati – ovo nisu jednostavne i jasne stvari. Ako neko smatra da sam u metode borbe za prava manjina nepotrebno unio patos politike, interesa i dogovaranja ili pak ako misli da se radi o univerzalnim stvarima o kojima nema puno rasprave, mogu samo reći da takav moralistički imperativ nije svojstven modernoj politici, a jeste revolucionarnoj jednako kao i nacionalističkoj.
No, ova razmišljanja nisu glavna tema ovog teksta; imao sam potrebu da podvučem nešto što mi se čini prilično važnim, ali se iz nekog razloga redovno zanemaruje i zamagljuje.
Da se sada vratimo na poznate i uspješne ljudi, one koji ne pripadaju LGBT zajednici, a koji su bili prisutni na povorci. Nužno je primijetiti nešto što su neki od tih ljudi u izjavama više puta spominjali: dakle, njihov motiv za podršku LGBT grupaciji je, pored osnovnog (podrška diskriminisanoj grupi), dodatno i borba za “progres i emancipaciju”. Postoji problem u vezi takve borbe – borba za “progres i emancipaciju” postaje ekskluzivna za grupu koja je spominje te se kroz nju odvija kontraidentifikacija u odnosu na konzervativnu grupu; rezultat je problematičan pošto služi utvrđivanju i održavanju još jednog krutog kolektiviteta.[2]
Sama emancipacija, dakle imperativ kojem dosta ljudi teži, nije tako jednostavan koncept i treba nešto više reći o njoj. Najprije, postoji opšteprihvaćen a pogrešan stav po kojem se emancipacija odnosi na one druge, dakle one koji su protiv (u ovom slučaju LGBT prava), pa oni trebaju biti emancipovani. Dakle, radi se o svojevrsnom civilizovanju onih drugih. Izvorno značenje riječi je nešto drukčije: “emancipacija” govori o oslobođenju ili dostizanju ravnopravnosti specifične skupine (najčešće se spominje emancipacija žena). Ovdje je bitno primijetiti kako imamo dva različita subjekta emancipacije: u prvom slučaju “oni drugi” – dakle iz nečije perspektive neemancipovani – a u drugom grupa koja traži emancipaciju.[3]
Ono što je za našu svrhu ovdje najvažnije primijetiti je to da je emancipacija najprije projekat – dakle, plan za dostizanje željenog stanja u budućnosti te kasnije njegovo izvršenje. Ona kao koncept nije ništa novo s obzirom da se radi o ključnom imperativu modernosti.[4] Taj projekat je iz oba razloga provodila država – potrebno je spomenuti i ovaj, apsolutno nezaobilazan aspekt svaki put kada se spomene riječ emancipacija.[5]
Dakle, oba spomenuta značenja riječi emancipacija – borba za prava jedne specifične grupe i, s druge strane, pokušaj “emancipacije” drugih grupa – su projekti. S tim što u prvom slučaju imamo nešto što je zagarantovano ustavom te bi država trebala raditi na tome, a drugo nije nego je samo poželjno stanje u glavama dijela populacije. Ono što se ustavom od drugih grupa traži je tolerancija. Ipak postoji vrsta emancipacije koja se traži da bude prihvaćena od cijele populacije, a koju provodi moderna liberalno-demokratska država; u tom slučaju to nije samo poželjno stanje (npr. osnovno školovanje).
E sad, pitanje je šta je sadržaj takve “emancipacije” – dakle civilizovanja – koja je obavezna i koju promoviše država. Ukratko, odgovor koji proizlazi iz liberalno-demokratskog osnovnog stava bi trebao biti ovaj: ako emancipaciju promoviše država, ona je najprije pitanje baznog dogovora glavnih ideoloških skupina koje se natječu jedna s drugom – uz listu osnovnih prava i sloboda kao urnekom kalupljenja.[6] [7]
Ovakvo stanje je, moram istaći, rezultat koji se veže uz modernu liberalnu demokratiju: tako nije bilo ranije i radi se o dostignuću relativno novije istorije – za razliku od toga, republikanski i komunistički projekti su se ticali cjelokupnog stanovništva te su stoga nužno bili veliki i super-ambiciozni projekti koje je planirala i provodila država. Establišment se svim silama trudio da se cijelo društvo “emancipuje” po uzusima koji su proizlazili iz specifično ideoloških zasada.
