Elma Zeba: Cvijeće cvjeta, ali iz nekog razloga ne miriše

Zarobljenik uspomena, da to sam ja… Bašta je bila bogata prekrasnim ružama, a miris je bio najljepši u mahali. Davao je pozitivnu energiju i mamio osmijeh na lice svakom čovjeku. Pustila bih muziku. U blizini je bio bend, mogla se čuti neka nota… Ali bila je čarobna, prkosila je mojoj moći da zapjevam. Sumnjala sam u to vrijeme, mnogo sam puta htjela da odustanem, nisam mogla. Svaki put kad bih prošla kroz mahalu, osjetila sam miris ruža. Ruže koje daju snagu, ljepotu i izdržljivost. Prepoznala sam da imaju neki poseban čar, drugačiji od svih ostalih, zbog toga sam uvijek voljela baštu i blistav osmijeh svojih ruža. Ali sve je to bila samo duševna bol, to je bilo trnje između duše i spoljnog svijeta. Ponavljala sam u sebi, kako samo đavo voli ljudska bića, kako će sve biti dobro. Ali jednoga dana, ni ruže nisu blistale, ni moja bašta. Sve je izgledalo prljavo, sivo, crno… Na obalaku se samo pojavila crvena kap, crvena maska, sve je nestalo u jednom dahu. Na kraju sam shvatila da je sve privremeno. Planeta, ljubav, umjetnost, Vi i ja. Smrt je neizbježna. Ima vremena, vjerujem, da još uvijek ima vremena. Možda će i biti bolje, a ko to zna… Možda će se pojaviti negdje, neka svijetlost nade gdje će sve biti kao prije.

Cvijeće cvjeta, ali ovaj put ne miriše.

www.magazinplus.eu – Elma Zeba