U očiglednoj opoziciji u odnosu na takve Projekte, savremeni projekat “emancipacije” nužno je manjeg opsega i ambicija. Recimo da su se ciljevi iz prošlosti “umanjili” zbog prigovora i borbe različitih grupacija i novog tumačenja prioriteta osnovnih prava i sloboda. U tom smislu, konkretno projekat o kojem govorimo – dostizanje prava jedne grupe – treba da završi poboljšanjem položaja LGBT populacije te je konkretan i limitiran ovozemaljski projekat. Dodatno, tu se ne treba tražiti dostizanje nivoa “emancipacije” u drugom smislu riječi kao imperativa samog za sebe ili kao moralne vrline.[8]
Na kraju da spomenem jedan zanimljiv kuriozitet u vezi pristupa LGBT zajednice i konzervativaca koji bi se također mogao povezati sa Lyotardovim tezama: Pripadnici Zajednice se, na sličan način kao što to radi neka etnička grupa [9] definišu “da su ono što jesu” za razliku od opredjeljenja modernosti koje sa svojim velikim narativom emancipacije ide prema onome “što moramo biti”. Čini mi se da se ovdje izvrću uloge. Dakle, LGBT populacija priziva agrument koji veoma podsjeća na etnički – lideri etno grupa govore o onome što su članovi njihove grupe “oduvijek bili” a konzervativci, s druge strane, u vezi ove teme imaju poželjno stanje stvari u vidu. Cilj njihovog Projekta je društvo bez javne vidljivosti LGBT grupe. Govori se o drugima i pokušava druge promijeniti na način dostizanja svojevrsnog konzervativnog progresa i emancipacije.[10]
Faris Čengić, Prometej.ba
Izvor fotografije: povorkaponosa.ba/ A. Durgut
[1] Neće stranke plaćati obezbjeđivanje prava Zajednice nego država. [2] To možda nije vezano za sve ljude koji su u Povorci pozivali na emancipaciju – često se opskurni razlozi vežu za ovakve događaje i ističu se samo zbog pozicioniranja kolektivititeta. [3] Pošto smo u Jugoslaviji imali emancipaciju cijelog društva – svi su trebali izaći iz ropstva i nazadnosti – nije uopšte čudno da se prave ovakve greške. Snažna prisutnost termina je nešto što je došlo iz jugoslovenske realnosti. [4] “Ideja (generalno slobode, prosvjetljenja, socijalizma, opšteg prosperiteta) daje modernosti njen karakterističan oblik: projekat, odnosno volju orijentisanu prema cilju.” Lyotard, J.Fr., Notes on legitimation, Oxford literary review, 9(1-2), str.113.
S obzirom da je kod nas emancipacija dodatno bila i komunistički imperativ, poziv na nju ima i neke egzotičnije karakteristike. [5] Radi se o potpuno modernom fenomenu kao što su moderne i spomenute ideologije iz kojih je koncept izrastao. [6] Ovo se temelji na argumentima iz Rawlsovog “Političkog liberalizma”. Danas je moguće da demokratska država promoviše takve ciljeve samo u stvarima za koje postoji ozbiljan društveni konsenzus. Bazni curicullum u osnovnim školama je primjer toga i on promoviše vrijednosti koje bi se mogle nazvati specifično civilizacijskim. Ipak, BiH je dobar primjer mjesta gdje ne postoji takav veliki konsenzus pa su programi u školama različiti u različitim dijelovima države. Konsenzus postoji samo na nivou nacionalnih narativa – dakle, po pitanju “fundamentalne interpretacije rata” (Ugo Vlaisavljević, Nation as war naration, in Global perspectives on Nationalism, Routledge, 2022), pa su i školski programi prilagođeni takvom osnovu. Pošto su ratne interpretacije tri veoma različita narativa, država u cjelini ih ne može podržavati. [7] Iz prethodne tvrdnje se vidi kako sve ideološke skupine moraju biti u skladu sa osnovnim pravima i slobodama. To je inače tema o kojoj u BiH uopšte ne postoji rasprava. [8] On je tu usput, ako se desi dobro je. “Emancipacija” je dakle instrumentalna i služi poštivanju prava i toleranciji, nikako obrnuto. [9] Po svom tradicionalnom narativu. [10] Ne treba izgubiti iz vida da su često lideri etno pokreta bivši komunisti.
